Islamofobija je preteča rasizma
Iako je danas općeprihvaćena teza da je islamofobija vrsta rasizma, postoje historijski razlozi koji nam daju za pravo ustvrditi kako je proces nastajanja jednog koncepta iz drugog išao u suprotnom smjeru, te da je ustvari moderni rasizam derivat islamofobije. Iz redova koji slijede saznajmo nešto o uzročno-posljedičnoj vezi pojave i širenja ove dvije društvene pošasti.
U prošlosti su koncept "rase" prvenstveno koristili Arapi u kontekstu praćenja porijekla i kategorizacije konja, po kojima su bili nadaleko poznati. U botanici se za podjelu biljaka koristi termin "sorta". Životinje su dakle dijeljene po rasama, biljke po sortama, a ljudi po narodnosti. Međutim, u određenom historijskom kontekstu, u periodu prisustva crnoputih Arapa i Berbera -- takozvanih Maura, na teritoriji Iberijskog poluostrva, španski kršćani, koncept rase sa životinja počinju prenositi na ljude, i to na one koje nisu voljeli -- Maure i Jevreje. Njihovom podjelom na rase, pripisujući pritom prvima pripadnost "maurskoj", a drugima "jevrejskoj" rasi, posijano je sjeme modernog rasizma.
Tačno pet stotina godina prije nego što je počela zadnja agresija na Bosnu i Bošnjake, 1492. godine, za historiju čovječanstva zbila su se dva itekako važna događaja. Prvi je pad Granade, zadnjeg uporišta muslimana Španije, u ruke katoličkih kraljeva. Iste godine, Kristofer Kolumbo (1451--1506) dolazi do obala Amerike, čime počinje proces kolonizacije "Novog svijeta". Vjekovna borba španskih kršćana protiv Maura i Jevreja te usvajanje inkvizicijskih radnih metoda, bila je svojevrsna priprema za kolonizaciju "novootkrivenog" dijela svijeta, kroz otimačinu dobara, uzurpaciju imovine i legitimaciju raznih vrsta zločina. Crkveni oci tog perioda na prostoru Španije vode aktivnu raspravu o tome da li domorodačka, autohtona populacija koju su zatekli u Novom svijetu, uopće posjeduje dušu. Jer, ako su domoroci bezdušni, po mišljenju jednih, onda nema ni grijeha pretvoriti ih u roblje. Pored toga, kao što su na prostoru Španije postojali pejorativni nazivi za dojučerašnje muslimane i Jevreje, silom prilika prevedene na kršćanstvo -- "Moriskosi" i "Maranosi", tako su i za nove konvertite iz reda američkih starosjedilaca i njihove zajedničke potomke, iskovali odgovarajuće pejorativno ime -- "Mestizos". Nažalost, tu nije i kraj navedenoj praksi. Kroz trgovinu crnim robljem, za koju su vjersko (moralno) opravdanje Španci i Portugalci nalazili u poistovjećivanju crnaca sa crnoputim "Maurima", za zajedničke potomke kolonizatora -- Španaca i Portugalaca, s jedne i negroida s druge strane, također je ustanovljen pogrdan naziv -- "Mulato", što na španskom znači "mazga". Dakle, konstantno se provlači ista matrica, a smjenjuju se samo žrtve i nazivi. Ili, kako reče naš istaknuti balkanski pjesnik: "Princip je isti, sve su ostalo nijanse", i to prije svega nijanse u boji kože, dozvolit ću sebi da dodam.
A što se pak samog Kristofera Kolumba tiče, malo je poznato da je ovaj moreplovac, kojem je nedostajalo puno toga, ali ne i samopouzdanja i hrabrosti, imao u planu finansiranje novog krstaškog rata s ciljem ponovnog uzimanja Jerusalema iz muslimanskih ruku. Namjera mu je bila za taj pohod, kako se uredno bilježi, opremiti 100.000 pješaka i 10.000 konjanika.
Navedenu činjenicu o utvrđenosti postojanja direktne veze između islamofobije u Španiji i nastajanja modernog rasizma, većina intelektualaca na Zapadu -- kako primjećuje argentinski profesor Walter Mignolo (r. 1941), jedan od najuglednijih svjetskih postkolonijalnih teoretičara -- uporno prešućuje ili pak ne žele je vidjeti. Isto tako, u svojoj analizi profesor Mignolo primjećuje još jedan važan detalj, ističući da i nakon pet stoljeća -- koliko je proteklo od vremena protjerivanja Maura iz Španije i "otkrića" Amerike, famozni Samuel Huntington (1927--2008) identificira Maure tj. muslimane kao neprijatelje zapadne civilizacije, dok u Latinoamerikancima prepoznaje izazov za anglosaksonski identitet Amerike. Trebamo li baš u navedenom tražiti razloge za zadnji genocid nad muslimanima u Evropi, onaj nedavni -- nad Bošnjacima?
