Opozicione političke stranke u Tunisu već dva mjeseca (tj. od jula ove godine, op. prevodioca) vode žestoku kampanju protiv vladajuće koalicije koju predvodi islamistički pokret En-Nehda, s ciljem rušenja mlade tuniske demokratije. Opozicija je iskoristila “pobunu” protiv egipatskog predsjednika Mursija i njegove vlade na čelu sa Hišamom Kindilom da bi 8. jula osnovali front Tamarrud po uzoru na istoimeni egipatski pokret, objavljujući da je njihov glavni cilj raspuštanje Nacionalne ustavotvorne skupštine i rušenje vlade i predsjednika države.
Ovi napadi počeli su nedugo nakon što je vlada, predvođena pokretom En-Nehda, uspjela prevazići negativne posljedice atentata na ljevičarskog političara Šukrija Bel-Ida u februaru ove godine, a u kontekstu priprema za okončanje prijelaznog perioda. U periodu u kojem je vlada poručivala kako je spremna na dijalog sa opozicijom i voljna saslušati njihove zahtjeve, u jutarnjim satima 25. jula desio se atentat na člana ljevičarskog Narodnog pokreta i zastupnika u Nacionalnoj ustavotvornoj skupštini Muhammeda el-Berahimija. Tuniska opozicija iskoristila je ovaj događaj kako bi dala novi zamah pozivima na “pobunu” i “zapaljenje” narodnih masa protiv vlade. Pojavili su se zahtijevajući nemoguće i tako uveli zemlju u novi val političke krize čiji su rezultati neizvjesni i nakon mjesec dana od njenog nastanka.
Konsekvence atentata na El-Berahimija
Odmah nakon atentata, neki predstavnici opozicije izašli su u javnost sa izjavama koje se doimaju kao unaprijed pripremljene i po scenariju sličnom onome u Egiptu prije vojnog udara, pozivali na opći građanski neposluh i štrajkove radi rušenja vlade i Nacionalne ustavotvorne skupštine. Najznačajnije konsekvence nove političke krize:
● povlačenje 60 zastupnika iz Nacionalne ustavotvorne skupštine,
● osnivanje Fronta nacionalnog spasa po uzoru na istoimeni u Egiptu,
● predsjednik Nacionalne ustavotvorne skupštine 10. jula privremeno obustavlja rad ove skupštine u znak negodovanja zbog učešća nekih njenih zastupnika u podsticanju naroda na demonstracije kao i u učešću u nekim protestnim skupovima protiv vladajuće koalicije,
● Generalni radnički savez Tunisa poziva na opće štrajkove,
● opozicija na trgu ispred skupštine postavlja šatore i organizira demonstracije sa zahtjevom za odlazak vladajuće koalicije sa vlasti.
U pokušaju da smiri strasti i agresivnost opozicije, predsjednik vlade Ali el-Urejid ocijenio je negativnim pozive nekih opozicionih političkih aktera na bojkote i rušenje vlade koje su iznijeli vrlo brzo po objavi informacije o atentatu na El-Berahimija, ističući kako je vlada spremna na dijalog sa opozicijom kako bi zajedno pronašli rješenja za izlazak iz ove političke krize.
Rašid el-Ganuši, lider pokreta En-Nehda, izrazio je čuđenje kako opozicija zloupotrebljava atentat da bi dobila podršku za političke stavove koji su slični pozivima na puč viđenim u Egiptu, istovremeno naglasivši kako je nužno da vlada nastavi raditi do okončanja prijelaznog perioda koji će se završiti krajem tekuće godine održavanjem slobodnih i fer izbora.
Predsjednik Tunisa el-Munsif el-Merzuki ocijenio je kako je atentat na ljevičarskog opozicionara El-Berahimija izvršen s ciljem izazivanja širokih podjela u političkom i društvenom sektoru oko sadržaja novog ustava, i pokušaj da se “minira” demokratska tranzicija koja je u završnoj fazi, te je pozvao opoziciju na spuštanje tenzija i odazivanje pozivu na dijalog.
Uprkos velikim naporima vlade i pokreta En-Nehda da smire tenzije i iznađu rješenje za nastalu krizu, opozicija je ostala uporna u svojim zahtjevima koje su objavili i prije nego što se desio atentat, te su, po uzoru na dešavanja u Egiptu, postavili šatore ispred zgrade skupštine i pozvali na “otvorene demonstracije” u periodu između 24. i 31. avgusta, nazvavši to sedmicom odlaska, nadajući se da će u tom periodu masovnim demonstracijama širom zemlje uspjeti srušiti vladu predvođenu islamskim pokretom En-Nehda.
