Najgore što se može desiti jeste da usvojimo mentalitet žrtve, tj. da sve i svakoga počnemo kriviti za svoje stanje, ali bez praktičnog ulaganja napora da se stanje promijeni. Naravno, opravdana kritika ima svoje mjesto, potrebno je ukazivati na probleme, ali to ne smije postati samo sebi cilj. Prebacivanjem krivice na drugoga, ustvari odbacujemo vlastitu odgovornost za životne tokove i situaciju u kojoj se nalazimo. Ali to nije sve! Okrivljavanjem drugih, dajemo im pravo da upravljaju našim životima. Kao što znamo, prebacivanje krivnje gotovo uvijek prati i osjećaj “pravednog bijesa” koji upućujemo onima koji su nam učinili nažao. Da se razumijemo, nema ništa loše u emocijama bijesa, ljutnje ili bola. Emocije su dio ljudskog iskustva na Zemlji i mogu imati pozitivne učinke. Međutim, emocija bez rada je samo gubljenje vremena. Rješenje je – vjernici moraju preuzeti odgovornost i obavezu šireg društvenog angažmana i raditi na popravljanju velikog broja evidentiranih problema. U svemu tome moraju nastupati organizirano, proračunato i složno. Potrebno je preventivno i na svaki raspoloživi način reagirati, jer danas je stradala Hava, a sutra, ne dao Allah, to može biti neki drugi vjernik ili vjernica. Ne dopustimo da se vjernicima čini nepravda na takav način!
Bosnu i Hercegovinu, kao rijetko kad do tada, potresla je vijest o pogibiji jedne pješakinje u sarajevskom naselju Nedžarići. Tu noć se Hava Šljivić-Dovadžija (27), kći, majka, supruga, sestra, prijateljica, vraćala kući s posla, u okrilje svoje porodice, muža i dvije djevojčice. Tu istu noć, istim se putem vraćao, po kršenju zakona poznati, dvadesetpetogodišnjak S. R. Hava je na semaforu čekala zeleno svjetlo kojim se dozvoljava pješaku da pređe ulicu.
Može se reći da je pred sobom imala život majke i supruge, kuću punu dječijeg smijeha... A onda se desila kobna noć 1. aprila kada ju je S. R. udario automobilom.
U jednom trenutku srušio se cijeli svijet njene porodice. Smrt ove mlade žene u sarajevskom naselju Nedžarići duboko je potresla ne samo njenu porodicu, prijatelje i poznanike, nego i cijelo Sarajevo i BiH. Iza nje je ostala golema tuga zbog dvije djevojčice koje će odrastati bez majke. Iza nje je ostao i suprug Amar, otac, majka, sestre... Ostaje društvo koje mora zahtijevati pravdu.
Malo je ljudi koji ne znaju detalje ove potresne priče. Znamo i njen epilog: ubica je još na slobodi, ne postoji “zakonsko” opravdanje za njegovo privođenje, a srca ljudi širom BiH ispunjena su tugom i bolom. Za ubijenom sestrom u vjeri istinski žalimo. Bespravno je ubijena, a koliki je zločin počinio njen ubica, najbolje nam govori sljedeći hadis: Od Bera’a b. Aziba, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da čitav dunjaluk propadne, kod Allaha je i to manje od toga da vjernik bude bespravno ubijen.” (Ibn Madža, br. 2619)
Neminovno se nameće i poređenje s mučkim ubistvom Magdija Dizdarevića, nevino stradalog mladića čiji je jedini grijeh to što je bio musliman. Rana na vjerničkom srcu od njegovog preseljenja još nije zarasla, a ponovo ju je otvorilo ubistvo i nepravedan odnos prema, ovog puta, tragično preminuloj muslimanki.
Iz smrti Have Dovadžija potrebno je da izvučemo određene lekcije i pouke, kako bismo pokušali stanje popraviti koliko možemo.
Svaki musliman bol svog brata osjeća kao svoju bol
Zbog Havine pogibije uzburkala su se srca vjernika, čuli glasovi podrške i od muslimana i nemuslimana, poziv na pravdu ujedinio je sve slojeve našeg društva. Bol Amara, Havinog supruga i njene dvije kćerke, ujedinila nas je kao malo koji događaj. To jasno ukazuje na to da možemo, ako želimo, da imamo prostora da radimo ako odaberemo, da u našim srcima ima dobra ako mu dopustimo da zasija.
