“Majko, opet ću dobiti lošu ocjenu. Nisam dobro uradila test. Sve sam naučila, i zaista sam se puno trudila. Danima sam se spremala za taj test, ali, mama, kad sam test morala da uradim, ja ništa nisam znala. Prvo je počeo da me boli stomak, zatim sam počela da se znojim, srce mi je ubrzano kucalo, osjećala sam trnce u rukama i nogama, bilo mi je muka i vrtjelo mi se u glavi. Više ništa nisam znala. Ja nikad neću uspjeti ovo da završim, neću moći ni fakultet upisati, ja zaista nisam sposobna za ovo. Ah, mama, šta da radim sad…”
Od prvog dana škole većina roditelja će da vidi strah u očima djece. Taj strah može biti od nepoznatog, jer dijete ne zna šta da očekuje od škole, isto tako dijete će da razvije i strah od učenja, ali i strah od novog okruženja. Prvenstveno se ovaj strah vidi kod djece koja tek kreću u srednju školu, to jeste kod adolescenata. Jedno od desetero djece ovako će da se osjeća u toku školovanja. Poseban strah kod djece primijetit će se za vrijeme testova ili usmenog izlaganja pred većom grupom djece. Tad dijete osjeća veći strah od neuspjeha i ovaj će strah imati svako četvrto dijete (A. Nieuwenbroek, Faalangst en ouders)
Da li strah od neuspjeha dolazi sam od sebe, ili smo mi uzroci tome, ili pak roditelji i nastavnici? Da li prevelika očekivanja roditelja izazivaju kod djece strah od neuspjeha? Kako spriječiti da dijete ili adolescent ne osjeća strah? Sve su to pitanja na koja su naučnici pokušali da nađu odgovor. U Holandiji u većini osnovnih i srednjih škola nude se treninzi za djecu koja imaju strah od neuspjeha.
Doktor Prinsen u svojoj knjizi Trainersboek faalangst, examenvrees en sociale vaardigheden (2014) definira strah od neuspjeha kao stres uzrokovan nedostatkom samopouzdanja u posebnim situacijama, kao što su testovi, probe, usmena izlaganja, kontrolni radovi, prezentacije…
Doktor Nieuwenbroek u svom djelu Faalangst en ouders (2006) razlikuje tri vrste straha od neuspjeha kod djece i mladih.
Prvi koji on navodi jeste kognitivni strah. Ovaj je strah povezan sa učenjem u školi, naprimjer: učenje napamet, razumijevanje i primjenjivanje već naučenog znanja, analiziranje tekstova i drugi.
Kao drugi strah od neuspjeha doktor Nieuwenbroek navodi socijalni strah. Mnogo ljudi u toku svog života, a posebno djeca u osnovnoj školi dožive da budu odbačena od svojih vršnjaka ili pak da budu osuđivana ili ocjenjivana od strane osoba koje su bitni za njih, kao naprimjer prijatelji, vršnjaci ili porodica.
Treća vrsta straha od neuspjeha zove se motorički strah. To je strah koje dijete osjeti pri izvođenju nekih fizičkih aktivnosti kao naprimjer: crtanje, pisanje ili tjelesni odgoj. Ovaj strah može blokirati njegove fizičke mogućnosti koje treba da budu ostvarene.
Kod djece se može javiti i kombinacija ovih strahova. Kao, naprimjer, dijete koje mora da ima prezentaciju neke knjige i kada izađe pred grupu i vidi poglede koju su usmjereni prema njemu (socijalni strah), ono će blokirati i zaboravit će ono što je već naučeno (kognitivni strah).
Signali i svojstva kod adolescenata koji imaju strah od neuspjeha
• Često imaju fizičke pritužbe, kao naprimjer: glavobolje, stomačne tegobe, ubrzane otkucaje srca, znojenje, trnce u tijelu… Većinom su to psihomatične tegobe.
