Prva promjena civilizacijskog okvira Bosne, kada smo ušli u sastav Osmanskog Carstva, imala je za posljedicu naše prihvatanje islama, što se, po riječima Nedima Filipovića, "predstavlja ne samo kao vjerska i kulturna nagrada za konvertite nego i kao jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe koja nagrađuje one koji idu pravim putem".
Berlinskim kongresom, poslije više od četiri vijeka političke i kulturološke odvojenosti od evropskih tokova, Bosna nanovo, i opet naglo, prelazi iz jednog civilizacijskog okvira u drugi.
Da li ćemo ovom novom promjenom izgubiti dar, blagoslov i nagradu koju smo dobili onom prethodnom? Shodno osnovanoj bojazni javile su se mnoge nedoumice i polemična pitanja koja će obilježiti ovaj period naše historije.
Polemična pitanja prije i za vrijeme austrougarske vlasti u BiH
Hidžra ili ostanak bilo je među najozbiljnijim pitanjima tog vremena. Dr. Fikret Karčić, istražujući tu temu, došao je do Poslanice o hidžri (Risale fil-hidžra) koju je napisao poznati bosanski alim i drugi reisul-ulema Mehmed Teufik Azabagić. Kao tuzlanski muftija on je 1884. napisao tu poslanicu na arapskom jeziku da bi dvije godine kasnije bila štampana na turskom. Azabagić tvrdi da nema šerijatskog razloga za iseljenje muslimana nakon okupacije Bosne.
Identična fetva jeste i egipatskog učenjaka Muhammeda Rešida Ride (1865--1935) u časopisu El-Menar, koja je uslijedila kao odgovor na pitanje koje je jedan čitalac iz Bosne postavio uredniku. Utjecaj i popularnost časopisa El-Menar bio je ogroman, ali zanimljivo je primijetiti interesovanje našeg stanovništva, čime uviđamo da su se intenzivno pratili vjerski tokovi u svijetu. Također je zanimljivo da se traži mišljenje od, takoreći, treće strane, koja nije akter događaja i samim tim nije opterećena ličnim interesima.
Ova mišljenja, koja predstavljaju pravna rješenja, dala su vjersku legitimnost daljem ostanku na našem životnom prostoru, ali i pored toga imamo činjenicu da prije samog Berlinskog kongresa u Bosni žive isključivo Bošnjaci, o čemu svjedoči i sam Ilija Garašanin, od kojih su većinu sačinjavali muslimani, da bi tokom austrougarskog perioda (popis iz 1895.) taj postotak pao na 35% (muhamedanaca), koji su i jedini zadržali ime Bošnjak kao svoj nacionalni identitet.
Osnivanje Rijaseta, tj. imenovanje reisul-uleme, iako je predstavljalo interes za sve tri strane, ipak možemo ubrojati u najvažnija polemična pitanja tog vremena.
Za samu Austro-Ugarsku Monarhiju, koja je svakako nastojala da prekine duhovnu vezu muslimana Bosne i Hercegovine sa ostatkom Osmanskog Carstva, "to je bilo izuzetno važno političko pitanje jer su mogućnosti političkog utjecaja Porte na Bošnjake preko vrhovnog duhovnog poglavara, šejhu-l-islama, bile veoma velike". (Edin Veladžić, Bošnjačka vjerska inteligencija austrougarskog perioda, str. 107)
Osmanskom Carstvu, koje više nije imalo funkcionalni način djelovanja ni u granicama onoga što su kontrolisali, ovo je bio idealan način skidanja tereta, ali i dalje odgovornosti.
