Svaka kur’anska naredba o dovi, kao što su, naprimjer, zabrana upućivanje dove nečemu mimo Allaha ili pohvala onih koji upućuju Allahu dovu, obuhvata dovu mesele i dovu ibadet. Dova mesele znači da se dova riječima uputi Allahu, a dova ibadet obuhvata svaki vid ibadeta.
Ovo pravilo korisno je svakom čitaocu Kur’ana. Jer, većina ljudi prilikom čitanja ili slušanja riječi dova, misli samo na dovu mesele i ne smatraju da izraz dova obuhvata svaki vid ibadeta.
Od dokaza dove ibadeta su Allahove riječi: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me (uputite dovu) i zamolite, Ja ću vam se odazvati! ...’” (El-Mu’min, 60), tj. odazvat ću se u pogledu onoga što tražite od Mene i primit ću vaša djela. A u nastavku ajeta rekao je: “Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju (ibadete) – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (El-Mu’min, 60) Uzvišeni Allah u ajetu je dovu nazvao ibadetom, jer onaj koji upućuje dovu riječima, traži svojim riječima i jezikom, a onaj koji obožava Allaha, traži od svoga Gospodara kabul, prihvatanje, nagradu i oprost grijeha sa svojim stanjem ibadeta, a ne riječima. Ukoliko bi vjernika koji obožava Allaha upitao šta želi sa svojim namazom, postom, obavljanjem hadža, izvršavanjem obaveza prema Allahu i Njegovim stvorenjima, odgovorio bi da time želi zadovoljstvo svoga Gospodara, Njegovu nagradu i bezbjednost od Njegove kazne. Zbog toga je nijet (namjera) uvjet ispravnosti djela i njihove potpunosti. Uzvišeni Allah rekao je: “Klanjate se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru...“ (El-Mu’min, 14), tj. budite iskreni u svom traženju od Allaha i djelima dobročinstva i pokornosti.
U određenim kur’anskim ajetima termin dova ograničava se na dovu mesele (dova riječima), kao što su Allahove riječi: “I on je Gospodara svoga zamolio: ‘Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!’” (El-Kamer, 10), dok Allahove riječi: “Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći” (Junus, 12), obuhvataju obje vrste dove. Dova mesele očituje se kroz uporno upućivanje dove riječima i traženja otklanjanja nevolje, a dova ibadet očituje se kroz stanje srca onoga koji čini ibadet, gdje ne prestaje biti u stanju nade i želje, te potpunog odricanja od svega onoga mimo Allaha, sa potpunom spoznajom da niko ne može otkloniti zlo do Allah, što je ujedno dova ibadet.
Također, riječi Uzvišenog Allaha: “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome“ (El-A’raf, 55), obuhvataju obje vrste dove. Potpunost dove mesele, riječima, očituje se u poniznosti, upornom traženju, ispoljavanju potrebe, skrivanju dove i iskrenosti u njoj. A dova ibadet, manifestuje se kroz ustrajavanje u ibadetima, njeno povezivanje sa skrušenošću i poniznošću, njeno skrivanje i iskrenost u njoj.
Iskreni vjernici opisani su u kur’anskim riječima: “Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu” (El-Enbija, 90), dakle, rečeno je da se nalaze u stanju straha i nade, u stanju traženja od Allaha i robovanja Njemu i približavanja Njemu činjenjem dobrih djela i djela pokornosti.
Kur’anski ajeti: “Zato se, mimo Allaha, ne moli drugom bogu (ne upućuj dovu)!” (Eš-Šuara, 213), “A onaj koji se, pored Allaha, moli drugom bogu, bez ikakva dokaza o njemu” (El-Mu’minun, 117), “i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (El-Džinn, 18), obuhvataju obje vrste dove, jer kako je onaj koji ispunjenje potrebe koju ne može ispuniti niko osim Allaha, traži od nekoga mimo Allaha, mnogobožac i nevjernik, isto tako je nevjernik i onaj koji obožava nešto uz Allaha.
Isto tako kur’anski ajet: “I, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi uistinu, nevjernik” (Junus, 106), “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, (uputite dovu)” (El-A’raf, 180), obuhvataju obje vrste dove.
Dova mesele, riječima, podrazumijeva upućivanje dove i traženje ispunjenja potrebe, spominjanjem Allahovih imena koja odgovaraju potrebi. Onaj koji bude molio za Allahovu milost i oprost, spominjat će Njegova imena Er-Rahim, Samilosni i El-Gafur, Onaj koji prašta, a onaj koji moli za opskrbu, spomenut će Njegovo ime Er-Rezzak, Onaj koji daje opskrbu.
Dova ibadet podrazumijeva robovanje Allahu kroz spoznaju Njegovih imena. Musliman poima njihova značenja, a potom ta spoznaja ispunjava njegovo srce.
Imena koja ukazuju na veličinu, uzvišenost, slavu i moć ispunjavaju srce veličanjem i uvažavanjem Allaha. Imena koja ukazuju na milost, darivanje i dobročinstvo ispunjavaju srce željom za Allahovom dobrotom i nadom u Njegovu milost. Imena koja ukazuju na ljubav i savršenstvo ispunjavaju srce ljubavlju prema Allahu, robovanjem i željom za povratkom Njemu. Imena koja ukazuju na obilnost i preciznost Allahovog znanja, ispunjavaju srce ubjeđenjem da nas Allah promatra i stidom od Njega.
Spomenuta stanja srca su najpotpunija stanja i najuzvišeniji opis kojim se može odlikovati i ukrasiti srce. Nijedna osoba neće prestati da privikava svoje srce na njih sve dok srce ne bude pokorno Allahu. Djela srca upotpunuju djela tijela. Molimo Uzvišenog Allah da ispuni naša srca spoznajom Njega, ljubavlju i pokajanjem, a On je najdarežljiviji i najplemenitiji.
Najpoznatija forme dove navedena u plemenitom Kur’anu jeste “Rabbena! – Gospodaru naš”, u obliku množine i navodi se na sedamdeset mjesta u Kur’anu. Forma “Rabbī! – Gospodaru moj”, u obliku jednine navodi se na više od stotinu mjesta, a forma “Allahumme! – Gospodaru moj”, navodi se na četiri mjesta.
Imam Malik, Allah mu se smilovao, smatrao je pohvalnim da se dova upućuje u formi “Rabbena” i “Rabbī”, koja sadrži Allahov rububijjet, Allahu svojstvena djela. Govorio je: “Sviđaju mi se dove Allahovih poslanika.”
Imam Ibn Tejmijja i imam Ibn Kajjim, Allah im se smilovao, smatrali su da se treba koristiti forma “Rabbena” i “Rabbi”, kada se u dovi nešto traži od Allaha, a forma “Allahumme! – Gospodaru moj”, koja sadrži priznavanje Allahove božanstvenosti, kada se On hvali u dovi.
Dove u plemenitom Kur’anu navedene su u obliku jednine i množine. Dva su stanja onoga koji upućuje dovu: