Šahdat Taha je u 85. godini života. To su godine koje bi mnogi poželjeli doživjeti, naročito što tada mogu uživati u benefitu penzionog sistema neke zapadnoevropske ili sjevernoevropske države. No, Šehdet nije iz tog dijela svijeta. On će se sada nasloniti na jedini preostali zid srušene kuće kako bi s nama podijelio priču svog života.
Djed Šehdet Taha, prema članku na Middle East Eye, svjedok je dvije nakbe (ar. katastrofa, nesreća). Prva je ona Nakba iz 1948. godine, a druga se upravo dešava sada i koju uživo pratimo iz Gaze.
Kada se Nakba desila 1948. godine, Šahdat je imao 11 godina. Život dječaka okrenuo se naglavačke, ali ne samo njegov, nego i životi 750 hiljada Palestinaca (oko pola palestinskog stanovništva), koje su protjerale oružane cionističke militantne grupe s ciljem osnivanja "Izraela". Drugu nakbu upravo sada proživljava u 85. godini života nakon što mu je avijacija okupacionih snaga sravnila dom kada je bacila bombu direktno na susjednu kuću. Sada su on, njegovi sinovi i devetnaestero unučadi bez krova nad glavom.
Djed Šehdet nam kazuje: "Prija Nakbe živjeli smo od poljoprivrede. Većina se bavila time. Ljudi su živjeli jednostavno, bez velikih briga." Šehdet je živio u selu Bejt Lahija, sjeverno od Gaze. Sjeća se kako su cionisti natjerali Palestince da izbjegnu u područje Gaze i da ništa ne ponesu. U tom periodu, cionisti su izvršili zločine i masakre koji su rezultirali smrću 13 hiljada Palestinaca, kada su protjerali stanovništvo iz 530 gradova, gradića i sela. "Slušao sam istinita kazivanja o protjeranim civilima od kojih srce puca i o svim strašnim zločinima koje su počinile cionističke zločinačke militante grupe. Ubijali su svakog koga su se domogli", kaže Šehdet.
U 15. godini života Šehdet se oženio svojom suprugom Henijjom koja je imala 18 godina. Otac mu je kupio taksi auto. Prisjeća se kako je tih dana, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, Palestincima bilo dozvoljeno da se slobodno kreću iz Gaze u Egipat, Liban, Jordan i "Izrael". On je tada bio poznati taksista koji je odvozio radnike iz Gaze do različitih dijelova "Izraela". "Nedostaju mi ta vremena", tiho reče.
Kada je napunio 29 godina, "Izrael" je započeo Šestodnevni rat (tj. Neksa, ar. podbačaj), kada je okupirao Gazu, Zapadnu obalu, Istočni Jerusalem (ar. Kuds), Golansku visoravan i Sinajsku pustinju. U ratu je ubijeno 20.000 Arapa, među kojima je bilo 6.000 Palestinaca. Šehdet nam govori: "Još uvijek su mi žive uspomene na muškarce i žene koje je ubila 'izraelska vojska'. Kada su okupirali Gazu, ubili su veliki broj ljudi, naročito u područjima gdje su im snage bile stacionirane."
Šehdet Taha, počekom 80-ih, čudom je ostao živ. Vozio je svoj taksi u gradu Rishon LeZion, u blizini Tel Aviva, kada su izraelski vojnici pucali na njega. Šehdet je zadobio povrede u nogama, dok mu je putnik tragično izgubio život. Priča nam: "Brzo sam iz auta pobjegao, sakrio sam se iza obližnjeg drveća. Vojnici su me nakratko tražili, ali me nisu uspjeli naći. Čim su otišli, uspio sam se vratiti u auto s namjerom da pobjegnem, ali sam se na kraju onesvijestio. Kada sam se osvijestio, vidio sam da sam završio u izraelskoj bolnici. Na moju sreću, na kraju mi je dozvoljeno da se vratim kući u Gazu." Dodaje: "Još uvijek ne razumijem zašto su pucali na nas bez razloga. Bila je to obična rutinska vožnja. Nakon godinu dana, pristupili su mi tražeći od mene da sarađujem s njima. Odbio sam. Iako su vršili ogroman pritisak na mene, ostao sam dosljedan svojoj odluci."
