Šta to čovječanstvu nudi posljednji Vjerovjesnik?

Nakon što su čitav svijet zahvatili višeboštvo, neznanje, zabluda i nepravda, javila se očajnička potreba za nekim ko će svijet izbaviti iz svih tih tmina. Allah, subhanehu ve te‘ala, počastio je cijelo čovječanstvo poslanstvom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihovog Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibrahim, 1)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je da izvede sve ljude iz raznih vrsta tmine i zablude, na potpuno svjetlo. Nije poslan samo jednoj naciji, jer njegova poslanica nije ni nacionalna ni rasna, kao što kaže Allah Uzvišeni: “On robu Svome objavljuje jasne ajete da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – a Allah je, uistinu, prema vama dobar i milostiv.” (El-Hadid, 9) Dakle, Resulullah je rahmet (milost) svim ljudima, kao što je rekao Uzvišeni: “...a Tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Anbija, 107)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao je ljude ka njihovom Gospodaru, ne tražeći za to nikakvu nagradu, i na tom je putu trpio i podnosio velika uznemiravanja. Sprečavao je činjenje neprijateljstva, makar se radilo i o nevjernicima: “I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maida, 2) 

On je otklanjao nepravdu među ljudima i nije je prihvatao čak ni ako bi je, eventualno, njegovi sljedbenici ispoljili prema neprijateljima. Naređivao je pravednost, makar se radilo i o neprijatelju: “O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El- Maida, 8)

Pozivao je ljude da ispunjavaju obećanja, preuzete obaveze i ugovore. Njegovi sljedbenici nisu bili kao oni što kažu: “Nemaju nikakva prava kod nas oni koji se sa našom vjerom razilaze”, dozvoljavajući na takav način činjenje nepravde i lažući tako na Allaha: “I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.” (En-Nahl, 91)

Zabranjivao je prevaru i mnogi propisi sa kojima je došao plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u cilju su zabranjivanja prevare. Čak i ako se bojimo prevare neistomišljenika, mi njih ne smijemo varati, jer je varanje loša osobina i Allah ne voli prevarante: “Čim primijetiš vjerolomstvo nekog plemena, i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah uistinu ne voli vjerolomnike.” (El-Anfal, 58) Kada se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili njegovi sljedbenici poboje prevare ili pak nečega što ukazuje na to, ne treba da drugu stranu varaju, kao što to oni rade, već mogu da obznane da je sporazum između njih i druge strane prestao, odnosno da je poništen. Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, u svom Tefsiru kaže: “U ovom ajetu Uzvišeni poručuje Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Čim primijetiš od nekog plemena’, s kojim ste sklopili ugovor, ‘...vjerolomstvo’, tj. kršenje tog ugovora između vas i njih, ‘...i ti njemu isto tako otkaži ugovor’, tj. obavijesti ih da si i ti također prekinuo taj ugovor, pa da budete na istom: i ti i oni znat ćete da ste međusobno u neprijateljskom odnosu. ‘Allah uistinu ne voli vjerolomnike’, tj. On ih ne voli čak i ako krše ugovor prema nevjernicima.” Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, bilježi od Sulejma b. Amira da je rekao: “Između Muavije i Bizantinaca bio je ugovorom određen rok (primirja). On je bio krenuo prema njihovoj teritoriji želeći da dođe u njihovu blizinu, pa da ih napadne čim rok istekne. Međutim, tada jedan stariji čovjek, koji je bio na jahalici, povika: ‘Allahu ekber, Allahu ekber! Pošteno radite, a ne na prevaru! Zaista je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘...Ako neko sklopi ugovor sa nekim ljudima, neka ga nipošto ne raskida ili ne povlači, sve dok ne istekne rok ili dok ga oni ne prekrše, pa da ih onda obavijesti da više ni za njega ne važi!’ Te su riječi doprle do Muavije, pa se on vrati i ustanovi da je taj čovjek bio Amr b. Anbesa, radijallahu anhu.” (Hadis bilježi Ebu Davud et-Tajalisi od Šu‘be, kao i Tirmizi, Nesai i Ibn Hibban u svom Sahihu, sa različitim senedima, također, od Šu‘be, a Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen sahih) Da li postoji ikakav drugi poziv koji ostavlja ljepši trag na čitav svijet od poziva Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ima li ružnijeg stava od stava nevjernika koji se neprijateljski odnose prema njegovom pozivu!