• Imaju potrebu da ih drugi ocjenjuju (jesam li to dobro uradio/la?).
• Često imaju negativnu sliku o sebi i nemaju dovoljno samopouzdanja.
• Javlja se ubrzano disanje i povećani otkucaj srca (može uzrokovati hiperventilaciju).
• Većinom su perfekcionisti i nisu zadovoljni svojim rezultatima (uvijek mogu bolje).
• Njihovo ponašanje varira od postiđenosti, povučenosti, nesigurnosti do agresivnog ponašanja.
• Nesigurni su kad dobiju nove zadatke i često se ne usuđuju da postave pitanja ili nekog da gledaju u oči.
• Za vrijeme testova postavljaju puno pitanja.
• Misle da ih drugi smatraju glupim. Prije nego što urade test smatraju da će ga loše uraditi.
• Često dobijaju loše rezultate.
• Ispoljavaju nasilničko ponašanje prema drugima ili su sami zlostavljani od drugih.
• Često ne mogu se nositi sa bijesom i ne znaju ga iskaziti.
• Reagiraju agresivno ili depresivno na kritiku. (H. Prinsen, Trainersboek faalangst, examenvrees en sociale vaardigheden, 2014)
Kako pomoći djetetu da prevaziđe ili da umanji strah od neuspjeha
U zapadnim zemljama dosta se pažnje poklanja djetetu i njegovim potrebama. Tako kada roditelj ili nastavnik primijeti promjene na učeniku koje nisu prikladne njegovom uzrastu, oni zajedničkim mogućnostima pokušavaju da nađu rješenje za te probleme. U školama se organiziraju treninzi za djecu koja imaju strah od neuspjeha, za djecu koja su zlostavljana, kako da se suprotstave nasilniku, zatim treninzi za djecu koja pokazuju agresivnost ili ljutnju prema drugima…
Prvenstveno je potrebno da se dijete osjeća sigurno u školi, a isto tako i poželjno od strane svoje okoline i porodice. Prevelika očekivanja od porodice i okoline stvaraju kod djeteta pritisak i ono popušta u učenju i postaje nesigurno u sebe i svoj rad. Tako je neophodno da roditelj i nastavnik konstantno pokazuju svoju pažnju prema tom djetetu. Jer, jedna negativna ocjena ili slabija ne znači da to dijete neće u skorije vrijeme popraviti, ali negativan stav i kritika roditelja ili neke druge bliske osobe zasigurno će stvoriti nepoželjan odnos djeteta prema školi, a i nesigurnost u samog sebe, i svaki sljedeći zadatak će za njega biti izazov i ono će stvarati sve veći otpor prema školi i uspjehu.
Shodno tome, neophodno je da nastavnik ili roditelj:
• razgovora sa djetetom: da li je dijete uplašeno, da li je nesigurno u sebe, ili je neki drugi razlog njegovog straha;
• pokaže da je zadovoljan ili ponosan na rad tog djeteta i da njegov trud vrednuje:
• više nagrađuje nego što kažnjava njegovo ponašanje ili njegove rezultate, jer samim tim će povećati djetetovo samopouzdanje;
• pozitivno kritizira (takozvani “sendvič”: pohvaliti-kritizirati-pohvaliti);
• jasno kaže djetetu šta očekuje od njega (u skladu sa dječijim mogućnostima, ne pretjerivati);
• savjetuje kako da uči i kako da se ponaša prema drugima.
Najbolju pomoć djetetu koje pokazuje strah od neuspjeha pružit će prvo roditelji, a zatim nastavnici i pedagozi ili psiholozi. Kada roditelj prepozna da dijete ima strah od škole, prvo treba da se obrati nastavniku, a zatim pedagogu u školi. Pomoću terapija i treninga dijete će da savlada tu prepreku kod učenja. Mnogo je načina kako da se dijete osjeća sigurnije i samopouzdanije, kako da svoje negativne misli pretvori u pozitivne.
