Za normalno odvijanje i funkcioniranje života na ovome svijetu neophodno je zaštititi pet osnovnih stvari kod čovjeka, a to su: vjera, život, čast, razum i imetak. Šta je čast? Spominjanje po dobru, koje te obraduje, i spominjanje po lošem, koje te rastuži. Čast je tvoj ugled, tvoja čistoća, poštenje, porodica, supruga itd. Čast je na velikom stepenu i zato čovjeka veoma uznemirava ukoliko se napadne njegova čast. Imajući to u vidu, islam je došao da sačuva ljudsku čast i to na više načina, kao naprimjer, zabranom lošeg mišljenja, bluda, potvore, zabranom gibeta, davanjem prava na samoodbranu.
Zaštita časti zabranom lošeg mišljenja o drugima
Mišljenje koje formiramo o drugima često može biti pogrešno i doneseno na osnovu pretpostavke ili nejasne situacije. Svaku situaciju koja može dovesti do toga da drugi dobiju pogrešnu predodžbu o nama, treba razjasniti na samom početku i ne dopustiti da pogrešno mišljenje oskrnavi našu čast i krepost. Ilustrativan primjer za to jeste situacija u kojoj se našao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, jedne noći Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u društvu sa svojom suprugom, koja se nije mogla prepoznati zbog svog hidžaba i mrkline noći, prošao je pored dvojice ensarija i obratio im se: ''Dođite vas dvojica! Ovo je Safijja bint Hujejj!'' (Buharija) Dakle, iako je bio Allahov poslanik, postupio je ovako kako bi spriječio moguće nejasnoće i pogrešne pretpostavke o tome ko je bila žena u njegovom društvu.
Zabrana gibeta – ogovaranja
Jedan od načina čuvanja ljudske časti jeste i zabrana gibeta. Gibet je sredstvo koje se jako mnogo koristi u kaljanju ljudske časti. Šta je gibet? Spominjanje osobe u odsutnosti po osobinama koje ta osoba ne voli da se spominju. Gibet je veliki grijeh, koji izaziva srdžbu Uzvišenog Allaha, skrnavi čast i potkopava islamsko bratstvo. Učenjaci smatraju da je gibet veliki grijeh na osnovu riječi Uzvišenog Allaha: ''... i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno...'' (Prijevod značenja El-Hudžurat, 12) Kada je u pitanju jedenje lešine, propis je jasan – to je haram – zabranjeno i takvo što ubraja se u velike grijehe. Čak i kada je u osnovi meso te životinje, npr. ovce ili krave, halal, ako životinja nije zaklana u skladu sa islamskim propisima ili ukoliko je životinja uginula, jedenje njenog mesa postaje haram, pa šta tek reći o težini jedenja ljudskog mesa koje je u osnovi zabranjeno?! Ljudsko meso nije dozvoljeno jesti ni u kojem slučaju, niti količini! Nije dozvoljeno jesti meso kafira, a pogotovo meso mrtvog brata muslimana, koji se ne može odbraniti i koji nije ništa skrivio. Isto tako, ulema dokazuje da je gibet veliki grijeh na osnovu hadisa: ''Kada sam uzdignut, prošao sam pored naroda koji su bakrenim noktima derali svoja lica i prsa, pa sam upitao: 'Ko su ovi, o Džibrile?', pa je kazao: 'To su oni koji su jeli meso ljudi (ogovarajući ih) i kaljali njihovu čast.''' (Ebu Davud) Ovi dokazi jasno ukazuju da je gibet veliki grijeh.
Dakle, pod gibetom se podrazumijeva spominjanje brata muslimana po onome čime on nije zadovoljan da se spominje, a to se može realizirati na više načina: verbalno, išaretom, pismom, i svaki od ovih načina strogo je zabranjen. Dokaz za zabranu nalazimo u hadisu, u primjeru Safijje, radijallahu anha, kad je za nju rečeno Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ''Šta će ti Safija takva i takva” (neki prenosioci kažu da je rečeno: niska rasta), pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Izustila si tako krupnu riječ koja bi i more, kada bi se sa njim pomiješala, zagorčila.'' (Tirmizi)
Razloga za ogovaranje ima više, a neki od njih su: neprijateljstvo, mržnja, zavist, sklapanja prijateljstva, želja za isticanjem i omalovažavanjem drugih, zatim ismijavanje i zbijanje šala na tuđi račun, lažna sigurnost da je čovjek džennetlija pa da ima vremena i dozvolu da druge analizira i o njima komentariše... Ima i još jedan razlog koji treba spomenuti odvojeno, a to je ogovaranje drugih muslimana koji ili pogriješe ili ne urade određenu stvar, pa oni koji nisu u tome pogriješili ili rade dotičnu stvar, sebi daju za pravo da ih ogovaraju, tako da im je nerijetko na meti i daija koji nije izdao fetvu po njihovom meraku ili po onome što nisu naučili, ili neko drugi ko nije u svemu kao oni.
Gibet je osobina munafika. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''O vi koji ste primili islam samo jezicima, a ne srcima, ne ogovorajte muslimane i ne istražujte njihove mahane!'' (Ebu Davud) Ima li neko drugi mimo munafika da vjeruje jezikom, a ne srcom? Na osnovu hadisa jasno se vidi da su osobine munafika istraživanje i ogovaranje drugih muslimana.
