Živimo u vremenu u kojem je uloga muškarca, muža i oca ozbiljno poljuljana. Mnogi muškarci zakoračili su u godine koje bi trebale podrazumijevati da se radi o ozbiljnom čovjeku, međutim nisu dovoljno sazreli kao osobe. Njihove godine govore nam da su fizički odrasli, ali da su mentalno, emotivno i duhovno ostali u pubertetu. Ovaj fenomen nazvao sam zakašnjeli pubertet iz razloga što se odrasla osoba ponaša poput tinejdžera, momčića koji je pušten s lanca, mladića koji je ubijeđen da se samo jednom živi i da taj život treba iskoristiti na što kvaliteniji način. Osoba se u ovom stanju zanima stvarima koje su svojstvene tinejdžeru, neiživljenom mladiću koji ne razmišlja o budućnosti kao ni o onima koje je obavezan odgajati, podučavati i o njima voditi brigu.
Ono što je bolno i što je ujedno i razlog ovog pisanja, odnosno osvrta, jeste to što ovo ne pogađa samo pojedinca nego i porodicu, zajednicu i buduće generacije. Uzvišeni Allah kaže: "I bojte se smutnje (fitne) koja neće pogoditi samo one koji su nepravdu učinili među vama..." (El-Enfal, 25)
Naš Gospodar upozorava nas da će posljedice smutnje (npr. društvene nepravde, moralne dekadencije, javnog grijeha) zahvatiti ne samo one koji su počinili ili čine zlo nego i širu zajednicu ako se ono ne suzbije. Zbog toga je mnogo veći problem onaj koji se tiče više ljudi, u ovom slučaju možda i porodica, od problema koji se tiče samo pojedinca.