Menu

Drugačiji mjesec ramazan

Tema Dječiji kutakČitanje 8 minuta

Dok su posljednji sunčevi zraci gubili sjaj na horizontu, blaga proljetna noć polagano je natkrivala Abdullahovu čaršiju. Nije to bila obična noć. To je noć koja je sa sobom nosila puno radosti u Abdullahovo srce, ali i tuge. Sa zalaskom sunca nastupio je mjesec ramazan – mjesec koji Abdullah rado dočekuje sa svojim najmilijim. I za ovaj ramazan, Abdullah se spremio. Postiti cijeli mjesec za Abdullaha je već godinama ustaljena praksa. Pored toga, imao je tačan plan dobrih djela koja u toku dana želi uraditi. Za vrijeme ramazana Abdullah se natječe sa svojom sestrom Aminom u činjenju dobrih djela: od buđenja na sehur, zajedničkih namaza, lijepih riječi, jutarnjeg i večernjeg zikra, učenja Kur’ana, pa do pomaganja mami oko spremanja iftara i sehura, i još puno drugih dobrih djela kojima žele postići Allahovo zadovoljstvo.


Abdullah je sjedio na terasi i gledao zalazak sunca. Glasan ezan sa mahalske džamije i kandilji sa munare izmamiše blagi osmijeh na Abullahovom licu. Radovao se Abdullah dolasku dragog gosta, ali je i bio jako tužan jer će ramazan ove godine biti drugačiji nego što je on navikao. Već mjesecima unazad svijetom hara virus koji se jako brzo širi, te nije zaobišao ni Abdullahovu mahalu. U borbi protiv daljeg širenja ovog opakog virusa, zatvorene su škole i džamije. Abdullah već nekoliko sedmica ne ide u školu, već od kuće prati online nastavu. I na sve se to nekako Abdullah i navikao: da nema škole, da ne viđa drugare, ali ramazan bez teravije – namaza u džamiji i iftari bez djeda i nene i ostale rodbine, to je ono što Abdullaha posebno žalosti.

“Sjećaš li se zajedničkog iftara u našoj ulici od prošle godine?!”, Abdullahovu šutnju prekide Amina.

“Naravno da se sjećam, kakva je to divna večer bila. Kako smo se samo radovali i uživali u pripremama. Sjećaš li se da je tetka Safija od radosti plakala što je nismo zaboravili pozvati? Baš nam je bilo lijepo… ali eto, ovog ramazana nećemo moći organizirati takvo nešto. Zato mi je posebno žao”, razočarano zaključi Abdullah.

“Pa ako ovog ramazana ne možemo pozvati musafire na iftar, možemo iftar odnijeti kod njih”, smješkala se Amina.

“Kako to misliš?”, zbunjeno je upitao Abdullah.

“Kažem ti, ako ne možemo pozvati musafire na iftar, možemo spremiti iftar i razdijeliti ga po komšiluku. Pričala sam s mamom i njoj se ideja jako dopala. Uostalom, nagrada je da pripremiš iftar za postača: nebitno je da li će ga oni jesti kod tvoje ili kod svoje kuće”, uzbuđeno reče Amina, pa nastavi: “Pitala sam Asiju i Fatimu i njima se svidjela ideja i rado će da učestvuju. Pitaj i ti svoje drugove, sigurna sam da će i oni rado pomoći. Tako će nam svima biti lakše, a i posao ćemo zajedno puno brže završiti”, završi Amina.

Abdullah se na trenutak zamisli, pa se složi da je to odlična ideja. Odmah je pozvao drugare i obavijestio ih o divnoj akciji koju pripremaju za prvi iftar ove godine. I ostali dječaci se složiše da je ideja odlična i s radošću prihvatiše da učestvuju u ovom hairli projektu. Zejid predloži da kod njegovog amidže Hasana rezervišu somune i datule kako bi imali dovoljno za sutra.

