Nakon što je Uzvišeni Allah pojasnio šta čeka nevjernike na drugom svijetu, te im zaprijetio da se klone svojih postupaka koji dovode do takve loše završnice, i dokazao im da je On to u stanju i da uradi s njima, u narednim ajetima Svevišnji Allah ih pita imaju li oni nekoga ko će ih zaštiti od Njega pa zbog toga oni i dalje ustrajavaju u svom nevjerstvu.
Komentar dvadesetog ajeta
Uzvišeni Allah pita nevjernike i istovremeno potvrđuje da oni nikoga neće imati da ih zaštiti od Njega Svemogućeg jer jednostavno nema stvorenja da se može suprotstaviti Stvoritelju!
Uzvišeni Allah kaže: “Ili ko je taj koji će biti vojska vaša i vama pomoći, osim Svemilosnog? A nevjernici su doista u velikoj obmani.” (El-Mulk, 20)
Ili ko je taj koji će biti vojska vaša i pomoći vas protiv Svemilosnog?
Ajet počinje pitanjem koje ima za cilj prijetnju i ukor mnogobožaca koji mimo Allaha obožavaju druga božanstva i od njih traže pomoć i opskrbu. Svevišnji Allah pita ih u ovome ajetu ko je taj koji će ih kako oni misle pomoći i zaštititi od Njega ako On bude htio da ih kazni pa da ih u zemlju utjera ili na njih vjetar s kišom pošalje.
Ajet, kao i mnogi drugi, ima za cilj ukor i ima za cilj i potvrdu, tj. nemate vi, o nevjernici, te vojske koja će vas zaštititi i pomoći protiv Allaha Svemilosnog, pa zašto ustrajavate u nevjerstvu?!
A nevjernici su doista u velikoj obmani
tj. nevjernici su u velikoj zabludi u koju ih šejtan odvodi i njome ih obmanjuje. Šejtan ih je obmanuo, te im uljepšao da će ih božanstva koja obožavaju zaštititi od Allaha, i da ih zbog njih Allah neće kazniti, već da će se, naprotiv, putem njih približiti Svevišnjem Allahu.
Uzvišeni Allah nakon direktnog obraćanja nevjernicima u ovom dijelu ajeta obraća se trećem licu. On se obraća istim nevjernicima, ali to čini sada na ovakav način okrećući se od njih s ciljem preciziranja onoga u čemu se oni nalaze i njihova nipodaštavanja.
U ajetu se kaže da su u velikoj obmani, tj. obmanjeni su sa svih strana, zašli su duboko u zabludu i šejtan ih obmanjuje sa svake strane da bi ih zadržao u zabludi; oni sve dublje i dublje u svojoj zabludi poniru.
Poruke ajeta
• Ajet je dokaz da niko nikoga ne može zaštititi od Uzvišenog Allaha.
• Ovaj je ajet upozorenje nevjernicima i grješnicima, a podrška vjernicima te podsticaj da se istinski oslone na Uzvišenog Allaha i od Njega traže zaštitu od nevjernika i zulumćara.
• Ajetom se poručuje da nevjernicima njihova snaga, imetak i vlast ništa neće biti od koristi, niti će im biti od koristi oni koje oni obožavaju.
• Ajet je jasan dokaz da je oslanjanje na ono što čovjek ima kod sebe samo puko obmanjivanje.
• Jedan od razloga ustrajnosti u nevjerstvu i grijesima jeste i obmanjenost sobom i onim što se ima pri sebi.
• I ovaj ajet potvrđuje Allahovo lijepo ime Er-Rahman.
Komentar dvadesetog prvog ajeta
Svevišnji Allah prelazi na drugi ukor nevjernika pa im kaže:
“Ili, ko je taj koji će vas nahraniti, ako On hranu Svoju uskrati? Ali, oni su uporni u bahatosti i u bježanju od istine.”
(El-Mulk, 21)Ili, ko je taj koji će vas nahraniti, ako On hranu Svoju uskrati?
tj. ko je taj, mimo Uzvišenog Allaha, ko će vas nahraniti ako vam On uskrati opskrbu, ko je taj ko će vam spustiti kišu ako vam je On uskrati, ko je taj koji će vam omogućiti da privređujete i zarađujete opskrbu ako vam to On Svevišnji onemogući? Opskrba dolazi od Allaha. Tu činjenicu Allah potvrđuje u mnogobrojnim ajetima:
“I nema nijednog živog bića a da njegova opskrba nije na Allahu.”
(Hud, 6)
“A na nebesima je vaša opskrba i ono što vam se obećava.”
(Ez-Zarijat, 22)
“Doista je Allah Onaj koji obilno opskrbljuje, Onaj koji posjeduje veliku snagu.”
