Hadž je jedan od pet stubova islama, pored svjedočanstva da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanja namaza, davanja zekata i posta ramazana. Dok su namaz i post tjelesni ibadeti, a zekat finansijski, hadž je važan ibadet koji je obuhvatio tjelesno i materijalno. Valja, pak, imati na umu, da islam postavlja neke uslove za one koji žele obaviti obavezni hadž, kao da je onaj koji ide na hadž dobrog zdravlja, da svojoj porodici osigura troškove života za vrijeme svoje odsutnosti, sigurnost na putovanju.
Prve halife
Imajući u vidu značaj hadža u islamu, iznimno je zanimljiva spoznaja da većina muslimanskih halifa, sultana i kraljeva iz prošlosti nije obavila hadž tokom svoje vladavine.
Poznati islamski historičar Ahmed b. Ali el-Makrizi (umro 845. h. g. / 1445.) u svom djelu Ez-Zehebul-mesbuk fi men hadždže minel-hulefai veselatini vel-muluk navodi niz zanimljivih podataka na ovu temu.
Iz ove njegove knjige možemo saznati da su se prva četverica halifa (hulefai-rašidin) trudila da što češće obave hadž, pa su Omer i Osman, radijallahu anhuma, obavljali hadž svake godine tokom svoje vladavine, dok Ebu Bekr i Alija, radijallahu anhuma, to nisu bili u mogućnosti.
Makrizi navodi da je Abdullah b. Zubejr, radijallahu anhuma, koji je vladao devet godina Hidžazom sa sjedištem u Meki (on je nakon smrti Muavije, radijallahu anhu, odbio dati prisegu halifi Abdulmeliku b. Mervanu), obavio hadž osam puta u devet godina koliko je vladao, prije nego što ga je ubio Hadžadž, jedan od namjesnika halife Abdulmelika b. Mervana.
Dinastija Emevija i Abasija
Govoreći o halifama iz dinastije Benu Umejja, koja je vladala od 41. h. g., do 123. h. g., a iznjedrila je četrnaest halifa, Makrizi ističe da su samo njih peterica obavili hadž: Muavija b. Ebu Sufjan i Abdulmelik b. Mervan više puta, a Abdulmelikovi sinovi Velid, Sulejman i Hišam po jednom.
Ni većina halifa iz dinastije Benu Abbas nije hodočastila Kabu. Od jedanaest halifa iz prve dinastijske ere, koja je trajala od 123. do 248. godine po Hidžri, samo su Ebu Džafer el-Mensur, Ebu Abdullah el-Mehdi i Harun er-Rešid obavili hadž. U drugoj dinastijskoj eri, koja je trajala od 248. do 656. godine po Hidžri, niko od dvadeset i šest halifa dinastije Benu Abbas nije obavio hadž.
Unutrašnje podjele, nesigurnost i česta previranja u državi su neki od faktora koji su spriječili ili odvratili abasijske halife od obavljanja hadža. To je period kada je sekta karamita napala Kabu i uzela Crni kamen i period uspostave države Fatimija u Egiptu i njenoj kontroli nad Hidžazom
Historija ne bilježi da je iko od vladara Endelusa obavio hadž, što je i razumljivo s obzirom na to da nisu bili u dobrim odnosima s abasijskim i fatimijskim halifama, koji su se izmjenjivali u kontroli svetih mjesta u Hidžazu.
Mnogi učenjaci Endelusa izdali su fetve kojima zabranjuju putovanje na hadž za narod arapskog Magriba i Endelusa, kako bi bili sačuvani od razbojnika na kopnu i moru, ili kako bi se sačuvali od mogućnosti da padnu u zarobljeništvo kršćana, naročito tokom krstaških ratova.
Vladari koji su stolovali u Egiptu
Što se tiče fatimijskih halifa u Egiptu, koji su imali kontrolu nad Hidžazom i Jemenom, a bilo ih je jedanaest i njihova vladavina trajala je od 341. do 567. godine po Hidžri, nijedan od njih nije obavio hadž. No, iako nisu obavljali hadž, pokazivali su veliku brigu za povorke hadžija iz Egipta, izdašno ih darivajući i snoseći dio njihovih troškova.