Kopiranje egipatskog scenarija
Uporedo s vojnim pučem u Egiptu, skupina mladih Tunižana objavila je osnivanje pokreta Tamarrud li edli Tunis – pobuna za Tunisa, po uzoru na pokret Tamarrud u Egiptu. Objavili su da je njihov cilj prikupljanje potpisa građana za podizanje sudskog spora za raspuštanje Nacionalne ustavotvorne skupštine koja je izabrana 23. oktobra 2011., te raspuštanje vlade i institucije predsjednika Republike.
Nakon atentata na opozicionog ljevičarskog političara El-Berahimija, pokret Tamarrud je sa ljevičarskim, sekularističkim i nacionalističkim strankama osnovao tuniski Front spasa koji je u svom prvom proglasu objavio da želi preuzeti dovršenje nacrta novog ustava i u roku od dva mjeseca provesti referendum o njemu, zatim da zahtijevaju formiranje vlade nacionalnog spasa s manjim brojem ministarskih portfelja uz uvjet da se nijedan od članova te vlade ne kandidira na sljedećim izborima, a koju bi predvodio “poznati patriot, politički nezavisan, oko kojeg se postigne konsenzus”. Ciljevi te vlade bili bi hitno provođenje ekonomskih, političkih, društvenih i sigurnosnih mjera te provođenje slobodnih i transparentnih izbora.
Tuniski Front spasa po svom se sastavu ne razlikuje od sestrinskog u Egiptu. Oba su sastavljena od političkih opcija poznatih po žestokom neprijateljstvu prema islamistima, s tim što tuniski Front spasa prihvata dijalog sa vladom, predsjednikom i pokretom En-Nehda, za razliku od onog u Egiptu koji je odbijao svaku inicijativu za dijalog i dogovor.
Između fleksibilnosti vlade i provokacija opozicije
Vladajuća koalicija sastavljena od pokreta En-Nehda, predvođenog islamskim misliocem Rašidom el-Ganušijem, Kongresa za Republiku, kojem pripada predsjednik El-Merzuki, te stranke Demokratski skup za rad i slobode, iz koje dolazi predsjednik skupštine Mustafa Ben Dafer, a koji čine većinu u Ustavotvornoj skupštini, pokazala je veliku fleksibilnost u ophođenju s pozivima Tamarruda na masovne proteste protiv vlade. Istodobno s pozivima opoziciji da prihvate dijalog, izražavajući spremnost da razmotre njihove zahtjeve, slali su snane poruke upozorenja na posljedice pokušaja opozicije da egipatski scenarij puča prenese u Tunis. Na velikom skupu podrške, insistiranje određenih političkih stranaka na raspuštanju Ustavotvorne skupštine, Rašid el-Gnuši opisao je kao pokušaj uvoza puča iz Egipta u Tunis, i, skrećući pažnju na to da tuniska vojska nije pučistička, poručio da “griješe oni koji misle da je moguće uvođenje egipatskog primjera u Tunis”.
Ganuši je nagovijestio i mogućnost provođenja narodnog referenduma ukoliko opozicija nastavi insistirati na, kako je kazao, nerealnim zahtjevima. On je naglasio kako je nužno da se vladi i Ustavotvornoj skupštini omogući da rade do kraja prijelaznog roka kako bi ispunile svoju zadaću, jer će nakon toga svi politički akteri dobiti priliku da učestvuju u izborima i imati mogućnost da na demokratski način utječu na sastav nove vlade.
S druge strane, predsjednik vlade Ali el-Urejid optužio je neimenovane političke stranke da preko pokreta Tamarrud i Fronta spasa nastoje srušiti vladu te je kazao kako su pozivi za rušenje vlade i raspuštanje skupštine pokušaj kopiranja djelovanja stranih pokreta, neprimjerenog za njegovu zemlju, aludirajući na egipatski pokret Tamarrud.
Uporedo s ovim dešavanjima, stotine hiljada Tunižana u dva su navrata izašli na ulice protestirajući protiv zahtjeva opozicije i izražavajući podršku izbornom legitimitetu te demokratskoj smjeni vlasti.
Vojska – ključni faktor razlike u političkim zbivanjima u Tunisu i Egiptu
Stanje političke anarhije stvorene u Tunisu ne razlikuje se ni u čemu od onog u Egiptu pred vojni udar. U Egiptu su političke stranke, od kojih je većina poznata po velikoj mržnji prema Muslimanskom bratstvu, osnovala koaliciju koju su nazvali Frontom spasa, potom su osnovali “građanski pokret” Tamarrud i započeli sakupljati potpise za poništavanje predsjedničkih izbora, raspuštanje vlade, različitim sredstvima, između ostalih, upotrebom nasilja i novcem, kako se navodi u mnogi medijskim izvještajima, huškali su Egipćane protiv legitimnog predsjednika, zloupotrebljavajući loše ekonomsko stanje i socijalne prilike u zemlji da bi okrenuli mase protiv predsjednika Muhammeda Mursija i Muslimanskog bratstva. Na isti način od jula djeluje i tuniska opozicija, tako da je, osim što je tuniska vojska neutralna, stanje identično onome u Egiptu.