Stanovništvo je imalo realan interes u postojanju Upravnog vijeća (Idare medžlisi) kao i reisul-uleme, koji bi imali obavezu da zadovolje vjersku potrebu muslimana Bosne i Hercegovine. Njihovim postojanjem Bošnjaci imaju svoju inteligenciju "koja je nastojala da se muslimani trezveno i nacionalno prilagode novom vremenu i novim uvjetima života." (Za izdavača: mr. Osman Lavić, Reisu-l-uleme u Bosni i Hercegovini 1882--2019.: katalog izložbe, str. 8)
Samo odvajanje Bošnjaka od duhovnog centra u Istanbulu predstavljalo je složen i osjetljiv proces. "Potpisivanjem Carigradske (Novopazarske) konvencije 21. aprila 1879. godine Monarhija je zagarantirala slobodu vjeroispovjesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Član II navedene konvencije 'posebno zajamčava muslimanima pravo da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halife), i da na džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je već to bio običaj.'" (Edin Veladžić, Bošnjačka vjerska inteligencija austrougarskog perioda, str. 113)
Ulema koja je prihvatila novu upravu i koja je bila za čvršće vezanje za Bosnu i Hercegovinu u okvirima Monarhije, ukazivala je na tešku sudbinu muslimana u drugim državama, koristeći priliku da naglasi kako su muslimani u Bosni i Hercegovini imali sreće da budu dodijeljeni "pravednoj i mudroj upravi veličanstva cara Austrije i kralja Ugarske, da našu vjeru, običaje i imetak možemo da sačuvamo i da istovremeno sve dobiti koje društvenom životu nude izumi novog doba steknemo." (Ibid., 121)
U analizi političkog djelovanja u tom periodu vidimo da je Džabićev pokret imao nešto drugačiji stav, tako da je od najvažnijih pitanja njihovog Autonomnog statuta bilo i pitanje vjerskih službenika i načina imenovanja reisul-uleme.
Ispravnost džuma-namaza dovedena je u pitanje upravo u tom periodu. Legitimnost, odnosno uslovi obaveznosti i uslovi valjanosti su nepostojanjem halife dovedeni u pitanje pa su muslimani, preventivno, uz džumu počeli klanjati podne-namaz, tj. deset rekata nafile.
Pitanje feredže bilo je jedno od snažnijih polemičnih pitanja tog vremena. Inače je ovo bilo samo jedno u paketu pitanja žene, njene emancipacije i javne uloge. Pisane su knjige, izdavane fetve i upućivane replike i pobijanja.
Pitanje fesa ubraja se u polemično pitanje koje, s druge strane, ukazuje na evoluciju našega društva.
Najprije je uvođenje fesa predstavljeno kao simbol modernizma i dio uniforme nove i moderne vojske Nizamija, ali u mnogim pokrajinama nije naišao na odobrenje stanovnika. Janjičari su pokrenuli otpor kompletnim reformama i taj otpor trajao je od 1826. do 1829. godine. Pri tome su janjičari ubili i sarajevskog muftiju koji ih nije htio podržati. Ovako će, nešto kasnije, skončati i mostarski muftija Mustafa Sidki-ef. Karabeg, ubijen 19. augusta 1878. -- kada je odbio izdati fetvu koja bi Mostarce obavezala na vojni otpor austrougarskoj okupacionoj vojsci.
"U Sarajevu je muftija Muhamed Šakir ef. Muidović odbio da zamijeni tradicionalnu kapu-kavuk sarukom kao novim dijelom odjeće uleme pa ga je šejhu-l-islam smijenio. Takođe, ustanici u vrijeme pokreta Husein-kapetana Gradaščevića odbili su da nose evropske uniforme i fesove cijeneći to kao 'novotariju' (bid'at)", tvrdi dr. Fikret Karčić.
Na sjednicu Sabora, koja se održala u Banjoj Luci, Safvet-beg Bašagić dolazi sa malim zakašnjenjem, aristokratski obučen sa fesom na glavi. Čim je on ušao, iz sale vikne Petar Kočić, također saborski zastupnik:
-- Turci u Aziju!
Dr. Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori:
-- A međedi u šumu!
Rasprave oko fesa nastavit će se i u periodu između dva svjetska rata, ali ovaj put su tradicionalisti branili fes dok su ga modernisti napadali. Nalazimo da je 1930. u Hikjmetu objavljeno:
Nikad nećeš reformašu
Utihnuti ezan jasni
Svud se nosi Herceg Bosnom
Vela, saruk i fes krasni.