Historičari navode da, također, nijedan od kraljeva Benu Ejjuba u Egiptu, dinastije koja potječe od Salahuddina el-Ejjubija, nije hodočastio Kabu. Možda je razlog za to bio taj što su svi bili zaokupljeni džihadom protiv krstaša.
Neki historičari navode da je sultan Salahuddin el-Ejjubi nanijetio obaviti hadž nakon oslobođenja Jerusalema, ali ga je smrt pretekla.
Od četrdeset i osam mamelučkih vladara, koji su stolovali u Kairu u Egiptu, hadž je obavio tek Zahir Bibers el-Bundukdari, a nakon njega još samo kralj Nasir Muhammed b. Kalavun.
Osmanlijski sultani
Osmanlijsko carstvo trajalo je od 1299. do 1922. godine i imalo je trideset i šest sultana (počevši od Osmana Prvog do Mehmeda Šestog), no historijski izvori ne pružaju nepobitne dokaze da je ijedan od njih hodočastio Kabu. Ipak, valja imati na umu da osmanlijski historičar Ahmed b. Jusuf el-Karemani (umro 1611.) u svom kapitalnom djelu Ahbarud-duveli ve asarul-uveli fit-tarih navodi da je Bajazit Drugi bio na putu da obavi hadž kad mu je stigla vijest da je nakon smrti svog oca postao halifa, pa je insistirao da dovrši svoje putovanje te je obavio hadž, a potom se vratio u Istanbul. Pored njega, još se samo za Abdulhamida Drugog navodi da je obavio hadž i to tajno. A ovu tvrdnju iznio je Omer Faruk Jilmaz u biografiji ovog osmanlijskog sultana.
Turski historičar prof. dr. Mehmet Maksudoğlu identificirao je nekoliko razloga zbog kojih osmanlijski sultani nisu obavljali hadž, a neki od najvažnijih su:
• Politička, društvena i ekonomska nestabilnost.
• Opasnost po život kojoj bi bili izloženi tokom putovanja. Do 1517. godine Hidžaz i put ka Meki bio je pod kontrolom suparničke mamelučke države, pa je i praktično bilo nemoguće da osmanlijski sultani obave hadž dok nisu porazili mamelučke snage. No, nakon njih osmanlijski sultani bili su suočeni s pokušajima Portugalaca i Španaca da osvoje Džeddu i odatle krenu u osvajanje Meke, kako bi je s Osmanlijama trampili za Jerusalem.
• Niz velikih osmanlijskih učenjaka izdao je fetve u kojima dozvoljavaju da sultani odrede nekoga ko će za njih obaviti hadž, kako se sultani ne bi izlagali opasnim situacijama, a zemlja se sačuvala od smutnje i nestabilnosti koje bi mogle nastati usljed dugotrajnog odsustva sultana, jer su bili potrebni mjeseci da se otputuje u Meku na hadž i otuda vrati.
Opunomoćenje osobe da obavi hadž za vladara
Pitanjem opunomoćenja osobe da obavi hadž za vladara, još prije osmanlijskih učenjaka hanefijskog mezheba, bavili su se endeluski učenjaci malikijskog mezheba. Hattab u svom djelu Mevahibul-dželil fi šerh Muhtesaril-Halil navodi da je čuveni malikijski učenjak fikha Ibn Rušd na pitanje je li dozvoljeno da vladar nekoga opunomoći da obavi hadž za njega, ukoliko se plaši da će među stanovništvom nastati nered ili nevjernici zauzeti muslimanska područja, odgovorio: "Ukoliko je zbilja moguće da se pojavi nered u narodu ili da nevjernici zauzmu muslimanska područja ako bi vladar otputovao na hadž, nije sporno da sa njega spada dužnost obavljanja hadža, jer on nije u mogućnosti da ga obavi, tako da njemu hadž nije obavezan."