Na djelu se pokazalo islamsko bratstvo, solidarnost i saosjećanje s bolom bližnjeg, a to je ono čemu nas naša vjera uči: “Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i naklonjenosti jeste kao primjer tijela: ako se razboli jedan njegov dio, čitavo tijelo obuzme vrućica i nesanica.” (Muslim, 6529)
Bratstvo je Allahova blagodat i dar koji Allah, dželle šanuhu, daje iskrenim mu’minima, čistim, bogobojaznim stvorenjima. Uzvišeni u suri El-Enfal kaže: “Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio, On je zaista silan i mudar.” (El-Enfal, 63)
Ako izostane islamsko bratstvo, onda na njegovo mjesto neizostavno dolaze lične koristi i interesi, kao što je sigurno da prijateljstvo bez takvaluka rađa neprijateljstvo i mržnju pri prvom sukobu oko dunjalučkih interesa.
Neka nam na umu zato budu riječi Amara, Havinog supruga, koje opisuju tragediju koja je pogodila njegovu porodicu, a s ciljem da naša srca ne zaborave – bol moga brata treba da me boli kao vlastita: „“Starija kćerka Merjem još ne zna šta se desilo s njenom majkom. Sutra ću je odvesti na mezar i objasniti joj da tu spava mama. Mlađa Sara neće se sjećati majke, vidjet će je na fotografijama.”
Ubistvo muslimana medijima je manje vrijedno od vremenske prognoze
Ukoliko pratimo pisanja medija i izvještavanja o pogibiji Have Dovadžija (kao i ranije o ubistvu Magdija Dizdarevića, rahmetullahi alejhi), jasno možemo primijetiti koliko je potrebno da vjernici imaju vlastite jake i samostalne medije koji bi o događajima izvještavali na tačan i pouzdan način. Nastranu što je poznato da skoro svaka politička opcija, NVO i vjerska skupina ima svoj medij preko kojeg emituje vijesti “obojene” svojim bojama, zbog veoma raširene islamofobije i stereotipnog i ponižavajućeg odnosa prema islamu i muslimanima, ulaganja muslimana u sopstvene medije i slične projekte postaju imperativ na našim prostorima.
Havina je smrt upravo zbog njene pripadnosti islamu i nošenja hidžaba dobila i jednu drugu dimenziju. Pojedinci bolesnih srca pokušali su to iskoristiti, objavljujući vijesti u kojima optužuju muslimane vjernike za bujicu kritika usmjerenih prema vlasti, nepravednim “zakonima” i nesankcioniranju ubice majke dvoje djece. Koliko su novinarski kriteriji izopačeni govori podatak da sama činjenica o pogibiji majke dvoje djece, i to na pješačkom prijelazu, pada u drugi plan s podatkom da je nosila mahramu i radila u Centru “Kralj Fahd”!?
Naravno, te zloglasne “vehabije” mogu poslužiti kao idealno žrtveno jagnje, jer običan narod ih se boji, niko ne zna ko su i niko se tako ne predstavlja. Fenomen “vehabijske prijetnje” koja se nadvija nad glavom nedužnih stanovnika BiH tako je postao kalup i šablon po kojem neprijatelji islama tretiraju sve one koji prakticiraju svoju vjeru na dostojan i častan način. Svakako da mediji ne tretiraju na isti način osobe koje su praktičari muslimani, i koji to nisu.
Bili smo svjedoci da neki mediji nisu htjeli uopće da izvijeste o Havinom ubistvu, drugi su to propratili šturim vijestima, treći su skrivali istinu o odazivu građana na skup podrške, kao da su svjesno i ciljano nastojali sakriti tu vijest ispod “tepiha”.
Imajući u vidu svakodnevno medijsko “trovanje” umova, srca i duša širih masa putem TV-a, printanih medija i elektronskih medija, vjernici muslimani trebaju uložiti znatno veće napore od dosadašnjih ka mijenjaju slike koja se širi o islamu, prezentiranju adekvatno plasiranih i tačnih vijesti kao i radu s omladinom, kako bi se načinila protuteža i ponudila ispravna alternativa. Ukoliko to na vrijeme ne shvatimo, posljedice mogu biti veoma teške, jer šejtan i njegove vojske neće mirovati sve dok nas ne odvoje od Pravog puta.
Na putu dobra moramo biti ustrajni
Problem mnogih vjerničkih projekata i akcija jeste – manjak ustrajnosti. Uglavnom se ponavlja isti scenarij: pokrene se ideja, desi se neki događaj ili tragedija, i među vjernicima se javlja entuzijazam i polet. Javlja se veliki broj ljudi koji daju podršku, obećavaju svoj odaziv i pomoć, jedva čekaju početak, da bi se na sama predavanja ili događaj odazvao skroman broj ljudi, koji se iz dana u dan smanjuje. Takav je bio slučaj i s ubistvom Magdija Dizdarevića, rahmetullahi alejhi, a takav je slučaj i s ubistvom Have Dovadžija. Nakon početnih reakcija, osnivanja Facebook grupe, organiziranja mitinga, mnogih izjava podrške i saosjećanja, početni elan polahko opada i zaborav počinje da prekriva cijeli događaj. Bojim se da se tako ne desi i sada, te da iza svega ne ostane samo povremeno podsjećanje na nečiju žrtvu i izgubljeni život.
Vjernici često reagiraju na problem tek kada on postane veliki
Ne postoji strategija, planiranje niti preventiva događaja. Žalosno je da se ummet budi samo nakon ubistva neke vjernice ili vjernika, ili nakon spaljivanja Kur’ana, ili neke druge uvrede upućene islamu, a do tada vrijeme provodi u spavanju i gafletu.
Žalosno je da se i tada naš otpor svodi na prosvjede, skoro bez ikakve praktične promjene na terenu. Naime, prosvjed je znak da si iskoristio sve druge mogućnosti, prosvjed je priznanje da smo nemoćni i da nas po pitanju društvenih dešavanja niko ništa ne pita. Na kraju krajeva, koliki god da bude skup, dovoljno je da ga mediji samo okarakteriziraju kao “vehabijski”, pa da sama ta laž bude dovoljna da izgubimo bitku. To znači da smo kao vjernici izgubili svijest o važnosti aktivnosti i da smo postali predmetom nečijeg tuđeg “rada”. Prestali smo se zanimati za društvene tokove i prepustili smo se dunjalučkoj matici koja nas nosi kuda želi.
Zanos koji brzo plane, brzo se i gasi
Svaka promjena koja se desi preko noći, često se ugasi tokom sljedećeg dana. Često poželimo da se krupne promjene dogode praktično preko noći, ali sve što ne ide postepeno, podjednako se hitro i ugasi. Svaka inicijativa koja poziva na radikalne promjene, a ne nudi kao rješenje sistematski i postepen rad osuđena je na pad. Ukoliko se samo prilikom nečije pogibije usudimo dignuti naš glas, zašto očekujemo da nas neko ubraja u važne društvene faktore, kad nemamo ustrajnosti da istrajemo u našim zahtjevima?
Ukoliko želimo uspjeh na bilo kojem polju, ne možemo ga ostvariti bez vjere u Allahovu pomoć, a potom ustrajnom žrtvovanju vremena, imetka i nas samih.
Vjernici moraju biti društveno aktivni
Islam je vjera koja poziva na neprestani rad, trud i društvenu angažiranost. U mnogim se ajetima i hadisima vjernici podstiču na međusobno potpomaganje, uvažavanje, ulaganje napora da se stanje promijeni nabolje i da se nikad ne predaje.
Naša je obaveza da dignemo svoj glas protiv ove nepravde koja je očita svima onima koji u sebi imaju imalo čovječnosti, i da se u domenu svojih mogućnosti borimo da ovaj slučaj kroz nekoliko dana ne padne u zaborav. Dignimo i svoje ruke Uzvišenom Stvoritelju i skrušeno Ga zamolimo da našoj sestri Havi oprosti grijehe, a njenoj porodici olakša dunjalučke probleme.
Najgore što se može desiti jeste da usvojimo mentalitet žrtve, tj. da sve i svakoga počnemo kriviti za svoje stanje, ali bez praktičnog ulaganja napora da se stanje promijeni. Naravno, opravdana kritika ima svoje mjesto, potrebno je ukazivati na probleme, ali to ne smije postati samo sebi cilj.
Prebacivanjem krivice na drugoga, ustvari odbacujemo vlastitu odgovornost za životne tokove i situaciju u kojoj se nalazimo. Ali to nije sve! Okrivljavanjem drugih, dajemo im pravo da upravljaju našim životima. Kao što znamo, prebacivanje krivnje gotovo uvijek prati i osjećaj “pravednog bijesa” koji upućujemo onima koji su nam učinili nažao.
Da se razumijemo, nema ništa loše u emocijama bijesa, ljutnje ili bola. Emocije su dio ljudskog iskustva na Zemlji i mogu imati pozitivne učinke. Međutim, emocija bez rada je samo gubljenje vremena.
Rješenje je – vjernici moraju preuzeti odgovornost i obavezu šireg društvenog angažmana i raditi na popravljanju velikog broja evidentiranih problema. U svemu tome moraju nastupati organizirano, proračunato i složno. Potrebno je preventivno i na svaki raspoloživi način reagirati, jer danas je stradala Hava, a sutra, ne dao Allah, to može biti neki drugi vjernik ili vjernica. Ne dopustimo da se vjernicima čini nepravda na takav način!
Prolaznost ovoga svijeta
Na primjeru iznenadne i tragične pogibije rahmetli Have, možemo naučiti lekciju i o prolaznosti ovog svijeta, varljivog kao fatamorgana, a manje vrijednog od krila mušice. Zaista, kao što niko od nas nije imao udjela u odabiru dana i mjesta rođenja, tako niko od ljudi nema znanja o času i mjestu smrti. Od Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo me za rame i rekao: ‘Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik.’” A Ibn Omer, radijallahu anhu, govorio je: “Kada omrkneš ne nadaj se da ćeš dočekati jutro, a kada osvaneš, ne nadaj se da ćeš dočekati veče, iskoristi svoje zdravlje prije bolesti i život prije smrti.” (El-Buhari)
Čovjek sigurno zna da je dunjaluk prolazan, ali je nemaran i zaboravlja ovu veliku istinu zbog utopljenosti u dunjaluk. Zato nas Allah, dželle šanuhu, na više mjesta upozorava: “Sve što je na Zemlji prolazno je.” (Er-Rahman, 26) Uzvišeni također kaže: “Život na ovom svijetu sličan je bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojim se ono izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kada se zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njeni pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša noću ili danju i Mi to pokosimo, kao da prije ničega nije ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli.” (Jusuf, 24)
Primjer dunjaluka u hadisu jasno je opisan poput primjera čovjek koji otputuje u nepoznato mjesto i na nekoliko dana odsjedne u jednom hotelu. Ulazeći u sobu i vidjevši njen namještaj, raspored i kvalitet pokućstva, pomisli u sebi: “Hm, ne dopada mi se ovaj krevet, kupit ću novi. A i zidove bi trebalo ponovo okrečiti, vidiš kako su se tapete počele odljepljivati.” Šta bismo savjetovali takvom čovjeku, šta bismo mislili o njegovim postupcima? Svakako da su nerazumni, jer zašto bi ulagao trud i imetak u nešto što će ionako brzo ostaviti iza sebe i gdje možda neće više nikad navratiti, zar ne? Uostalom, ta soba nije njegovo vlasništvo, već samo posuđeni imetak koji na kraju ima svog vlasnika. Ako mu se nešto i ne sviđa, razuman će čovjek osaburati na eventualnim neugodnostima u hotelu, jer zna da odatle ubrzo ide, i da ga čeka nešto bolje, povratak u rodni dom.
Takav pogled na život trebao bi da ima vjernik, ubijeđen da dunjaluk nije kraj, da on ima svog Gospodara kojem će se vratiti, da mu je imetak samo posuđen kako bi s njim zadobio Allahovo zadovoljstvo, da su iskušenja prolazni momenti i da je istinska vjernikova sreća samo u džennetskim vrtovima uživanja.
Biti kao musafir ili stranac znači biti svjestan da ovaj svijet nije naše krajnje odredište, niti se na njemu postiže trajna i vječna sreća. Znači svaki dan buditi se s jarkom željom da taj dan maksimalno iskoristimo, znajući da niko nema garanciju na sutra. Sve što imamo jeste sadašnji trenutak, prošlost smo izgubili, a budućnost ne znamo šta nam nosi. Naravno, to nas ne bi trebalo nagnati na gubitak nade, već podstaći na još veći trud i ulaganje napora da iz dana budemo bolji, da se spremamo i pripremamo za konačni ispit, i da iza nas ostane neki hajrat kojim će se drugi ljudi moći okoristiti.