(Ez-Zarijat, 58)
Niko drugi mimo Njega Uzvišenog u svojoj vlasti nema opskrbu. Svevišnji to jasno naglašava: “I oni obožavaju mimo Allaha onoga koji u svojoj vlasti ne posjeduje ama baš nimalo opskrbe, ni na nebesima ni na Zemlji!” (En-Nahl, 73) Pa, kako da im drugi, njihova božanstva, daju opskrbu kada je nemaju u svojoj vlasti?!
Kao i prethodni ajet, i ovaj ajet dolazi u vidu pitanja s ciljem ukora, ali i potvrde. Tako je poruka ajeta: Nema nikoga, osim Uzvišenog Allaha, ko bi vam bilo šta darovao i opskrbio vas bilo kako.
Međutim, nevjernici iako to znaju, i dalje obožavaju božanstva mimo Allaha. Zato Uzvišeni kaže dalje:
Ali, oni su uporni u bahatosti i u bježanju od istine
tj. inate se i ustrajavaju u svome nevjerstvu i svojoj zabludi, ustrajavaju u mržnji prema Istini tako da ni u svojim posljednjim časovima ne žele da čuju Istinu i da joj se pokore. Oni su u zabludi, ohole se i inate, udaljavaju od istine i ne žele da razmišljaju, te stoga i pouku ne uzimaju.
Poruke ajeta
• Ajetom se poručuje da je Uzvišeni Allah jedini Opskrbitelj, da jedini On daje opskrbu stvorenjima, On je izvor njihove opskrbe. On je Taj koji daje i uskraćuje opskrbu.
• Prethodno nas podstiče da opskrbu tražimo od Allaha, da Njega molimo da nam podari blagoslova u našoj opskrbi te da nas učini zadovoljnim i Njemu zahvalnim na toj opskrbi.
• Također, ajet nas podstiče da se istinski oslonimo na Uzvišenog Allaha u traganju za našom opskrbom.
• Iz ajeta se zaključuje da se opskrba ne može postići, imetak zaraditi i steći bez Allahove dozvolje, Njegove volje i htijenja.
• Iz ovog i prethodnog ajeta može se zaključiti da su dvije čovjekove najveće potrebe na dunjaluku: sigurnost za život i opskrba.
• Ajet nam pojašnjava odnos nevjernika spram istine kada je spoznaju. Oni se okreću od istine i bahato nastavljaju tumarati u zabludi. Vjernici ne smiju biti ovakvi, već kada saznaju istinu i uvide da su prethodno pogrešno postupali, trebaju se povinovati istini i ostaviti se svojih prethodnih postupaka.
• U ovom ajetu spominju se dodatni razlozi ustrajavanja u nevjerstvu, a oni su oholost i okretanje od istine.
Komentar dvadesetog drugog ajeta
Nakon što je Uzvišeni Allah opisao nevjernike i rekao da su obmanjeni sobom i svojom snagom, imetkom i vlašću, te da zbog toga ustrajavaju u nevjerstvu, ohole se i okreću od istine, Svevišnji Allah u narednom ajetu navodi primjer njih nevjernika i vjernika koji su ustrajni na Allahovom putu. Uzvišeni Allah kaže:
“Da li je onaj koji se idući spotiče i pada na lice na ispravnijem putu ili onaj koji Pravim putem uspravno ide?”
(El-Mulk, 22)To jeste, da li može biti na Pravom putu onaj koji ide na svome licu, ili s licem oborenim prema zemlji pa ne vidi ispred sebe, niti vidi lijevo-desno; ne vidi gdje ide, ne zna kojim putem da krene, dvoumi se, izgubljen je, nesiguran; ili je preče da na Pravom putu bude onaj koji ide uspravno, na dvije noge, podignute glave pa gleda ispred sebe, i ide vidljivim i jasnim putem, pravim na kojem nema krivina i skretanja?!
Ajet je opet izrečen u formi pitanja pa ima za cilj ukor i negiranje, tj. ne može nikako biti onaj koji tumara, spotiče se i pada, na Pravom putu, već je na Pravom putu onaj koji ide uspravno.
U ajetu se kaže “na ispravnijem putu”, a to ne znači da su nevjernici na ispravnom putu, ali su vjernici na ispravnijem. Ovo je čest kur’anski metod kada se porede dva primjera u nečemu gdje jedan u tome nema nikakvog udjela.
Značenje ajeta jeste da se ne može sa zabludom biti na Pravom putu, već se na Pravom putu biva samo sa uputom i znanjem.