U kontekstu govora o odnosu Bošnjaka prema matici Turskoj interesantna je fetva o džihadu iz novembra 1914. koju je izdao osmanski šejhul-islam, nominirani starješina sunijskih muslimana. Fetva je bila odgovor na pitanje kojom se muslimani svijeta obavezuju da se bore protiv Antante i njihovih saveznika (Rusija, Francuska i Velika Britanija) a na strani osmanske države, Njemačke i Austro-Ugarske. Upravo je ova fetva, u periodu od decembra 1914. do marta 1915. godine, na inicijativu i uz finansije austrougarskih vlasti u BiH, a u realizaciji tadašnje Islamske zajednice (reisul-ulema i muftija) nošena Bosnom i Hercegovinom i sa minbera čitana narodu od kojeg se očekivalo da ponovo gine za ono što se, najčešće, potpisom predavalo. (Za više vidjeti: Fikret Karčić, Kroz prizmu historije)
Vjerski autoriteti i inteligencija prije i za vrijeme austrougarske vlasti u BiH
Postojanje velikog broja muftija, kadija, muderisa i imama ukazuje na koncentraciju uleme, kojima će se kasnije kao nezaobilazna inteligencija pridružiti i određeni broj mislilaca školovanih na Zapadu. Svi oni će svojim pogledima, promišljanjima i javno izrečenim stavovima utjecati na kreiranje intelektualnog stava tog vremena. U nastavku teksta navodimo imena nekih od aktera toga vremena.
Mehmed Nuruddin Vehbi-efendija Šemsikadić (1827-- 1887), pljevaljski muftija, koji je znanje stjecao u Sarajevu i Istanbulu, pridružio se odbrani Bosne i sa nekoliko hiljada boraca uspješno branio Tuzlu i ugrozio neprijateljsku bazu u Doboju gdje je ranio austrijskog pomaršala Šmigoca. Ipak, padom Sarajeva 19. augusta 1878., muftija Šemsikadić bio je prinuđen vratiti se u Sandžak.
Muhamed Hadžijamaković (1814--1878) školovao se u Sarajevu i Istanbulu. Bio je jako glasovit prilikom organiziranja otpora agresiji pa je imenovan za duhovnog vođu pokreta otpora. Padom Sarajeva počela su hapšenja, pa se Hadžijamaković poslije nekoliko dana skrivanja predao. Sud je zasjedao tri dana i osuđen je na smrt vješanjem. Ubijen je 25. augusta 1878.
Salih-efendija Vilajetović -- Hadži Lojo (1834--1887) bio je vjerski službenik koji se još prije okupacije protivio turskim reformama pa se odmetnuo od vlasti te je za njim bila raspisana potjernica. Agitovao je u masama za borbu protiv okupacije, ali ga je imućno stanovništvo gledalo sa nepovjerenjem i smatrali su ga hajdukom.
Abdullah-efendija Kaučija, čuveni kurra hafiz deset kiraeta, bio je imam Gazi Husrev-begove džamije i muderis Kuršumli medrese, koji je kao jedan od vođa otpora austrougarskoj okupaciji BiH izveden pred prijeki sud, te strijeljan 30. augusta 1878. godine -- pet dana poslije Hadžijamakovića.
Mustafa Sidki-efendija Karabeg (1832 -- 2. august 1878), muftija mostarski koji je ubijen tri dana prije okupacije Mostara, a koji je odbio izdati fetvu koja bi Mostarce obavezala na vojni otpor austrougarskoj okupacionoj vojsci, pokoravajući se na taj način zvaničnom stavu sultana (halife).
Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović (rođen u Kulen-Vakufu, 1816--1893) -- prvi reisul-ulema. Kratko se školovao u Prijedoru, a zatim u Sarajevu, u Hanikahu i Kuršumliji medresi. Godine 1837. otišao je u Istanbul i upisao se u Hakim Čelebi medresu. Nakon petnaest godina provedenih u Istanbulu, sa stečenim znanjima i idžazetnamama, 1852. vratio se u Sarajevo.
Mehmed Teufik-efendija Azabagić, sin Osman-bega (rođen u Tuzli, 1838--1909) -- drugi reisul-ulema. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom gradu, a dalje školovanje nastavio u Istanbulu, gdje je povremeno radio kao demonstrator u školi gdje se školovao. Perfektno je poznavao arapski, turski, perzijski, francuski, a djelimično i njemački jezik.
Hafiz Sulejman-efendija Šarac (rođen u Stocu, 1850--1912) -- treći reisul-ulema i prvi poslije reforme. Početno obrazovanje i hifz završio je u Stocu, a zatim nastavio školovanje u Istanbulu, u kojem se zadržao do 1878. Pored velikih vjerskih funkcija, zbog ogromne ljubavi prema knjizi, bavio se i prepisivačkom djelatnošću, tako da se njegov prijepis dvotomnog djela na arapskom jeziku čuva u Bošnjačkom institutu u Sarajevu.
