Turkijski narodi su već davno prije osnivanja Osmanlijske države prihvatili islam, ali u njihovoj vjerskoj tradiciji i dalje su ostali neki od oblika sinkretizma. Poznato je da su isti ti narodi, koji su živjeli na širokom području srednje Azije, prije islama prakticirali nekoliko vjera, poput budizma, zoroastrizma, manihejstva, a povrh svega šamanizam koji se zasnivao na vjerovanju u centralnu ličnost – šamana, te posebnom respektu i obožavanju mrtvih svetaca i njihovih duša i grobova, kao i traženju blagoslova od njih. Mnoge historijske činjenice potvrdile su uske veze misticizma, koji je nastao na ovom području (posebno nakšibendijski tarikat) sa starim naslijeđem šamanizma, tj. iz stare religije su izbačena načela koja su se jasno kosila sa islamom, a vjerska praksa, posebno u duhovnoj nadgradnji, formalno je ostala gotovo jednaka starom religijskom naslijeđu. Šamani su sada postali tarikatski šejhovi, a duše mrtvih svetaca – duše evlija. Osmanlijska država bila je specifična po popustljivom stavu prema izgradnji nadgrobnih spomenika, mauzoleja i turbeta, a poseban respekt su u tom smislu uživali pripadnici vladajuće elite, čija turbeta i mauzoleji čak i danas daju cjelokupnoj Turskoj, a posebno Istanbulu, specifičan izgled. Nema sumnje da su osmanlijski učenjaci imali različite poglede na ovu pojavu, čemu svjedoči mnogobrojna literatura iz ovog perioda, ali je, ipak, zvanični stav države o dozvoli ovakve prakse bio dominantan i općeprihvaćen, posebno kod širokih narodnih masa.
Osmanlijska država, kao nosilac hilafeta punih pet stoljeća, napravila je veličanstvene civilizacijske iskorake kojima nije bilo premca u tadašnjem svijetu. Osmanlijsku državu, pored teritorijalne ekspanzije i vojnog prosperiteta, odlikovala je, također, velika naučnoistraživačka aktivnost koja je davala velike plodove, a povrh svega u domenu islamskih nauka. Primjetno je, međutim, da su Osmanlije, za razliku od dotadašnje islamske tradicije, imali nekoliko specifičnosti koje su se, uz svoje vanjsko manifestiranje, uveliko doticale pitanja islamske doktrine – akaida.
Naime, turkijski narodi su već davno prije osnivanja Osmanlijske države prihvatili islam, ali u njihovoj vjerskoj tradiciji i dalje su ostali neki od oblika sinkretizma. Poznato je da su isti ti narodi, koji su živjeli na širokom području srednje Azije, prije islama prakticirali nekoliko vjera, poput budizma, zoroastrizma, manihejstva, a povrh svega šamanizam koji se zasnivao na vjerovanju u centralnu ličnost – šamana, te posebnom respektu i obožavanju mrtvih svetaca i njihovih duša i grobova, kao i traženju blagoslova od njih. Mnoge historijske činjenice potvrdile su uske veze misticizma, koji je nastao na ovom području (posebno nakšibendijski tarikat) sa starim naslijeđem šamanizma, tj. iz stare religije su izbačena načela koja su se jasno kosila sa islamom, a vjerska praksa, posebno u duhovnoj nadgradnji, formalno je ostala gotovo jednaka starom religijskom naslijeđu. Šamani su sada postali tarikatski šejhovi, a duše mrtvih svetaca – duše evlija. Osmanlijska država bila je specifična po popustljivom stavu prema izgradnji nadgrobnih spomenika, mauzoleja i turbeta, a poseban respekt su u tom smislu uživali pripadnici vladajuće elite, čija turbeta i mauzoleji čak i danas daju cjelokupnoj Turskoj, a posebno Istanbulu, specifičan izgled.
