Sve oko nas mijenja se preko noći, obično bez upozorenja. Danas sam ja osoba koja najčvršće vjeruje da svijet nije savršen ni za koga. Najveći gubitnik je onaj koji vjeruje da je cijeli svijet dat isključivo njemu. Međutim, svijet nije njegov, a najvjerovatnije, ni vlasništvo nekog drugog.
Stojim na ruševinama svoje srušene kuće. Teška suza navire mi na oči, pecka mi obraz dok hodam preko ruševina. Sjećam se trenutaka koje sam u toj kući proveo sa svojom majkom, ocem, braćom i sestrama. Sjećam se svoga djetinjstva, mladosti i adolescencije, svoga plača i radosti, majčinog zagrljaja i očevog osmijeha, i svoje braće i sestara okupljenih oko trpezarijskog stola. Sjećam se svakog trenutka kada me je ova kuća udomila i srce me boli za svime što je nestalo preko noći.
Pogledao sam okolo i vidio istu scenu: gomile ruševina razbacane u svim smjerovima. Ruševine koje su nekada pripadale domovima poput mog, ispunjene uspomenama koje su izgubljene zajedno s mnogim ljudima iz Gaze čija su tijela izgubljena pod ruševinama, kao rezultat bombardovanja koje nije poštedjelo nijedan kamen, nijedno drvo i nijednog čovjeka.
Sjedio sam na komadu betona s jednog od zidova kuće, sjećajući se kako mi je otac govorio da je Palestina zemlja neosvojiva za osvajače bez obzira na to koliko dugo traje osvajanje, i da su njeni ljudi poput stabla masline -- njihovo korijenje duboko prodire u zemlju, a grane im se protežu prema nebu, čak i u najtežim okolnostima. Nisam u potpunosti razumio šta je tada mislio, ali sada, kada su se sva obilježja života o kojem sam sanjao srušila, shvatam da sam dio te zemlje, baš kao što je ona dio mene.
Dok sam sjedio na komadu tog betona, osjetio sam kako mi stopala tonu u zemlju, kao da žele da se uhvate za ostatke naše preostale domovine, da se drže za ono što nije moglo izdržati okrutnost uništenja. Dugi mjeseci, mučni dani... i život je ovdje postao poput duge i beskrajne noćne more; bombardovanje nije prestajalo, a smrt je postala stalni gost na našim siromašnim stolovima. Svaka noć je donosila novu priču o boli i gubitku, dodanu dugom zapisu priča koje više nisu nalazile mjesta u našim opterećenim sjećanjima.
Djeca se više ne igraju na ulicama; postale su polja uništenja, zatrpane ruševinama i šutnjom. Žene koje su nekada sjedile pored vrata, razgovarale i smijale se, napustile su svoja mjesta i od njih nije ostalo ništa osim tužnih šapata, slabih glasova koji odjekuju u uglovima uništenih kuća, govoreći o gubitku, o dugim noćima provedenim u mraku, u strahu od zvuka granata koje nemilosrdno probijaju nebo.
Imao sam prijatelja koji je sanjao da postane inženjer, da ponovo izgradi Gazu, da je pretvori u raj na zemlji, kako je govorio. Ali, sada je postao jedan od onih čije su duše izgubljene u ovom ratu. Otišao je, ostavljajući svoj san da se rasprši u zraku poput dima ratnih aviona. Sjećam se dana kada smo ga sahranili. Nebo je bilo oblačno, kao da je plakalo s nama. Nije bilo groba dostojnog njegovog tijela, samo mala rupa koju smo iskopali u zemlji pored puta, u koju smo položili njegovo tijelo umotano u bijeli pokrivač, natopljen njegovom krvlju. Tuga nas je sve obuzela, ali nije bilo vremena za plač; rat ne čeka naša osjećanja.
Noć ovdje više nije donosila utjehu. Postala je stalna bol. U svakom uglu mogli su se vidjeti tragovi tih mračnih noći, gdje se krv miješala s prašinom, a ulice nekada ispunjene smijehom sada su bile obavijene tužnom tišinom.