Svojim podnošenjem iskušenja Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pokazuje najbolje primjere kako se treba držati istine i biti čvrst u tome, i ne dozvoliti sebi predaju pred zabludom i njenim nosiocima.

Od Ukajla b. Ebu Taliba prenosi se da je rekao: “Kurejšije su došli kod Ebu Taliba i rekli: ‘Doista nas sin tvoga brata uznemirava na našim okupljalištima i sijelima, pa mu to zabrani!’ Ebu Talib mi je rekao: ‘O Ukajle, idi i dovedi Muhammeda!’ Otišao sam po njega i on je došao u podne po najvećoj žegi, vrućina je bila tolika da je tražio hladovinu da se sakrije od vrelog pijeska. Ebu Talib mu se obratio: ‘Doista sinovi tvoga amidže smatraju da ih uznemiravaš u njihovim sijelima i skupovima, pa prestani s time!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogleda prema nebu i upita: ‘Vidite li ovo sunce?’ ‘Da!’, odgovoriše, a on reče: ‘Ja ništa više od vas nisam u stanju da njegovu svjetlost i plamen odagnam od vas’, a Ebu Talib reče: ‘Sin moga brata nikada nije lagao. Vratite se!’

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na ovaj je način mušricima pokazao svoju čvrstinu u slijeđenju istine kojoj ga je Allah uputio i jasno im stavio do znanja da ne postoji nikakva mogućnost da odustane od pozivanja u Istinu, slikovito to objašnjavajući: kao što oni ne mogu da uzmu jedan plamičak sunca, tako isto ni on ne može ostaviti ono što mu Allah objavljuje.

Zbog ove Poslanikove čvrstine i postojanosti, kurejšijski mušrici neprijateljski se postaviše, počeše ga uznemiravati i odvraćati ljude od njega. Takvo ophođenje Kurejšija kulminiralo je kada su se dogovorili i odlučili da bojkotuju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernike i sve njihove bližnje koji im pomažu, pa makar bili u vjeri Kurejšija. Bojkotovali su ih na društvenom planu: nisu se ženili od njih, nisu razgovarali i sijelili sa njima; bojkotovali su ih ekonomski: nisu kupovali od njih niti su im šta prodavali, i sve to zapisali su na listu papira koji su okačili u unutrašnjost Kabe, kako bi se toga što bolje svi pridržavali. Bojkot je potrajalo tri godine i muslimani su tada živjeli u izuzetno teškom stanju.

Kada bi došla karavana u Meku, neki od njih otišli bi na pijacu da kupe nešto hrane za svoju porodicu, a ustao bi Allahov neprijatelj Ebu Leheb i rekao bi: “O trgovci, nemojte trgovati sa Muhammedovim drugovima, pa vi znate kako ja stavljam u zaštitu, a ja vam obećavam da sigurno nećete propasti!” Nakon toga trgovci bi povećali cijene muslimanima, tako da bi se vraćali svojim kućama povijajući se od gladi i nemajući čime nahraniti djecu.

Ali, to ih nije odvratilo od Pravog puta. Zlostavljanje je dostiglo takav vrhunac da su bili prisiljeni da napuste svoja ognjišta i učine hidžru (preseljenje) iz svoga rodnog mjesta ostavljajući trgovinu, imetak i porodice sve dok i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije učinio hidžru. On je bio strpljiv i postojan, očekivao je nagradu za sve to i ni u jednom trenutku nije se predavao, nije prihvatao nikakav kompromis za svoj poziv ili da prihvati ono što su mušrici mislili da je prihvatljivo, a to se ogledalo u tome da sakrije nešto od onoga što mu se objavljuje i tako izbjegne nevjerničko neprijateljstvo i rat.