Sutradan, već od podne-namaza, u Abdullahovoj avliji vladalo je veliko ushićenje. Djevojčice su spremale paketiće u kojima će biti obroci. Abdullah je još jednom pregledavao listu s imenima i adresom bolesnih, starih i usamljenih iz njihovog kraja, kako bi bio siguran da nikoga nisu zaboravili. Do ikindije-namaza sve je bilo spremno i upakovano za podjelu. Utom stigoše Zejid i Tarik: “Evo datula i somuna od mog amidže. Sve vas je poselamio i poručio da je ovo poklon od njega. I on želi da učestvuje u ovom našem hairli projektu.”

Abdullah se osmjehnu: “Baš lijepo od amidže Hasana što nas je podržao. Molim dragog Allaha da nas sve ovako skupa obraduje Svojom nagradom”, pa zagrli svoju Aminu i poljubi je. Bio je jako ponosan na svoju sestru jer je ideja ovog velikog hajra potekla od nje.

Nakon što još jednom provjeriše da su paketići spremni, dječaci se podijeliše u dvije grupe: Abdullah i Zejid krenuše na jednu stranu, a Salih i Tarik na drugu. Tako će puno brže razdijeliti sve obroke i na vrijeme se vratiti svojim kućama za iftar. Zvonili bi na vrata, poselamili komšije, nježnim glasom zaželjeli mubarek mjesec ramazan i uručili topli iftar koji su im donijeli. Dočekala bi ih iznenađena i nasmijana lica starih i bolesnih komšija, a ispraćale dove. A zar ima boljeg poklona od iskreno upućene dove onog koga si obradovao u ovim mubarek danima?!

“Ostala su nam još ova dva iftara. A mislim da smo podijelili svima u našem kraju. Za koga su ova dva?”, radoznalo upita Zejid.

“Za mog djeda i nenu. Znam da ne žive u blizini, ali nisam mogao da se ne sjetim njih. A i odavno ih nisam vidio”, odgovori Abdullah. “Ti, ako želiš, vrati se kući. Umoran si.”

“Naravno da ću ići s tobom. Pravit ću ti društvo, a i imamo dovoljno vremena da se vratimo za iftar kući”, reče Zejid.

Kad se uskim seoskim sokakom uputiše prema djedovoj kući, Abdullahu od sreće srce zaigra. Ugledao je djeda na terasi, pa mu još izdaleka nazva selam. Abdullahov djed jako se iznenadi: “Koje vas je dobro dovelo ovamo u iftarski vakat, djeco draga?” Dječaci mu ispričaše sve o pripremi iftarskih paketića, o radosnim licima svojih starih i bolesnih komšija, o dovama koje su ih ulicom ispraćale.

“Nisam mogao da izdržim da ne dođem, djede. Evo, donijeli smo iftare i za vas. A i dugo vas nisam vidio, poželio sam vas”, suznih očiju gledao je Abdullah u svog djeda. “Ovaj će ramazan tako biti tužan kad nisam s vama, djede.”

“Ne budi tužan, sinko moj. Zar si zaboravio da sve što nas zadesi biva Allahovom voljom i određenjem?! Vjerujem da je i ovo što nas je sad zadesilo samo dobro za nas. Uostalom, da nije ovakva situacija, zar biste dobili toliko lijepih, Allahu upućenih dova od vaših komšija?!”, osmjehnu se djed. “Svaka situacija može biti izvanredna prilika da se uradi dobro djelo, a vi ste, elhamdulillah, već prvog dana ramazana uspjeli da ugrabite mnoštvo sevapa. Hajde sad, požurite nazad kućama. Treba da stignete prije iftara.”

Dječaci se poselamiše i krenuše nazad. “Opet ću vam, inšallah, doći. Da vas vidim i obradujem iftarom”, mahao je Abdullah pri rastanku. I djed i nena su s terase mahali, sa suzama u očima, ponosni na svoje unuke i njihove drugare.

Abdullah više nije bio tužan. “U pravu je djed”, mislio je Abdullah. “Sve biva Allahovom voljom i određenjem. I u svemu ima dobra za nas. Bit će ovo drugačiji mjesec ramazan, ali i izvanredna prilika za činjenje posebno dobrih djela.”