Pića koja sadrže velike količine kofeina zaustavljaju pravilan razvoj mozga kod djece
Ljudi i drugi sisavci pokazuju posebne intenzivne patrone spavanja tokom puberteta. Mozak također u ovom periodu najbrže sazrijeva. Ali, ako pacovima (prilikom pokusa) koji su u pubertetu bude dat kofein, proces razvijanja mozga bude usporen. Ovo je rezultat studije koju je podržavala Švicarska nacionalna naučna fondacija (SNSF).
Prosječna konzumacija kofeina od strane djece i mladih povećala se za više od 70% u zadnjih 30 godina, i ne nazire se kraj ovom povećavanju: industrija proizvodnje pića izvještava o najbržoj rastućoj prodaji u segmentu proizvodnje kofeinskih pića poznatim po nazivu “energy drink”. Ovakvo odvijanje stvari nije svakom u interesu, a neki su ljudi posebno zabrinuti zbog mogućih zdravstvenih rizika koje ova pića prouzrokuju kod mladih potrošača.
Istraživači pod vođstvom Retoa Hubera na Univerzitetu za dječije zdravlje u Cirihu sad dodaju nove argumente u raspravi. U njihovoj nedavno objavljenoj studiji koju su sproveli nad pacovima, zaključci pozivaju na oprez: kod glodara koji spolno sazrijevaju uzimanje količine kofeina koja je srazmjerno ista količini kao i tri do četiri šolje kafe dnevno kod ljudi, rezultira kraćim spavanjem i sporijim razvojem mozga. Osim što sprečava da zaspimo, kofein ometa razvoj mozga tokom adolescencije. To je kritičan period za mozak, kada problemi u njegovom razvoju mogu dovesti do šizofrenije, tjeskobe, korištenja droge i poremećaja ličnosti. Dok se mozak priprema za zahtjeve u zreloj dobi, sinapse, odnosno veze između ćelija, koje nisu potrebne – eliminišu se. Smatra se da je san ključan u ovom procesu. “Ovo se događa tokom dubokog sna. Ključne sinapse opstaju, druge se reduciraju i sve to čini mrežu efikasnijom i snažnijom”, rekao je profesor Reto Huber s Univerziteta Children’s Hospital u Cirihu.
Huberova grupa istražitelja davala je umjerene količine kofeina pacovima koji su bili stari 30 dana, i to su radili u periodu od pet dana i mjerili su električni aktivitet u mozgu. Periodi dubokog sna, za koje su spori valovi karakteristični, smanjeni su od 31 dana do 42, znači čak i nakon davanja kofeina. Kod pacova kojima je data čista voda, istražitelji su na kraju eksperimenta našli mnogo više neuralnih veza u mozgu nego kod pacova koji su dobivali kofein. Profesor Huber rekao je da su mladi pacovi, kada im je data voda s kofeinom, imali manje dubokog sna od onih koji su pili čistu vodu. Njihovi su mozgovi imali više sinapsi do kraja studije, što znači da je razvoj bio ometan. Sporiji proces sazrijevanja u mozgu imao je i utjecaj na ponašanje: pacovi inače sa starenjem postanu više radoznali, ali pacovi koji su dobijali kofein ostali su mirni i oprezni.
Mozak prolazi delikatnu fazu sazrijevanja u pubertetu, u toj fazi mnoge mentalne bolesti mogu da se pojave. Iako se mozak pacova razlikuje jasno od mozga čovjeka, mnoge paralele u razvoju ta dva mozga razlog su za postavljanje pitanja da li je uzimanje kofeina od strane djece i mladih bezopasno ili je pametnije suzdržati se konzumiranja tih vrsta pića. “Još uvijek je potrebno istraživanje na ovom polju”, kaže Hubert.
(Izvor: sciencedaily.com)
Ja sam dobar, ti nisi dobar: desni supramarginalni girus igra važnu ulogu u empatiji
Čini se da su egoizam i narcizam u porastu u našem društvu, dok je empatija (saosjećajnost) u opadanju. Ipak je sposobnost da se stavimo u situaciju drugih ljudi od ogromne važnosti za našu koegzistenciju. Istražiteljski tim na čijem je čelu Tania Singer sa “Max Planck” instituta za nauke ljudske kognicije i mozga, otkrila je da naši osjećaju mogu da naruše naš kapacitet za empatiju. Egocentritet koji je emocionalno upravljan, biva prepoznat i korigovan od strane mozga. Ali, ako desni supramarginalni girus ne funkcioniše kako treba ili ako moramo donijeti posebno brze odluke, naša je empatija veoma ograničena.
Kad ispitujemo svijet oko sebe i druge ljude, mi težimo ka tome da svoje emocionalno stanje projektiramo na druge. Dok je kognitivno istraživanje ovo detaljno istražilo, ipak je ostalo nepoznato kako to funkcioniše na emocionalnom nivou. Prije je pretpostavljano da naše emocionalno stanje može da naruši naše razumijevanje emocija drugih ljudi, pogotovo ako su te emocije drugačije od naših. Ali ovaj emocionalni egocentrizam prije ovog momenta nije izmjeren.
Ovi rezultati do kojih su, u kompleksnom maratonu eksperimenata i testova, došli istraživači sa “Max Plancka”, pokazali su se tačnim. Oni su također otkrili dio mozga koji je odgovoran za ovu funkciju, a koji nam pomaže da napravimo razliku između svojih i tuđih emocija. Ovaj dio jeste supramarginalni girus. “Ovo je bilo neočekivano, jer mi smo u vidu imali temporo-parijetalnu junkciju. Ovo je locirano više prema prednjoj strani mozga”, objašnjava Claus Lamm, jedan od autora publikacije.