Veličina gibeta povećava se ukoliko se ogovara dobri Allahov rob, onaj koji se drži propisa Njegove vjere. Nije dozvoljeno ogovaranje osobe koja čini grijehe, osim u situaciji koju je šerijat dozvolio. Ukoliko postoji osoba koja čini grijehe i sama otkriva svoja loša djela, priča o svome nemoralnom životu i grijesima i voli da ljudi pričaju o tome, tada je dužnost upozoriti na takvu osobu, kako se drugi ne bi poveli za njom. U ovom slučaju to se neće smatrati gibetom nego upozoravanjem na opasnost i sprečavanjem štete koja se na taj način može nanijeti muslimanima. Ukoliko grješnik ne otkriva svoje manjkavosti i grijehe, čuva to između sebe i Uzvišenog Allaha, nije ga dozvoljeno razotkrivati. Isto tako, ne treba ogovarati ni nevjernika. U hadisu koji objašnjava definiciju gibeta kaže se: ''Spominjanje brata...'' (Muslim), što ukazuje da se misli na muslimana, jer muslimani su jedni drugima braća, a ne spominje se nemusliman. Pored toga, ulema je rekla da se ne ogovara ni nemusliman kako se čovjek ne bi navikao na ogovaranje. Dozvoljeno je, uz ispunjene šerijatske uvjete, da se upozori na nemuslimana, objasni njegov hal i sl., ali se neće ogovarati.
Gibet je sredstvo koje ruši čast muslimana i vodi do Allahove srdžbe, kazne na ahiretu, a isto tako i na dunjaluku. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji ukazuje da gibet može biti i uzrok ovosvjetske kazne, kaže: ''... ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove mahane, jer ko bude istraživao njihove mahane, Allah će istraživati njegove mahane, a čije mahane Allah bude istraživao, osramotit će ga u njegovoj kući.'' (Tirmizi)
Puno je lakše natjerati se na prestanak ogovaranja nego trpjeti posljedice. Kada neko ogovori nekog, kod pravnika šafijskog, hanefijskog, i malikijskog mezheba uvjetuje se javno priznanje i traženje halala. Svoje mišljenje dokazuju hadisom: ''Ko bude učinio nepravdu svome bratu u imetku ili časti, zato neka danas zatraži halala.'' (Buhari)
Prema drugom mišljenju, ne uvjetuje se javno priznanje povrede časti, potvore i ogovaranja, nego je dovoljno da pokajanje bude između čovjeka i Allaha, da ogovaranu osobu spomene po osobinama koje su suprotne onima kojima ga je potvorio i ogovorio. Dovoljno je da svoje ogovaranje zamijeni pohvalom i spominjanjem lijepih osobina, a da potvore zamijeni spominjanjem njegove čednosti i kreposti te da za njega čini istigfar onoliko dugo koliko ga je ogovarao. Ovo je stav Ebul-Abbasa i Ibn Tejmijje. Svoj stav obrazlažu time da će priznanje oštećenoj osobi povećati bol, patnju i nemir koji nije osjećao prije nego što je čuo ono po čemu su ga spominjali, jer možda to što čuje neće moći podnijeti, pa će mu naškoditi i duhovno i tjelesno. Kako se kaže: Uznemirava te ono što si čuo, a ono što nisi čuo, kao da nije ni rečeno. Također, moguće je da se to kasnije iskoristi protiv pokajnika i bude uzrok većem neprijateljstvu, što je, kako smatraju ovi učenjaci, suprotno ciljevima šerijata koji nalaže zbližavanje srca, samilost, saosjećanje i ljubav.
Naši časni prethodnici bili su primjer u čuvanju od ogovaranja. Neki su govorili: ''Nisam nikoga ogovorio otkad sam naučio da je Allah zabranio ogovaranje.'' Imam Buhari je rekao: ''Nisam nikog ogovorio i nadam se susretu sa Allahom a da nisam nijednom muslimanu zakinuo njegovo pravo.''
Da li smo se mi ikada zapitali šta je sa našim jezikom i šta priča? Da li kalja čast drugog ili je zauzet spominjanjem Uzvišenog Allaha? Kada dosade ibadeti, onda se ljudi zabave koještarijama. Kada utole glad i zasite se, onda na sofru stave desert, a desert nekima nije ni približno sladak kao ogovaranje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Neće biti ispravan iman roba dok mu ne bude ispravno srce, a neće mu biti ispravno srce dok mu ne bude ispravan jezik.'' (Ahmed)
Musliman ne može sebi dozvoliti da mu jezik bude poput lišća na povjetarcu, da ga nosi sa koje god strane puhne. Treba uvijek da ima na umu da je veliki broj ljudi u kaburu kažnjen upravo zbog ovog grijeha. Smatrali su ogovaranje nečim malim, a ono je u stvarnosti veliki grijeh. Zato je čuvanje muslimanske čast jako bitno i mi, muslimani, ne možemo biti zadovoljni kaljanjem časti, otkrivanjem ljudskih grešaka, već trebamo biti oni koji popravljaju stanje, čuvaju tuđu čast, pokrivaju tuđe sramote, brane svoju braću.