Hladnoća i strah uvukli su nam se u kosti, kao da brutalnost rata nije bila dovoljna da nas muči. Sklonili smo se u ostatke zidina, zbili jedni oko drugih u potrazi za izgubljenom toplinom, razgovarajući tihim glasovima, kao da se bojimo da će nas smrt čuti i vratiti se da uzme još nekoga od nas.
U tim trenucima, nada se činila dalekom, poput svjetlosti svijeće na kraju dugog, mračnog tunela. Živjeli smo od ostataka sjećanja, trudeći se da se sjetimo dana kada je život bio jednostavan, ispunjen smijehom i malim snovima. Ali, ta sjećanja su blijedjela sa svakim danom koji je prolazio, ostavljajući za sobom ogromnu prazninu koju ništa nije moglo ispuniti. Čak ni more, koje nam je nekada donosilo mir, više nije bilo isto. Njegove su vode postale tamne, noseći u sebi miris smrti i uništenja. I valovi koji su nas nekada umirivali postali su dio te borbe, glasno se žaleći na težinu tijela koja su gutali dok su tražili nešto da utole žeđ ili pobjegnu od neizbježne sudbine.
Svaki kutak Gaze krije priču, svaki kamen umrljan krvlju krije tajnu iz ovog rata.
Zidovi, uprkos urušavanju, šapuću priče o izgubljenoj nadi, o mladalačkim snovima razbijenim o stijene surove stvarnosti. Ulice, uprkos svojim ruševinama, govore o glasovima koji su ih nekada ispunjavali, o koracima koji su nekada hodali, a sada su se pretvorili u pepeo.
Kako vrijeme prolazi, ljutnja blijedi, zamjenjuje je osjećaj praznine koji slijedi gubitak, onaj koji nikada ništa ne može ispuniti. Nemamo više šta izgubiti -- izgubili smo sve. Više nemamo čemu da se nadamo. Nade su nestale u zraku. Pa ipak, još uvijek postoji nešto duboko u nama što odbija predaju. Nešto što insistira na ostanku, na čvrstom držanju za domovinu koja nam sada teče u krvi.
Gaza nije samo grad, to je živo biće. Pulsira životom uprkos svemu. To je više od samog mjesta. To je simbol postojanosti, držanja za život uprkos svim preprekama. To je ogledalo koje odražava našu bol, naše snove i naše tuge. To je dio nas, a mi smo dio nje.
Znamo da će jednog dana rat završiti i da će se život postepeno vratiti u ovu zemlju. Ali, znamo i da se nešto zauvijek promijenilo, da je nešto u nama slomljeno i da više nikada neće biti isto.
Gaza će ostati nepokolebljiva uprkos svemu. Ostat će simbol nade i borbe za život. Ali istovremeno, ostat će otvorena rana, rana koja nas stalno podsjeća na ono što smo izgubili, kroz šta smo prošli i što je postalo dio našeg kolektivnog sjećanja.
Uprkos svoj tami koja nas okružuje, postoji tračak svjetlosti koji probija tamne oblake. Nada u pobjedu i oslobođenje još uvijek je živa u našim srcima, hranjena našom postojanošću i borbom za naša prava. Znamo da su teškoće brojne i da je put dug i mukotrpan, ali vjerujemo da će zora neizbježno svanuti.
Palestina će biti oslobođena, a Gaza će se uzdići iz ruševina, snažna i ponosna, kao što je oduvijek bila. Život će se vratiti na njene ulice, a osmijesi djece vratit će nadu u bolje sutra. Ovo vjerovanje nas održava da nastavimo boriti se i da istrajemo. Dok ovdje stojim, gledajući u horizont, znam da sam dio ove priče, dio ove zemlje, i da će, šta god da se dogodi, Gaza ostati u mom srcu, a moja sjećanja ostat će urezana u svakom njenom kutku.
(Izvor: časopis Bejan)
Priredio: Mr. Osman Smajlović