El-Asr - Vrijednost obrađivanja zemlje

Proljetni dani su vrijeme kada se u našim krajevima vrše pripreme za sijanje, sađenje i kasnije uzgajanje raznih vrsta plodova. Običaj je to na koji naš narod vrijedno pazi i o kojem vodi računa od pamtivijeka. Plodovi koji se u vaktu sjetve uberu, koriste se u preostalim dijelovima godine i čuvaju se sve do sljedeće godine kada dođe vrijeme za ponovnu sjetvu. Okolnosti koje nam je Allah, džellešanuhu, dao u našoj plodnoj zemlji, poslužile su nam kao izuzetna prilika da iskoristimo ovu Allahovu blagodat prema nama. Umjereno vrijeme, bez velikih suša i jakih hladnoća ljeti, uzrokovali su da naša zemlja bude plodno tlo za uzgoj raznih kultura voća i povrća, a mnoštvo rijeka i česte kiše poslužile su nam da plodovi koje uzgajamo budu još kvalitetniji i da nam brže prispiju. Sve su ovo Allahove blagodati prema nama na kojima Mu trebamo stalno zahvaljivati.

Obrađivanje zemlje, korištenje njenih bogatstava spada, između ostalog, u one zadaće koje je Allah, džellešanuhu, postavio čovjeku, kada ga je učinio Svojim namjesnikom na Zemlji. Zemlja je Allahov dar insanu i vasijjet spram kojeg se čovjek treba odnositi sa punom odgovornošću i poštovanjem. Treba paziti da se ona ne okrnji bilo čime i da se čuva na najbolji mogući način. Jedan od najboljih načina na koji možemo iskoristiti i unaprijediti zemlju jeste njeno obrađivanje, odnosno zemljoradnja. Ako smo od svojih roditelja naslijedili zemlju, potrudimo se i posvetimo joj se, onoliko koliko možemo, i pokažimo da nas ona interesuje. Održavajmo je, očistimo i pripremimo za njenu najveću zadaću kojom ju je Allah počastio, a to je da iz svojih riznica hrani slabašnog insana. Ovo je naša velika odgovornost i zadaća, koju smo naslijedili od naših predaka i odgovornost spram njihove ostavštine, ali i spram Allaha, džellešanuhu, Stvoritelja te zemlje.

Od davnih vremena ljudi su se borili za zemlju i njena bogatstva. Zemlja je vazda bila predmet nadmetanja i količina zemlje koju neko posjeduje smatrala se i bila je pokazatelj bogatstva određenog čovjeka. Ratovi su vođeni kako bi se imala kontrola nad što većom teritorijom zemlje, ljudi su se zbog zemlje svađali kada je u pitanju nasljedstvo od njihovih očeva itd. Sve su ovo pokazatelji njene vrijednosti. Tako je i danas sa velikim državama. Država je jaka i po tome koliko ima obradive zemlje. Nalazimo da su površinski male zemlje jako bogate ekonomije iz razloga što su u punim kapacitetima iskoristile svoju obradivu zemlju, i jer su se razumski usmjerili uzgoju određene kulture, i time postavile standard drugim zemljama, a najbolji primjer za to je Holandija. Lahko je istražiti o privredi ove zemlje i na koji način su unaprijedili svoj ekonomski razvoj. Odgovornost je prvenstveno na vodstvu države, da na ispravan način podstakne narod na ovu granu privrede, da sve to organizuju i unaprijede na najbolji mogući način, ali svakako i na nama pojedincima, da svi budemo svjesni svoje vlastite odgovornosti i da uradimo koliko je do nas.

Islam kao vjera koja je uredila sve u životu čovjeka, tako je uredila i ovaj aspekat, posvetivši mu veliku pažnju i govorila je o njemu na mnogo mjesta u svojim časnim izvorima. Kur'ani-kerim često ističe zemlju i spominje je kao ono od čega je i sam čovjek stvoren: "Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo, i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti" (Taha, 55). Naš početak je sa zemljom i naš kraj je sa zemljom, a i naš ponovni život počinje opet iz zemlje. Iblisova tvrdnja da je bolji od čovjeka jer je, eto, stvoren od vatre, a čovjek od zemlje, nije tačna. Analogija koju je koristio i više je nego neispravna. Imam Ibn Kajjim, rahimehullah, u svojoj knjizi Bedaiul-fevaid, govorio je o ovoj Iblisovoj tvrdnji i na nju odgovorio sa mnogo aspekata i dokazao suprotno tome, tj. da je ipak zemlja bolja od vatre. U Kur'anu često nalazimo ajete o hrani koju kušamo kao veliku Allahovu blagodat prema nama i kako ta hrana potječe iz zemlje. Allah, džellešanuhu, kaže: "Neka čovjek pogleda u hranu svoju. Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo, i činimo da iz nje žito izrasta, i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanje vama i stoci vašoj." (Abese, 24--32) Još kada bismo dodali da je upravo zemlja i njena obrada izvor i prehrana stoke, putem koje se opet mi hranimo i koja nam na razne načine koristi... Na jednom mjestu Allah nam kazuje da je taj proces obrađivanja zemlje i naše korištenje njome Njegov ajet i dokaz nama, a ima li boljih dokaza od Njegovih? "Dokaz im je mrtva zemlja: Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu. Mi po njoj stvaramo bašče, palmike i vinograde, i činimo da iz nje izviru izvori, da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njihove privrijede, pa zašto neće da budu zahvalni?" (Jasin, 32--35)