Nije pristao ni na kakav kompromis na račun istine sa kojom je došao, nego je odbacio sve mušričke ponude i ostao čvrst i postojan. Kur’an je potvrdio ovaj njegov stav: “...oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili.” (El-Kalem, 9)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je mušrike o svojoj snazi i ustrajnosti u istini, kao što mu je naredio njegov Gospodar: “Reci: ‘O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama – vaša vjera, a meni – moja!’” (El-Kafirun)

Nudili su mu imetak, žene i vlast, a on je sve to odbio govoreći: “Tako mi Allaha, kada bi mi sunce dali u desnu ruku, a mjesec u lijevu, da ostavim pozivanje u vjeru, ne bih to ostavio sve dok je Allah ne uzvisi ili druge uništi.”

Kada ga je Allah učinio nadmoćnim, nikada se nije uzoholio i nepravdu učinio i nije težio ka tome da se uzdiže na zemlji. On se borio istinskom borbom, založio je sav svoj život na tom putu, u tome je propisao mnoštvo svojih sunneta koji su savršenost i pravda, a ne nepravda, neprijateljstvo i nered, niti nepravedno uzdizanje nad drugim ljudima. Ljude je pozivao u Allahovu vjeru, ne da slijede njega i njegov narod, pa su tako Arap i nearap na njegovoj vagi bili isti. Bilal iz Abesinije (današnja Etiopija) bio je mujezin muslimanima među kojima je bio i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Suhejb er-Rumi bio je Rimljanin, čovjek koji je ostavio sav imetak Kurejšijama kako ga ne bi spriječili na putu hidžre, a Poslanik, čuvši kako je postupio, rekao je: “Uspjela ti je trgovina, o Ebu Jahja!” Selman el-Farisi bio je Perzijanac za kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Selman je od nas, ehlul-bejta!”

Poziv u Allahovu vjeru upućivao je svim ljudima i onaj ko bi prihvatio njegov poziv, postao bi jedan od muslimana, imao bi prava kao i drugi muslimani, a isto tako i obaveze kao i drugi koji su druge boje kože, jezika, porijekla ili narodnosti.

Ovo je bila oporuka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onima koji su izašli kao mudžahidi na Allahovom putu, u kojoj im je jasno pojasnio osnovni cilj džihada: da je to uspostavljanje istine, a nikako nadmenost nad drugima i sijanje nereda po zemlji. Sulejman b. Burejda prenosi da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku kojeg bi postavio za emira (vođu) u nekoj vojnoj jedinici ili izvidnici, oporučivao bogobojaznost i dobre međubratske odnose, a zatim bi rekao: “Idite u ime Allaha na Allahovom putu, borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha, ne pretjerujte i ne varajte, ne masakrirajte i ne ubijajte djecu. Kada susretnete neprijatelje, pozovite ih da prihvate jednu od tri opcije, pa ako se odazovu i prihvate bilo koju, prihvatite od njih i suzdržite se od borbe: pozovite ih u islam, pa ako se odazovu, suzdržite se (od borbe), a zatim ih pozovite u hidžru, ako to urade, pripada im ono što pripada muhadžirima od prava i obaveza, a ako odbiju, obavijestite ih da im pripada ono što pripada seljanima i nemaju pravo na ratni plijen osim ako se budu borili sa muslimanima. A ako sve to odbiju, tada im nametni džizju (porez za nemuslimane) i ako to prihvate, suzdrži se od borbe protiv njih, a ako i to odbiju, pa osloni se na Allaha i bori se protiv njih.”

(Izvor: časopis El-Bejjan)

Autor: Muhammed b. Šakir eš-Šerif

Preveo: Nazif Subašić