Koristeći eksperiment percepcije, istraživači su počeli sa pokazivanjem da naši osjećaji ustvari utječu na naš kapacitet za empatiju, i da ovaj egocentritet može biti izmjeren. Sudionici koji su radili u timovima od dva člana, bili su izloženi ugodnim ili neugodnim istodobnim vizuelnim ili opipljivim stimulativnim poticajima. Dok je, naprimjer, sudionik 1 mogao vidjeti larvu i osjetiti sluz u ruci, sudionik 2 vidio je slikušt eneta i mogao je da osjeti mekano krzno na koži. “Bilo je važno kombinirati ta dva stimulativna poticaja. Bez osjetljivog stimulusa, sudionik bi situaciju procijenio svojom glavom i osjećaj bi bio isključen”, objašnjava Clauss Lamm. Sudionici su također mogli da vide stimulus kojem su njihovi partneri bili izloženi u istom momentu. Dva učesnika potom su bila pitana da procijene svoje emocije ili emocije svojih partnera. Dok su god oba učesnika bila izloženi istoj vrsti pozitivnog ili negativnog stimulusa, oni su lahko procijenili emocije svog partnera. Učesnik koji je bio suočen sa bubom koja smrdi, mogao je da zamisli kako je bilo neugodno za njegovog partnera da vidi i osjeti pauka. Razlike su se samo pojavile tokom testova u kojima je partner bio suočen sa ugodnim stimulansom, a druga osoba sa neugodnim. Njihov kapacitet za suosjećajnost odjednom je bio poremećen. Emocije učesnika poremetile su procjenu osjećaja druge osobe. Učesnici koji su se osjećali dobro procijenili su negativne osjećaje partnera manje strašno nego što su ustvari bili. U kontrastu, oni koji su imali negativan doživljaj, procijenili su dobre osjećaje partnera manje pozitivno nego što su ustvari bili.
Istraživači su označili dio mozga koji je odgovoran za ovu pojavu putem fMRI-a (slikanje putem funkcionalne magnetske rezonancije), generalno se to naziva skeniranje mozga. Desni supramarginalni girus brine se za to da možemo svoju percepciju odvojiti od tuđe percepcije. Kad su neuroni u ovom djelu mozga bili poremećeni u ovom zadatku, sudionici su nailazili na poteškoće da ne projektiraju svoje osjećaje na druge osobe. Procjene sudionika također su bile manje tačne kad su bili prisiljeni da donesu posebno brze odluke.
Do sada, socijalno-neurološki modeli pretpostavljali su da mi crpimo iz svojih emocija reference za empatiju. Ovo, međutim, funkcionira samo onda kad smo u neutralnom stanju ili istom stanju kao i druga strana, u suprotnom, mozak mora da se protivi i koriguje.
(Izvor: sciencedaily.com)
Koja je najotrovnija i najbrža životinja na svijetu?
Priroda je fascinantna i prekrasna, ali često pokazuje i svoju brutalnu stranu. Među bićima koja nas najviše zastrašuju su ona koja nas jednim ubodom ili ugrizom mogu ubiti. Teško je odrediti koja je životinja najotrovnija, pogotovo kada su toliko opasne da ih nipošto ne želimo susresti. Na sreću, umjesto nas su im se približili znanstvenici National Geographic Channela u potrazi za najmoćnijim otrovom životinjskog svijeta.
Nositelj titule najotrovnije kopnene zmije jeste australski kontinentalni taipan svojim očnjacima ubrizgava najmoćniji otrov među gmazovima. Jedan ugriz sadrži dovoljno otrova da ubije stotinu odraslih ljudi ili cijelu vojsku od 250.000 miševa. Neurotoksin koji ubrizgava je 200 do 400 puta moćniji od otrova obične kobre. Na sreću, ova zmija živi u zabačenim pustinjskim predjelima središnje Australije gdje rijetko dolazi u kontakt s ljudima, a usto je i prilično pasivna te samozatajna.
Koja je najbrža životinja na svijetu? U davnini gepard je živio na području od Indije do Afrike, dok se sada može naći samo u Africi. Nažalost, zbog smanjenja njegovog velikog lovnog područja gepard je u današnje vrijeme skoro pred izumiranjem. Osnovna boja krzna geparda je žuta, a na trbuhu je u pravilu prilično svjetlija. Zbog pjega, podsjeća na leoparda, ali se svojom građom tijela značajno razlikuje od svih drugih mačaka. Dužina geparda od njuške do kraja trupa doseže 150 cm, rep mu je oko 70 cm, a u ramenima je visok oko 80 cm. Uprkos tom relativno velikom tijelu, težina mu je uglavnom najviše 60 kg. Gepard ima ekstremno dugačke, tanke noge i vrlo vitko tijelo oblikovano kao tijelo hrta. Glava je mala i okrugla, a rep dugačak. Na šapama ima debele, ljuskaste jastučiće, a kandže može samo uvjetno uvući. Takva građa tijela omogućuje mu da u trku dosegne brzinu od 110 km/h, puno više od bilo kojeg drugog sisavca, no tom brzinom može trčati samo oko 400 m, nakon čega se umara. To je najbrža kopnena životinja na svijetu.
(Izvor: hrt.hr, tportal.hr)