Nusejrijski režim u Siriji, hvala Allahu, pao je krajem 2024. godine, čime je završena pedesettrogodišnja vladavina i tiranija oca i sina Hafiza Eseda (29 godina) i Beššara Eseda (24 godine). Mnogi su oblici njihovih zločina protiv svojstvenog naroda: ubistva, progon, tiranija, otimačina, kidnapovanje, rušenje gradova i sela, ucjenjivanje, ratovanje, masovne grobnice i drugo, a jedan od najsvirepiji oblika tiranije bili su zatvori i kazamati.
Da bi nam bilo jasnije kako su mogli tako svirepo ubijati i patiti svoj narod po zatvorima, važno je podsjetiti se na to ko su nusejrije, kojima pripada porodica Esed.
Nusejrije ili aleviti (kako im je draže da se zovu i kako bi sakrili svoju kriminalnu i nevjerničku prošlost) ekstremna su sekta šiija. Oni Aliju b. Ebu Taliba smatraju božanstvom i na taj način izašli su iz okvira islama i islamu se lažno pripisuju.
Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, rekao je za njih: "Skupina zvana nusajrije -- oni i sve ostale ezoterične grupe -- veći su nevjernici od jevreja i kršćana, pa čak i veći nevjernici od mnogih mušrika. Šteta koju su oni izazovu veća je od štete koju uzrokuju nevjernici koji ratuju protiv muslimana, poput Tatara, Franka i drugih. Oni su uvijek uz svakog neprijatelja muslimana, pa su uz kršćane protiv muslimana, a jedna od najvećih nesreća za njih je pobjeda muslimana nad Tatarima. Štaviše, Tatari su ušli u zemlje islama i ubili bagdadskog halifu i druge muslimanske kraljeve uz njihovu pomoć i podršku." (Mevsuatu Mujessera)
S pravom se zatvori u vrijeme vladavine porodice Esed mogu nazvati ljudskim klaonicama. Njihov tačan broj se i ne zna. Bilo ih je više od stotinu. U njima su boravili muškarci i žene, starci i starice, mladići i djevojke, djeca, Sirijci i stranci, političari, vojnici, rodbina onih koje su vlasti potraživale, odnosno svako onaj koji na bilo koji način nije podržavao režim ili se pak samo posumnjalo u njegovu odanost i lojalnost.
Korištene su različite zatvorske metode: teške batine, uskraćivanje sna i hrane, izgladnjivanje, elektrošokovi, silovanje, ubistva, ucjenjivanje, neuvjetne prostorije, psihička i fizička tortuta i ponižavanje, uske, tamne i bez ventilacija ćelije i samice, vješanje zatvorenika za ruke i noge nekoliko dana koje bi tako ostavili bez hrane i vode sa trajnim posljedicama po zdravlje, iznuđivanje priznanja, masovno strijeljanje i pogubljenje u zatvorskom dvorištu i drugo.
U intervjuu za Sirija TV, Fadl Abdul Gani, direktor Sirijske mreže za ljudska prava, izjavio je: "Sve prisilno nestale osobe koje još nisu pronađene (nakon pada režima) ubio je sirijski režim."
Prema izvještaju Sirijske mreže za ljudska prava objavljenom u augustu 2024. godine, sirijski režim je od 2011. godine pritvorio otprilike 136.614 osoba, uključujući 96.321 prisilno nestalu osobu. Što se tiče pogubljenja, u izvještaju Amnesty Internationala iz 2017. godine procjenjuje se da je više od 13.000 ljudi pogubljeno u zatvoru Sajdnaja između 2011. i 2015. godine.
Esedovski kazamat Sajdnaja -- logor smrti
Zatvor Sajdnaja nalazi se 30 kilometara sjeverno od Damaska i jedan je od najvećih i najbrutalnijih vojnih zatvora u Siriji. Osnovan je 1987. godine. Podijeljen je na dva dijela: prvi, poznat kao "Crvena zgrada", namijenjen je političkim i civilnim zatvorenicima, dok je drugi, poznat kao "Bijela zgrada", namijenjen vojnim zatvorenicima. Sastoji se od tri velike zgrade, a svaka zgrada sastoji se od tri sprata. U podrumu se se nalazile sobe i samice.
Poznat je kao mjesto masovnih pogubljenja i brutalnih mučenja, prema riječima očevidaca. U zatvoru su bile hiljade zatvorenika, a u njemu se odvijalo sistematsko mučenje. Zatvorenici su bili prisiljeni da gledaju masovna pogubljenju u glavnom dvorištu zatvora, čiji je cilj bio usaditi strah u srca ostalih zatvorenika.
U februaru 2017. godine, Amnesty International pozvao je Ujedinjene nacije da provedu nezavisnu istragu o pogubljenjima pritvorenika u zatvoru Sajdnaja, nakon izvještaja koji je otkrio da su sirijske vojne snage pogubile približno 13.000 ljudi vješanjem između 2011. i 2015. godine.
U izvještaju se navodi da je između 20 i 50 ljudi svake sedmice usred noći odvođeno na vješala. Američki State Department je 2017. godine izjavio da je sirijska vlada pribjegla spaljivanju hiljada zatvorenika u zatvoru Sajdnaja u pokušaju da prikrije broj poginulih i uništi dokaze koji bi je mogli inkriminirati za ratne zločine.