Tuniska vojska cijeli period tranzicije ostala je izvan političkih zbivanja za razliku od egipatske koja se često miješala u politička dešavanja tokom tranzicijskog perioda, da bi na koncu izvršila vojni udar, pa se postavlja logično pitanje razlike između dvije vojske. Abdurrahim eš-Šelefvat sa Univerziteta “El-Hasan Drugi” u Kazablanki, stručnjak za američko-sjevernoafričke odnose, razloge vidi u tome što egipatska vojska od vojnog prevrata tzv. slobodnih oficira ima veliki utjecaj i navikla je da joj je političko vođstvo potčinjeno. On smatra da je vojska primorala Mubaraka na ostavku jer je svoga sina, koji, osim što je korumpiran, nije osoba iz redova vojske, pripremao da ga naslijedi na vlasti. S druge strane, tuniska vojska, prema Šelefvatovim riječima, od pada Ben Alijevog režima do danas ostala je izvan političkih zbivanja u Tunisu, jer tuniska vojska ne posjeduje snagu egipatske. Naime, Nacionalna tuniska vojska broji 35.000 pripadnika, od čega 27.000 čine kopnene snage, dok egipatske oružane snage broje 468.500 pripadnika aktivnog sastava, te isto toliko rezervnog. Pored toga, režim svrgnutog tuniskog predsjednika Ben Alija tokom cijelog vremena svoga postojanja minimizirao je ulogu vojske u tom režimu te se oslanjao striktno na tajne policijsko-obavještajne službe, milje iz kojeg i sam Ben Ali dolazi, dok je Mubarak bio vojni oficir i vojska je u njegovom režimu imala veliki značaj.
Budućnost Tunisa
Prema Abdurrahimu eš-Šelefvatu, postoje razlike u nekim nijansama između dva stanja. Opozicija u Tunisu pokušava iskoristiti slučajeve atentata na ljevičarske lidere kako bi osujetila uspjeh “islamskog iskustva u vlasti”, nastupajući s parolom “ubijen je ljevičar, maknimo islamiste sa vlasti”. Najvažnijom razlikom u stanju u ove dvije zemlje on smatra to što je sekularizam dublje prodro u tunisko nego u egipatsko društvo, a neki sekularistički aktivisti su i sami proganjani od strane Ben Alijevog režima. Druga bitna razlika jeste fleksibilnost islamskog pokreta u Tunisu predvođenog pokretom En-Nehda, koji su mnogo svjesniji situacije u kojoj se nalaze od svojih egipatskih kolega, a to je zato što su tuniski islamisti dugo godina živjeli rasijani između progonstva u inostranstvu, strahota režimskih zatvora i zabrana djelovanja u zemlji. Šelefvat dodaje još jedan faktor po kojem se tunisko iskustvo islamskog pokreta na vlasti bitno razlikuje od egipatskog, a to je odlučnost pokreta En-Nehda da djeluje unutar široke patriotske koalicije koja se bazira na demokratskim principima djelovanja i konsenzusu pri odlučivanju, stavljajući ideološke razlike među njima u drugi plan, na što neprestano podsjeća Rašid el-Ganuši.
Bez obzira na teorijske analize, politička scena u Tunisi izuzetno je užarena. I dok vladajuća trojka pokušava nizom ustupaka iznaći političko rješenje, dotle opozicione stranke, okupljene u Frontu spasa i pokretu Tamarrud, podižu ljestvicu zahtjeva i uporno insistiraju na raspuštanju Ustavotvorne skupštine, što pokret En-Nehda kategorički odbija prihvatiti insistirajući na tome da vlada mora dovesti tranzicijski period do kraja, da bi kasnije izrazili spremnost na formiranje nove vlade sastavljene od nestranačkih kadrova.
Politički vakuum stvoren sve oštrijim napadima opozicije na vladu te fleksibilnim reakcijama vlade, političku budućnost Tunisa i demokratsku tranziciju čini otvorenom za sve moguće opcije, iako većina analitičara smatra da se egipatski scenarij ovdje neće ponoviti.
(Izvor: albayan.co.uk)
Autor: Abdurrahman Belšekar Ben Ali
Preveo: Abdullah Nasup