Islam nas često podstiče da na vrijeme izvršavamo svoje obaveze i zadatke, i da vodimo računa o svemu što je pod našom nadležnošću, i da ne dozvolimo da se to zapostavi i zanemari. Kada bismo htjeli da opišemo islam, mogli bismo kazati da je to vjera tačnosti i preciznosti, vjera rada i reda. Islam ne dozvoljava nered i nemarnost. Svako zna svoju zadaću i ulogu u društvu. I gledano s ovog aspekta, islamsko društvo trebalo bi izgledati najuređenije i najpotpunije u svakom smislu. Bilo bi to idealno društvo kakvim su ga neki zamišljali. Društvo, gdje vladar i ljudi oko njega znaju svoju zadaću, gdje otac zna ulogu u svojoj porodici, majka svoju, djeca svoju, učitelj svoju, vojno lice svoju itd. Međutim, problem nastaje kada se stvari otmu kontroli i kada se sistemski društvo urušava, i kada se obaveze i stvari o kojima se trebalo voditi računa, djelimično ili potpuno, zapostave. U ovoj situaciji popravljanje stanja zna biti dosta teže i zahtjevnije nego da se sve uradilo na vrijeme.
Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Iskoristi pet stvari prije nego što te zadesi drugih pet:
• mladost prije starosti,
• zdravlje prije bolesti,
• dobro imovinsko stanje prije neimaštine,
• slobodno vrijeme prije zauzetosti,
• i život prije smrti." (Hadis bilježi imam Hakim u Mustedreku, i hadis je vjerodostojan.)
U ovom hadisu naglašen je momenat iskorištavanja resursa koje imamo u određenom vremenu, jer ako to vrijeme prođe i ode u nepovrat, kasnije možemo žaliti, ali od toga nemamo prevelike praktične koristi.
Pogledamo li u stanje muslimana danas, možemo vidjeti da je čest problem upravo u nevođenju računa o ovom jako bitnom aspektu, a to je aspekat rada na vrijeme. Kada se desi problem, onda se bavimo razlozima zašto se desio, a nemamo razvijenu strategiju kako uopšte spriječiti razvijanje tog problema.
Islamsko pravo (šerijat) u svojim načelima i metodologiji gaji jedan jako bitan narativ koji se zove "sistem prevencije". Taj princip razvile su sve pravne škole unutar islama i primjenjuju ga u različitim situacijama. Osnov za taj narativ svakako su pronašli u izvorima islama koji ga jasno naglašavaju i naređuju da se on uzme u obzir.
Posvećivanje svemu u njegovo vrijeme, ili kako smo rekli u naslovu, zalijevanjem sadnice dok je još u svojoj snazi i punini, odnosno dok je zdrava, poštedjeli bismo sebe i svoje zdravlje mnogih kasnijih problema i briga.
U našem društvu, ljudi najviše brinu o svojim umrlima onda kada presele na onaj svijet, pa se jako potrude oko dženaze, i nakon toga ništa im nije mrsko uplatiti kako bi sa svojih pleća skinuli ono što su u toku života eventualno spram njih propustili. Mnogi ljudi žale nakon smrti svojih voljenih zašto im se nisu više posvetili dok su bili živi, zašto ih nisu više posjećivali, zašto ih nisu finansijski, emocionalno i na svaki drugi način pomagali, naročito ako su to u pitanju roditelji ili neka jako bliska rodbina.
Roditelji žale zbog propuštene prilike da odgoje svoju djecu, jer onda kada uđu u tinejdžerske godine, kasno bude za neki aman-zaman odgoj. Tada nastupa, kako određeni stručnjaci kažu, "prijateljstvo" sa djetetom, a ne odgoj. Odgoj je prije toga, i odgoj ima svoje vrijeme. Ako se odgoj zanemari i ne uradi u svoje vrijeme, onda samo Allah, džellešanuhu, može da ga uputi kroz sretne okolnosti koje ga mogu na pravi put usmjeriti. Ali, time je roditelj propustio priliku da učestvuje u tom velikom činu odgoja svoga djeteta. Zašto je propustio tu priliku? Jer je bio zaokupljen svim i svačim, osim svojim djetetom, jer je odgađao, i za dijete odvajao jako malo vremena. Time je propustio priliku da bude uzor svom djetetu, da ga on nauči lijepim manirima, vjerskom znanju, i da tako zaradi velike nagrade.
Također, određeni projekti u početku zahtijevaju jako malo truda i izdvajanja sredstava. Kasnije, Allah u njima dadne veliki berićet, kojem se ne vidi kraj. Mnogi ljudi ne žele da ulože u njih resurse koje im je Allah dao, jer eto ne vide hajr u tim projektima. A kasnije kada vide plodove svega toga, žale zašto nisu uložili onda kada se moglo i kada je bila prilika.
Sve ovo govori nam o tome koliko je važno biti u toku svakog hajra koji se dešava oko nas, da ne budemo nijemi posmatrači blagoslovljenih vjetrova koji prolaze pored nas, a mi se ne osvrćemo na njih, već im ili glavu okrenemo, ili velikodušno i svjesno propustimo priliku da dio sebe ugradimo u njih.
Vjernik brine o sebi, o svojoj porodici, i brine o svojoj zajednici. Vjernici jesu jedinke, ali zajedno čine džemat i državu, na koncu. Svako treba da zna svoju zadaću, i da nastoji da uradi svaki hajr za koji mu se ukaže prilika. Ne smije dozvoliti šejtanu da ga zaokupi nekim stvarima zbog kojih će mnoge vozove propustiti, pa tako ostati praznih ruku. Zapostavljanje bilo kojeg aspekta života, individualnog ili društvenog/socijalnog može dovesti do velikog urušavanja jednog društva. Društvo opstoji na pojedincima. Ne smijemo zanemariti svoju ulogu kao tog pojedinca, i govoriti unutar sebe kako nije važno to i to, i kako naše nepreuzimanje inicijative neće negativno utjecati na bilo šta. Varamo se, znajmo to!
Islam jako dobro pravi balans između svih aspekata čovjekovog života. Naređuje nam da se brinemo o sebi i svojoj porodici. Ali, isto tako posebno naglašava da budemo uključeni u aktivnosti koje se dešavaju oko nas, da ih budnim okom pratimo. Vjernik ne može da ne zna šta se dešava oko njega. Da su ashabi tako živjeli, da li bi znali da se priprema Pohod na Tebuk? Da li bi znali da u datom momentu treba poduzeti to i to, doći tu i tu? Znali su to jer su bili redovni u džematskim aktivnostima, i budno su pratili sve što se oko njih dešava.
Kroz njihove živote možemo vidjeti da su se stvarima posvećivali u pravo vrijeme, i zato i jesu bili najbolja generacija.
I kada bismo htjeli opisati uspješne ljude među muslimanima, ali i općenito, vidjeli bismo da su to oni koji su imali određeni red u svojim aktivnostima, da su redali prioritete, i da stvari nisu prepuštali slučaju.
Musliman mora od sebe napraviti jaku i zdravu jedinku, i jedino na taj način može pomoći svom džematu, i ummetu u cijelosti.
Stanje ummeta popravlja se popravkom pojedinaca, a ne govorom i pričom o stvarima daleko od naše nadležnosti.