Ali Fehmi-efendija Džabić (1853--1918), sin mostarskog muftije Šakir-efendije, odlučno se bori za reforme, ali i za povratak osmanskog utjecaja u Bosni. Umire u prognanstvu, dva mjeseca prije kapitulacije Carstva.
Sejfullah Proho (rođen u Konjicu, 1859--1932) napisao je posebno djelo koje govori o zabrani nošenja šešira. Djelo je po preporuci reisul-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića štampano. Međutim, nekoliko godina kasnije reis Čaušević iznio je tvrdnju da je šešir obična kapa kao i svaka druga. (Vidi: Šefik Kurdić, Bošnjački tradicionalisti i njihova percepcija sunneta, str. 46)
Ali Riza Prohić (rođen u Gračanici, 1867--1942) poslije školovanja bio je na sudačkoj praksi u Mostaru, a 1909. obavljao je funkciju muftije sarajevskog. Suprotstavljao se uključenju muslimanke u javni život, što je 1931. iznio u svom djelu Šta hoće naša muslimanska inteligencija.
Ali Riza Karabeg (1872--1944.) prvi je prevodilac Kur'ana na bosanski jezik, a nama također interesantan zbog svoje Rasprave o hidžabu (krivenju muslimanke) koja je objavljena u Mostaru 1928. godine.
Edhem Mulabdić (rođen u Maglaju, 1862--1954) bio je predsjednik Hrvatskog muslimanskoga društva "Narodna uzdanica" i zauzimao se za približavanje muslimana hrvatskoj nacionalnoj ideji.
Osman Nuri Hadžić (rođen u Mostaru, 1869--1937) najprije se školovao u rodnom gradu, zatim u Sarajevu, Zagrebu, Beču, a umire u Beogradu. Hrvati tvrde da se i on borio za približavanje muslimana hrvatstvu.
Safvet-beg Bašagić (rođen u Nevesinju, 1870--1934) osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, a Rudždiju i Veliku gimnaziju pohađa u Sarajevu, a od 1895. do 1899. studirao je orijentalne jezike i povijest u Beču, gdje je 1910. doktorirao orijentalne jezike i povijest islama, i time postao prvi doktor nauka među Bošnjacima. Tokom života obnašao je 40 različitih društvenih i kulturnih funkcija. Kritikovao je bosansku ulemu i borio se da oduzme bosanskoj ulemi monopol na tumačenje islama i nad društvenom kontrolom temeljnih islamskih vrijednosti.
Ibrahim Hakki Čokić (rođen u Brčkom, 1871--1948) školovao se u Sarajevu, a život proveo u Tuzli, gdje je radio kao muftija, među najaktivnijim je autorima svoga vremena. Osnovao je Hikjmet u kojem je objavio 105 tekstova. Oko ovog časopisa bila je okupljena ulema tradicionalnog razmišljanja i pomno su pratili i analizirali pokret mladoturaka i Kemala Ataturka.
Rezime
Prikazom ovih imena htjeli smo ukazati na promjenu diskursa u načinu prihvatanja i tumačenja vjerskih stavova. Tradicionalni način, koji je garantirao dosljednu i praktičnu primjenu svetih tekstova polahko zamjenjuje reformistički, modernistički pokret koji je prepun kompromisa u pogledu tumačenja teksta. Naravno, ovi kompromisi često su bili neminovnost i radi očuvanja bitnijih stvari, ali vremenom se taj metod pretvorio u metodološki pristup čime se tekst, stječe se utisak, namjerno zanemaruje. Ono što je azima -- čvrsti stav u fikhu, prelazi u ruhsu -- olakšicu, i zauzima trajni propis.
"Nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. god., osniva se Kraljevina SHS, što daje još veći zamah reformističkom pokretu. Reformisti su tada definitivno preuzeli zastavu od tradicionalne uleme, naročito nakon postavljanja Muhammeda Džemaluddina Čauševića za reisu-l-ulemu 1913. godine." (Zuhdija Adilović, Modernisti i islam, str. 107)
Njihove ideje ogledale su se u maksimi: "Moralno blago islama spojiti s materijalnim blagom Zapada, koje predstavlja znanost i tehnika." Ovo je i glavna karakteristika promjene vjerskog života u Bosni tokom Austro-Ugarske Monarhije koji nam i oslikava vjerski život muslimana naših krajeva u tom periodu.