Šehdet se rado prisjeća nekih prošlih dana: "Lijepo sam zarađivao. Bio sam sretan i bogat." Finansijska stabilnost u to vrijeme omogućila mu je da se oženi tri puta. Iz tih brakova ima 21 dijete, četvero je umrlo usljed nepoznatih bolesti tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Dvije žene su mu, također, preminule, jedna tokom 90-ih, a druga početkom ovog stoljeća. Tokom uzastopnih vojnih napada koje vrši izraelska vojska na siromašno područje Gaze, kuća djeda Šehdeta djelimično je oštećena u tri različita navrata.
U ovoj godini, Izrael je bombardovao kuću susjednu Šehdetovoj, što je učinilo život nemogućim u njegovoj i primoralo ga da ponovo izbjegne. "Kada sam vidio ruševine svoga doma, tuga mi je prepoplavila srce i glasno sam počeo jecati. To je bilo naše utočište, gdje smo se svi okupljali", u očiglednoj tuzi iz šatora nam djed govori i dodaje: "Otišao sam vidjeti svoju sobu, u potpunosti je bila srušena. Sva moja odjeća ostala je pod ruševinama. Gdje ćemo sada otići?"
Jednog dana, na samom početku posljednjeg napada, izraelska vojska nazvala je Šehdetovog sina Ahmeda s naređenjem da evakuišu svoju kuću i da komšijama isto prenesu. Ahmed, koji ima 42 godina, kaže: "Nakon što sam prenio komšijama, izraelska vojska ponovo me je nazvala i rekli su mi da više ne žele bombardovati našu kuću zbog žena i djece. Međutim, sutradan su me opet nazvali i rekli mi da evakuišemo kuću u roku od deset minuta. U toj kući živjelo nas je pedeset troje. Izbjegli smo u obližnju UN-ovu školu u nadi da ćemo tamo biti sigurni." Ovakvi pozivi bili su česta praksa izraelske vojske. Međutim, u posljednjem napadu, Ahmed i njegovi ukućani bili su jedni od rijetkih koji su dobili poziv za evakuaciju na početku napada, jer je u narednim danima Izrael prestao s tom praksom, počevši bombardovati neselektivno i bez upozorenja, čak su -- kao što smo svjedočili -- bombardavane bolnice i škole.
"Nakon što je kuća bombardovana", nastavlja Ahmed, "donijeli smo tešku odluku da ne obavijestimo oca o ogromnoj šteti koju je pretrpjela naša kuća. On je u poznim godinama, a mi nemamo kamo drugo otići." Uprkos svim (ne)prilikama, Šehdet je odlučno otišao pogledati svoju kuću čija je rekacija tada zabilježena u videu koji je postao popularan na društvenim mrežama, gdje on glasno plače i zapomaže.
Ahmed nam još govori: "Nismo uspjeli ni odjeću iznijeti! Šta smo im uradili? Mi smo siromašni, civili. Sada nemamo ni doma. Najveća mi je briga kako ću pronaći lijek svojoj curici koja se bori s kancerom. Moj otac je doživio Nakbu, onu prvu, a mi svi sada proživljavamo drugu nekbu. To je naša subina. Sve što želimo jeste kuća gdje će se zaštititi moj otac i moja majka, oni su sada starci. Ne mogu preživjeti u šatoru kao mi, samo to želimo."
Tako su na početku ovog napada i vojnog masakra mnogi Palestinci, učeni prošlim iskustvima, tražili da im se pomogne odjećom i krovom nad glavom. Na veliku žalost i sramotu, ova agresija će potrajati do mjere da će biti protjeran cijeli sjeverni dio područja Gaze, mnogi Palestinci će formirati improvizovane kampove na granici s Egiptom, gdje će noćivati u šatorima ili na goloj zemlji, gdje će im se želje svesti na samo pitku vodu i malo hljeba. Uprkos svemu tome, prvom prilikom većina Palestinaca, kao i djed Šehdet, pokušat će otići da makar vide svoj porušeni dom.
U trenutku kada ovo pišem, kao i u trenucima kada je pisan izvorni tekst (na početku posljednje agresije), nije nam poznato šta će im skorija budućnost donijeti, zbog čega se najiskrenijim dovama obraćamo Svemoćnom Gospodaru da tragediju naše braće u vjeri što prije okonča.