Obrađivanje zemlje i bavljenje poljoprivredom duboko je ukorijenjeno u islamskom učenju. Islam, kao sveobuhvatan način života, ne razdvaja duhovno od svakodnevnog, pa tako ni rad na zemlji nije tek obična fizička aktivnost, on ima svoju duhovnu, moralnu i društvenu dimenziju. U islamu, svako korisno i halal zanimanje, kada je obavljeno s iskrenim nijetom i pošteno, smatra se ibadetom. Obrađivanje zemlje spada u tu kategoriju. Poslanik Muhammed, alejhis-selam, u svojim je hadisima jasno pokazao koliko je vrijedno saditi, sijati i činiti da zemlja daje plodove. Allahov Poslanik, alejhis-selam, kaže: "Nijedan čovjek ne posadi sadnicu a da od ploda njegovog ne pojede čovjek, ili životinja, ili ptica, a da to njemu ne bude sadaka." (Buhari, br. 2320) Ovaj hadis otkriva duboku poruku: svako djelo koje koristi drugima -- bilo da su to ljudi, ptice, životinje -- donosi nagradu onome ko ga je učinio. Zemljoradnja, koja iziskuje trud, strpljenje i oslonac na Allahovu volju, postaje most između dunjaluka i ahireta. Baveći se poljoprivredom, čovjek ne osigurava samo svoju egzistenciju, već pomaže i zajednici. Hrana je temelj života, a oni koji je proizvode obavljaju jedno od najvažnijih zanimanja. U islamu, pomaganje drugima, naročito kroz opskrbu hranom, smatra se velikim dobrom. U vrijeme Poslanika, alejhis-selam, ashabi su obrađivali zemlju, sadili datule i vinovu lozu, i nikada nisu smatrali da je to niže zanimanje. Naprotiv, Poslanik, alejhis-selam, podsticao ih je na samostalnost i rad. U jednom hadisu kaže: "Najbolja zarada je od rada vlastitih ruku." (Ahmed, hadis sahihom smatra imam Hakim.) To uključuje i oranje, sijanje, navodnjavanje, brigu o biljkama -- sve što čini proces poljoprivrede. Islamski pravnici su u svojim knjigama govorili o propisima zemljoradnje i u tu svrhu su izdvajali posebna poglavlja. Koliko su važnim i vrijednim gledali na ovaj aspekat islama, govore nam riječi velikog hanbelijskog pravnika iz Damaska, Mensura b. Junusa el-Buhutija, rahmetullahi alejhi (umro 1051. hidžretske godine), koji veoma jasno kaže: "Najbolja zarada je od obrađivanja zemlje." (Revdul-murbi, str. 693) A imam Buhari je u svom Sahihu naslovio jedno zasebno poglavlje pod nazivom "Vrijednost zemljoradnje", u kojem je navodio ajete i hadise koji o tome govore.

Islam nas uči ravnoteži -- između duhovnog i materijalnog, između čovjeka i prirode. Poljoprivreda nas vraća prirodi, podsjeća na naše porijeklo (od zemlje smo stvoreni) i povezuje nas s ciklusima koje je Allah postavio. Ona nas uči saburu, jer ništa ne raste preko noći. U prvim generacijama muslimana, halife su podsticale razvoj poljoprivrede. U vrijeme hilafeta, posebno za vrijeme Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, poduzimane su velike mjere za navodnjavanje, izgradnju kanala, melioraciju i podsticanje sadnje. Islamska civilizacija je, posebno u Andaluziji i Bagdadu, donijela velike agronomske inovacije -- jer se znalo da bez hrane nema nezavisnosti, ni blagostanja. Musliman koji se bavi zemljom nije samo radnik -- on je čuvar blagodati, proizvođač halal opskrbe i onaj kome se piše sadaka i kad ne zna za to. U vremenu otuđenosti od prirode, važno je podsjetiti se da nas je Allah stvorio iz zemlje i da ćemo se u nju vratiti -- a između toga, na nama je da je čuvamo, obrađujemo i budemo od onih koji ostavljaju trag korisnosti. Neka nas Allah učini od onih koji rade halal poslove, koji siju i sade korisno, i čija djela ostavljaju plodove i na ovom i na budućem svijetu. Amin.