Nema sumnje da su osmanlijski učenjaci imali različite poglede na ovu pojavu, čemu svjedoči mnogobrojna literatura iz ovog perioda, ali je, ipak, zvanični stav države o dozvoli ovakve prakse bio dominantan i općeprihvaćen, posebno kod širokih narodnih masa. Potrebno je, također, napomenuti da su učenjaci iz ovog perioda pokušali spomenutu praksu maksimalno prilagoditi principima islamske doktrine, tako da su u svojim fetvama / decizijama strogo upozoravali na veliki širk / idolopoklonstvo koje bi moglo proizaći iz ovakvih postupaka. Uzet ćemo za primjer Mustafu Balizadea (um. 1073. h.g. / 1662. g.), koji je sa većinom ostalih savremenika dijelio isti stav. Tako je on u svojoj knjizi Skupocjeni dragulji za rješavanje fikhskih pitanja i postavki, u poglavlju o zekatu, spomenuo i problematičnost pitanja obrednog zavjetovanja mrtvima, kaburima i turbetima.
Balizade kaže:
''Kao što možemo zapaziti u našem vremenu kod mnogih ljudi, kada budu bolesni ili u potrebi, stavljaju svoja lica na tabute umrlih evlija govoreći: 'O ti, evlijo, zavjetujem ti se darivanjem ovog zlata.. .srebra... svijeća i sl.'Ovo je neispravno prema konsenzusu učenjaka, jer predstavlja zavjetovanje stvorenju, što nije dozvoljeno, niti se može uzeti kao ispravno, niti je ovakva obligacija valjana. Jer, zavjetovanje je ibadet (vjerski obred), a ibadet pripada isključivo Tvorcu Uzvišenome, a ne stvorenju. U ovom slučaju je osoba kojoj se zavjetuje mrtva, a mrtvi nemaju sposobnost materijalnog posjedovanja. Posebno, ako čovjek misli da mrtvi može nečim upravljati – neka je Allah uzvišen iznad toga, pa ukoliko u to vjeruje – postao je nevjernik.“
Ovdje Balizade spominje općeraširenu pojavu prinošenja zavjeta i žrtvi mrtvima na njihovim turbetima naglašavajući da je zavjetovanje drugima mimo Allahu čin idolopoklonstva koji osobu izvodi iz okvira islama. Balizade je potvrdio princip da ibadet isključivo pripada Allahu, i nikome više mimo Njemu Uzvišenome. Primjetno je da u ovom citatu autor indirektno priznaje da Osmanlijska država otvaranjem vrata ''teberruka'', tj. traženja blagoslova na ovim mjestima, nije mogla zatvoriti druga vrata sporadične pojave velikog širka / idolopoklonstva, posebno kod običnih masa, a što je nužno proizašlo iz popustljivosti prema prvoj legaliziranoj praksi, zbog niza razloga koje smo naveli na početku.
Autor u nastavku kaže:
''Ispravan način je posjetiti ih (mrtve dobre ljude) priželjkujući blagoslov (berićet), jer mjesta na kojima leže evlije imaju veliku vjerovatnoću za uslišavanje molitvi (dova), te donose korist i berićet. Kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Israa posjetio Bejtlaham (Betlehem), Musaa, Musaovo drvo i ostala mjesta duhovne emanacije i pomoći, a uz to, svi vjerovjesnici crpe njegovo, sallallahu alejhi ve sellem, svjetlo, a sve to da bi podučio ummet.Stoga, ispravno zavjetovanje bi glasilo: 'Zavjetujem se Tebi, Allahu, ako me izliječiš ili udovoljiš mojoj potrebi, da ću nahraniti nemoćne siromahe, koji leže na pragovima turbeta evlija...', poput siromaha koji obitavaju u našem domu – prijestolnici hilafeta, kod turbeta Halida b. Zejda Ebu Ejjuba el-Ensarija, neka je Allah s njime zadovoljan i neka nas okoristi njegovim berećetima.“