Jedan od oblika patnje koju su proživljavali zatvorenici Sajdnaje bio je uskraćivanje vode i hrane i do nekoliko dana, do te mjere da su bili prisiljeni piti vlastiti urin.
Zatvorenici u Sajdnaji trpjeli su najteže oblike mučenja, uključujući stalna premlaćivanja kablovima, vodovodnim cijevima, palicama i drugim alatima. Bila im je uskraćena medicinska njega ili lijekovi, a vojno osoblje zatvora prijetilo je ženama silovanjem pred njihovim rođacima ako ne priznaju optužbe protiv njih (prema Amnesty Internationalu). Zabilježeni su i slučajevi silovanja i seksualnog uznemiravanja i muškaraca i žena. Preživjeli iz zatvora Sajdnaje rekao je da su zatvorenici bili prisiljeni birati između svoje smrti i ubistva rođaka ili poznanika.
Sobe soli
To su sobe čiji su podovi ispunjeni solju do visine od otprilike 20 do 30 centimetara. Koristili su se za psihičko mučenje zatvorenika. Tamo su se stavljala tijela zatvorenika koji su umrli kao posljedica mučenja ili izgladnjivanja. Na svakom tijelu pisao bi se broj i ono bi se stavljalo u so na 48 sati. Nakon toga se vozilom za transport zatvorenika prevozilo u Vojnu bolnicu Tišren radi pregleda i izdavanja smrtovnice. Nakon toga slalo se u odjeljenje za zatvore Vojne policije, a zatim u masovne grobnice.
Presa za ljudska tijela
Tokom obilaska zatvora Sajdnaja, tražeći zatvorenike, ljudi su se iznenadili kada su pronašli "automatsku presu". Videosnimci prikazivali su presu u sobi za pogubljenje.
Jedan Sirijac izjavio je: "Ova mašina presuje tijela zatočenika pogubljenih u Sajdnaji, drobeći njihove kosti i tijela u tanki, lako odloživi sloj. Presa ima odvode i cijevi kroz koje njihova krv teče u podzemne komore i vreće, koje se kasnije odlažu."
Slike prese, užadi za vješanje sa tragovima krvi sa tijela žrtva koje su još uvijek bile na užadima i druge scene mučenja koje su nadmašile bilo koji zatvor na svijetu izazvale su šok i bijes među korisnicima društvenih mreža.
Pojedine izjave bivših zatvorenika u Sajdnaji
"Nakon što uđete na ta vrata, postajete mrtva osoba. Tada bi mučenje počinjalo." Sjeća se kako je sva odjeća skinuta sa njega. Naređeno je da ga fotografišu prije nego što su ga pretukli, jer je gledao u nadzorne kamere. Zatim je odveden licem prema zemlji, u redu jedan iza drugog, s drugim zatvorenicima u malu samicu s još petericom muškaraca. Prisilili su ih da nose zatvorske uniforme, ali su im nekoliko dana uskraćivali hranu i vodu. Potom su prebačeni u glavne zatvorske ćelije, u kojima nije bilo kreveta, samo jedna sijalica i mali toalet u uglu. U svakoj sobi spavalo je oko 20 muškaraca, teško su prepoznavali jedni druge -- mogli su govoriti samo tihim glasovima i znali su da ih stražari stalno posmatraju i slušaju.
"Sve je bilo zabranjeno. Smjeli smo samo jesti, piti, spavati i umrijeti. Ušli bi u ćeliju i počeli bi nas tući po cijelom tijelu. Ja bih ostao miran, gledao i čekao svoj red. Svake noći zahvaljivali smo Allahu što smo još živi. I svakog jutra smo se molili Allahu da uzme naše duše kako bismo mogli umrijeti u miru.
Prisiljavani smo da sjedimo s koljenima naslonjenim na čelo, a preko naših tijela stavljane su automobilske gume sa štapom zabodenim unutra, kako se ne bismo mogli pomaknuti, prije nego što bi nas pretukli.
Dva zatvorska čuvara glavu jednog zatvorenika, zabačenu prema leđima, zagnjurila bi u bačvu s vodom sve dok nije pomislio da će se ugušiti i umrijeti.
Svojim očima gledao sam smrt. To bi uradili ako bih se probudio noću, glasno govorio ili imao problem s bilo kojim od ostalih zatvorenika.
Svjedočili smo seksualnim napadima stražara, analno bi silovali zatvorenike sa štapovima."
Porodica je bila prisiljena platiti više od 10.000 dolara zatvorskim službenicima kako bi spriječili pogubljenje njihovog sina -- prvo da mu se kazna smanji na doživotni zatvor, a zatim na 20 godina zatvora. Sin je rekao da se tretman stražara nakon plaćanja prema njemu malo poboljšao. Ali, njegov otac rekao je: "Odbili su bilo koji iznos novca za njegovo puštanje."
Porodice su slale svojim voljenima novac za hranu u zatvoru, ali kažu da su korumpirani zvaničnici zadržavali veći dio tog novca, dajući zatvorenicima samo ograničene obroke.