Savjeti za djecu i adolescente
1.
Napravi plan za svaku sedmicu šta trebaš da učiš i kad ćeš to uraditi, koliko ćeš vremena odvojiti za igranje ili slobodne aktivnosti, čitanje i zadaću, koji predmet trebaš koji dan da učiš. Obavezno kupi sebi planer u koji ćeš bilježiti kad imaš kontrolni i ostale aktivnosti (sport, izlazak…)2.
Ako se uplašiš kad imaš test, kontrolni ili prezentaciju:• stavi olovku na sto,
• stani objema stopalima na tlo,
• zatvori oči i misli na nešto lijepo, nešto što će te opustiti, što nema veze sa školom,
• koncentriraj se na svoje disanje, uzdiši na nos (3 sekunde), a izdiši na usta (6 sekundi),
• ako si već opušten, nastavi dalje sa testom,
• uradi prvo zadatak na koji znaš odgovor, ali se ne zadržavaj predugo na njemu,
• zatim se vrati na pitanja koja ne znaš,
• provjeri jesi li sve dobro uradio,
• GOTOVO (opusti se, rezultat je sigurno dobar, vjeruj u sebe).
3.
Napiši sebi ceduljice koje će te podsjećati koliko si ti dobar/la, poput: “Ja to mogu!”, “Ja to znam!”, “Ja sam pametan iako to ponekad drugi ne vide!”, “Ja mogu druge slušati!”…, nešto što će te podsjećati na tvoje kvalitete i zakači to na mjesto gdje ćeš ih vidjeti.4.
Svaki dan napiši na papir kako si se osjećao, negativno ili pozitivno taj dan. Također, napiši šta bi promijenio u toj situaciji. Sljedeći put probaj to promijeniti.5)
I naposljetku, jedna od najvažnijih vježbi, a ujedno i najkorisnija: G-denken. Ovo je dio kognitivne terapije, koja se često koristi kod djece, a i kod odraslih. Ona se odnosi na to kako svoje negativne misli promijeniti u pozitivne ili kako negativnu situaciju promijeniti u pozitivnu.• G1 se odnosi na situaciju koja ti se desi,
• G2 se odnosi na misli u toku te situacije,
• G3 se odnosi na emocije koje je ta situacija izazvala.
Suprotno od ove situacije (negativne) je poželjna situacija, odnosno pomoćne misli, željene emocije i situacija. Najbolji način jeste opisati na papir tu situaciju, zatim misli u tom momentu i emocije koje si osjećao, zatim šta bi ti uradio u toj situaciji ako ti se opet dogodi. Kao primjer:
G1 – Danas sam dobio lošu ocjenu iz matematike.
G2 – Mislim da ja nikad neću položiti taj test.
G3 – Kada sam vidio rezultate testa, osjećao sam se nesretno i glupo.
Kako bismo ove misli promijenili, potrebno je da razmišljamo pozitivno.
G1* – Situacija je ista, loša ocjena (trenutno se ne može promijeniti).
G2* – (ali ti možeš promijeniti svoje misli): Da, moja ocjena je slaba, ali to ne znači da se neću potruditi da sljedeći put bolje uradim. Više ću učiti i moja će ocjena biti puno bolja.
G3* – Osjećaji: “Ja to mogu, jer ja nisam glup, samo se nisam osjećao dobro za vrijeme testa, sljedeći put to će biti bolje.”
G3** – Napravit ću plan kad i koliko vremena ću da učim matematiku, kako bih sljedeći put test bolje uradio i dobio bolje rezultate. Ja to mogu i ja to hoću.
“Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je dobro za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim sa vjernikom: ako ga zadesi kakva radost, on se na njoj zahvali, pa zato bude nagrađen, a ako ga zadesi kakva nedaća, on se strpi, pa i za to bude nagrađen.” (Muslim)