Svevišnji Allah u ovom ajetu navodi dvije skupine ljudi na dunjaluku, nevjernika i vjernika, čije će stanje slično biti i na drugome svijetu kada će nevjenici biti vučeni na licima do Džehennema i bacani u njega kako Uzvišeni Allah govori o tome: “I Mi ćemo ih na Sudnjem danu skupiti na njihovim licima: slijepe, nijeme, gluhe! Njihovo boravište Džehennem će biti! Kad god plamen jenja, Mi ćemo im oganj pojačati!” (El-Isra, 97)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan je: “Kako će ljudi biti sakupljeni na svojim licima?!”, pa je odgovorio: “A zar Onaj koji je učinio da hodaju nogama nije u stanju da učini da hodaju na svojim licima?!” (Buhari i Muslim)
Poruke ajeta
• Ajet pojašnjava da je nevjernik u svojoj zabludi poput onoga koji hodi na ovome svijetu oborene glave pa se spotiče i pada na lice, kao što također ajet pojašnjava da je vjernik koji ustrajava u svojoj ispravnoj vjeri poput onoga koji hodi na svoje dvije noge, čvrsto i postojano.
• Ajet jasno ukazuje da je nevjerovanje u Allaha – i pored svih blagodati i dobrota koje On ukazuje – nenormalno ponašanje i suprotno razumu.
• Nevjerovanje i vjerovanje nikada ne mogu biti isti, a pogotovo da nevjerstvo i udaljenost od Allaha budu bolji od vjere i pokornosti Uzvišenom Allahu.
• Iz ajeta se prejasno zaključuje da je vjerovanje Pravi put, dok je nevjerovanje stranputica i zabluda.
• Samim time ajet kori svakog onoga koji da prednost zabludi nad uputom.
Komentar dvadesetog trećeg ajeta
Nakon što je Uzvišeni Allah jasno ukazao na razliku između vjere i nevjere, upute i zablude, Svevišnji Allah ponovo se vraća i ukazuje na Sebe i Svoje blagodati, te ponovo kori nevjernike koji su Mu nezahvalni na Njegovim blagodatima. Uzvišeni Allah kaže:
“Reci: ‘On je Taj koji vas stvario i dao vam sluh i vid i pameti, a vi se uistinu malo zahvaljujete!’”
(El-Mulk, 23)To jest, reci, Allahov Poslaniče: Allah je Taj koji vas je iz ničega stvorio, učinio da vaše začeće i razvoj u majčinom stomaku prolazi kroz nekoliko faza, a zatim je dao da dođete na ovaj svijet, pa vam je dao sluh da njime slušate, vid da njime gledate, i razum da njime shvatate i razumijevate.
“...a vi se uistinu malo zahvaljujete!”
Ali vi ste u osnovi Allahu nezahvalni, vi Allaha poričete i na Njegovo dobročinstvo nezahvalnošću uzvraćate.
Poruke ajeta
• Ajet je od posebnog značenja jer otpočinje riječju: “Reci”.
• Ajet je dokaz da je Uzvišeni Allah Taj koji naređuje i čije se naredbe izvršavaju.
• Također iz ajeta se zaključuje da je Alahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, taj kojem se naređuje i koji se pokorava Allahu. Takav je slučaj i sa svim njegovim istinskim sljedbenicima.
• Ajet je dokaz da je Kur’an Allahov govor, a ne Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem. Na njemu je bilo samo da dostavi i pojasni Allahov govor ljudima, kao što je to obaveza i njegovim istinskim sljedbenicima.
• Ajet je dokaz da Uzvišeni Allah stvara ljude, te da im On daje sluh, vid i razum.
• Sluh, vid i razum posebne su Allahove blagodati za ljude. Tim blagodatima ljudi mogu da saznaju i uviđaju korisno od štetnog.
• Također, ove blagodati su predmet ispita i provjere hoće li ljudi biti zahvalni ili ne Uzvišenom Allahu na njima, odnosno hoće li ih koristiti u pokornosti Njemu ili u griješenju prema Njemu.
• Upravo zbog toga je ajet i počeo s naredbom dostavljanja i podsjećanja na ove blagodati.
• Iz ajeta se može zaključiti da moramo više slušati, gledati i razmišljati nego govoriti, jer blagodat govora nije uopće spomenuta u ovom ajetu.
• Spomnute blagodati međusobno su povezane. Osoba slušanjem i gledanjem dolazi do novih saznanja, a razum je taj koji rasuđuje jesu li ta saznanja korisna ili ne za tu osobu. Stoga se ove tri blagodati često zajedno i spominju.
• Također, ajet nas podstiče da u pozivu Allahu navodimo Njegove blagodati koje je ukazao ljudima, govorimo o Njegovom gospodarstvu.
• Uzvišeni Allah ove i druge blagodati daje ljudima da ih ispita hoće li Mu biti zahvalni na njima ili ne.
• Nevjernici su nezahvalni Allahu na blagodatima sluha, vida i razuma; ne koriste ih u pokornosti Njemu, Uzvišenom. Čuju i vide Allahova znamenja, ali njihov razum ne zaključuje da se Allahu, Vlasniku tih znamenja, moraju pokoriti.
• Svevišnji Allah kori sve koji Mu nisu zahvalni na Njegovim blagodatima.
• Iz ajeta se može zaključiti da Uzvišeni Allah voli da Mu se zahvaljuje.