Nakon ovog kratkog upoznavanja sa istinskim korijenima modernog evropskog rasizma, možda možemo bolje razumjeti i konstataciju francuskog pisca Aiméa Césairea (1913--2008), istaknutog kritičara francuskog kolonijalizma i osnivača pokreta "crnaštva -- négritude", u kojoj ističe da ono što Evropljani nikako ne mogu oprostiti Hitleru nije zločin protiv čovječnosti, već zločin protiv bijelog čovjeka i njegovo ponižavanje.
Piše: Mr. Muhamed R. Ćeman
Gazi Husrev-beg -- najveći vakif Sarajeva
Sultan Sulejman imenovao je Gazi Husrev-bega bosanskim namjesnikom 15. septembra 1521. godine. Tokom dvadeset godina vladanja Bosnom, Gazi Husrev-beg udario je čvrste temelje današnjem Sarajevu, koje je u njegovo vrijeme postalo najveći grad evropskog dijela Osmanske imperije nakon Istanbula.
Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (današnja Grčka), u uglednoj osmanskoj porodici. Otac mu je bio Ferhat-beg, Bosanac, rodom iz hrišćanske porodice iz Trebinja, namjesnik Trakije i visoki dvorski službenik, a majka osmanska princeza Seldžuka, kćerka sultana Bajazita II.
Pradjed Husrev-bega bio je osvajač Bosne Mehmed II. Ferhat-beg, otac Husrev-bega, poginuo je 1486. kod Adane. Majka Seldžuka odvela je sina kod djeda, sultana Bajazita II u Istanbul, gdje se Husrev-beg odgajao i školovao u carskom saraju.
Vitešku titulu junaka (gazije) Husrev-beg je stekao zbog briljantnih vojničkih manevara i iznimne hrabrosti koju je pokazao pri osvajanju Beograda 1521. godine. Gazi Husrev-beg ratovao je i protiv Mlečana, Mađara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Za manje od tri godine osvojio je Knin, Skradin i Ostrovicu. Nakon ratnih uspjeha, 1521. godine sultan Sulejman Veličanstveni nagrađuje ga i titulom sandžak-bega, upravitelja Bosne, koju će nositi sve do svoje smrti -- 1541. godine. Tokom dvadeset godina vladanja Bosnom, Gazi Husrev-beg udario je čvrste temelje današnjem Sarajevu, koje je u njegovo vrijeme postalo najveći grad evropskog dijela Osmanske imperije nakon Istanbula, a u kojem je tada živjelo više od 50.000 duša.
Niko do danas po svojim djelima nije nadmašio ovog dobrotvora, niko Sarajevu od njega više nije dao.
Sarajevo bi se nekako i moglo zamisliti bez nekog svog dijela, ali bez Baščaršije i Careve džamije teško, a bez Begove džamije i Sahat-kule nikako.
Medresa koju je izgradio i koja aktivno djeluje već 470 godina, jedna je od najstarijih škola na južnoslavenskim prostorima. Gazi Husrev-beg je oporučio da vrata medrese budu otvorena za darovite i dobre učenike i da se u njoj imaju izučavati "racionalne i tradicionalne nauke". Osnovao je i biblioteku koja je danas jedna od najbogatijih riznica orijentalnog pisanog blaga na Balkanu.
U Sarajevu i okolini, skupa sa džamijama, u njegovo vrijeme podižu se i franjevački samostani, a gradi se i jedna od najljepših pravoslavnih crkvi u BiH -- Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji. Otvara se imaret -- javna kuhinja u kojoj se siromašnima besplatno dijelila hrana, po gradu niču česme, kupatila, hanovi...
Kako bi se upravljalo svim onim što je izgradio i Sarajevu i Sarajlijama u amanet ostavio, uspostavio je najgrandiozniju ustanovu u historiji grada -- Gazi Husrev-begov vakuf, koji i danas, pet vijekova kasnije, još uvijek postoji i radi. Skoro pet stotina godina ovaj vakuf, od sredstava ostvarenih raspolaganjem imovinom koju je Gazi Husrev-beg zavještao, stipendira učenike, hrani siromašne i čini nebrojena druga dobročinstva.
Gazi Husrev-beg je umro 1541. godine u Sarajevu. Ukopan je u turbetu svoje džamije, pored turbeta Murat-bega Tardića, ratnog zarobljenika -- hrišćanina, kojeg je Gazija oslobodio, kasnije ga imenovao vojvodom i koji mu je sve do smrti bio odan pratilac, sposoban pomoćnik i iskren prijatelj.
U vakufnami iz 1531. godine Gazi Husrev-beg je, između ostalog, u pero izdiktirao: "Dobra djela tjeraju zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar. Najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje će se trajno ponavljati... Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava."
(Izvor: historija.info)