Traženje blagoslova i zavjetovanje na ovakav način nemaju oslonac i inovacija su u šerijatu, jer, iako u određenim kaburima možda leže dobri blagoslovljeni ljudi, pa čak i ashabi, ne postoji nijedan dokaz da taj blagoslov prelazi na njihove kabure, te da boravak na njima i zavjetovanje, makar to zavjetovanje bilo isključivo Allahu, donosi koristi. Znači, poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema objave koja bi nam rekla ko su blagoslovljeni, a kada bi hipotetički i dokazali da je neko blagoslovljen, poput ashaba, nema dokaza koji nam potvrđuju prelazak njihove blagoslovljenosti na druge. Zapravo, mnogi hanefijski i osmanlijski učenjaci negirali su ovakve postupke preventivno, jer su isti postupci predstavljali inovaciju i otvoren most ka velikom idolopoklonstvu / širku. Sam autor je to priznao na kraju ovoga poglavlja: ''..iako je to (u principu) samo po sebi pokuđeno, jer većina ljudi činom zavjetovanja ne cilja zavjetovanje Allahu, te ne skidaju poglede sa mezarluka.“ Šerijatsko pravilo kaže: ''Ako postoji nedoumica da li je određena stvar dozvoljena ili ne, dat će se prednost njenom izbjegavanju iz bojazni da se ne zapadne u zabranjeno.“ Učenjak Ahmed er-Rumi el-Akhisari el-Hanefi (um. 1042. h.g. / 1632. g.), kao jedan od velikih hanefijskih učenjaka u Osmanlijskoj državi, u svojoj knjizi Medžalisul-ebrar ve mesaliku'l-ahjar, koji je također bio savremenik Balizadea, prenoseći od Kemala Ibnul-Humama (um. 861. h.g. / 1456. g.), kaže: ''Ako postoji nedoumica da je nešto novotarija ili sunnet – potrebno ga je ostaviti, jer je ostavljanje novotarije obaveza, a izvršenje (preporučenog) sunneta nije obavezno.“ Imam Ibnul-Humam, kao hanefijski učenjak turskog porijekla, kaže: ''Veoma je pokuđeno spavati, stalno boraviti ili obavljati nuždu u blizini kabura, tj. pokuđeno je sve ono što ne postoji u sunnetu u vezi ovoga.“
Imam El-Birkevi (um. 981. h.g. / 1573. g.), hanefijski učenjak i osmanlijski kadija, u svojim knjigama Et-Tarikatul-Muhammedijje i Zijaretul-kubur, te Ahmed er-Rumi, kažu: ''Zato ćemo naći mnoge ljude kako se kod kabura skrušeno i umilno mole, i izvršavaju obrede onako kako ih ne izvršavaju čak ni u džamijama, niti u samo praskozorje. Ima i onih koji se klanjaju kaburima, ima onih koji priželjkuju berićet obavljenih namaza kod kabura kako to ne priželjkuju u džamijama. Upravo zbog ove štete, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dokinuo je svaki povod koji vodi ka ovakvoj praksi.“
Balizade nastavlja:
''Isto se odnosi (tj. isti propis dozvoljenosti) na kupovinu ulja za svjetiljke u turbetima i sl., što će biti korist za siromahe koji obitavaju u sagrađenim džamijama i odajama u blizini mezarluka evlija i mauzoleja dobrih ljudi. Ništa od ovoga nije dozvoljeno imućnim ljudima, koji nemaju potrebe, niti onima na pozicijama, uglednima ili učenima ukoliko nisu siromasi ili u nasušnoj potrebi, jer u šerijatu nije potvrđeno udjeljivanje milostinje imućnima, a prema konsenzusu učenjaka zabranjeno je davati im predmete zavjetovanja.Stoga, kategorički se konstatira da nije dozvoljeno ono što uzimaju 'sluge' iz turbeta evlija, a isto se odnosi na konzumiranje i raspolaganje time na bilo koji način, osim ako su siromasi, imaju siromašne porodice i rodbinu u potrebi – iako je to (u principu) samo po sebi pokuđeno, jer većina ljudi činom zavjetovanja ne cilja zavjetovanje Allahu, te ne skidaju poglede sa mezarluka. Sve što imućne sluge (turbeta) uzmu u vidu novca, ulja, svijeća i drugih predmeta zavjetovanja Allahu Uzvišenome ili mrtvim šejhovima, prema onome što smo već rekli (na početku autorovog citata), zabranjeno je prema konsenzusu islamskih učenjaka i dužnost ga je vratiti, a to potvrđuju i predaje iz primarnih i sekundarnih izvora vjere.“
Ovdje autor korištenjem analogije potvrđuje da svi predmeti zavjetovanja Allahu na kaburima dobrih ljudi pripadaju siromasima, kao što im pripada i sadaka, iako u literaturi islamskog prava ne postoji ovakvo pitanje, s obzirom da je ovakva vrsta zavjetovanja novonastala inovacija, te za nju nema uporišta kod starijih generacija hanefijske pravne škole. Autor nam ovdje daje jasne naznake da su prihodi sa ovakvih mjesta, još u njegovo doba, shodno njegovom viđenju, često bili predmetom manipulacije i korupcije, jer su ih uzimali oni koji nisu bili za tim u potrebi.