Svijest o Allahu, Sudnjem danu i polaganju računa pred Onim koji zna sve tajne i ono što prsa kriju, čini da vjernik svakodnevno preispituje svoj nijet, riječi, javna i tajna djela. Sve što čini, vjernik čini kako bi postigao Allahovo zadovoljstvo, jer Allah prima samo ono što je radi Njega rečeno i urađeno. Često ljudi budu opterećeni predrasudama i na osnovu izgrađenih predrasuda formiraju mišljenje i donose sud o nekom događaju ili pojavi. Sudija neće donositi presudu dok je ljut i srdit jer će ga to spriječiti da ispravno rezonuje, pravedno sagleda i dobro razmisli o samoj situaciji kako bi adekvatno i na osnovu argumenata i dokaza mogao donijeti ispravnu odluku i pravičan sud. Emocije i predrasude često zaslijepe čovjeka pa tako ne bude u stanju objektivno rezonovati neku pojavu ili događaj, što na koncu uzrokuje pogrešan stav i sud o samoj situaciji i pojavi.
Vjernik svakim svojim postupkom i djelom nastoji postići Allahovo zadovoljstvo, želi da svaku riječ koju izgovori nađe na tasu dobrih djela na Sudnjem danu i da svaka izgovorena riječ bude dokaz za njega, a ne protiv njega.
Odatle i dolazi potreba za svakodnevnim preispitivanjem nijeta. Zapitamo li se ikada: Zašto sam ovo rekao, napisao, uradio? Da li ja zaista ovim želim samo Allahovo zadovoljstvo ili mi je cilj da me ljudi pohvale? Da li želim naklonost svoga Gospodara ili svog dobrog prijatelja? Želim li nagradu na ahiretu ili hvalospjev ljudi na dunjaluku? Fudajl b. Zijad rekao je: “Upitao sam Ahmeda b. Hanbela o nijetu pa je rekao: ‘Nijet zahtijeva konstantno liječenje duše i bdijenje nad njom. Kada čovjek želi da uradi neko djelo, neka time ne želi hvalospjeve i pohvale ljudi.” (Džamiul-ulumi vel-hikem)
Prve generacije muslimana posvećivale su mnogo pažnje nijetu kao uvjetu ispravnosti i prihvatanja djela. Napisana su mnoga djela na ovu temu, kao što je djelo Iskrenost i nijet, autora Ebu Bekra b. Ebu Dun’je. Ibn Kajjim je rekao: “Briga o pohvalama i kuđenju ljudi znak je udaljenosti srca od Allaha i da je takvo srce lišeno Njegove bliskosti, ljubavi i istinske spoznaje. Takvo srce ne osjeća slast povezanosti sa Uzvišenim Gospodarom, smirenost i zadovoljstvo.” (Medaridžus-salikin bejne menazili ijjake na’budu ve ijjake nestein)
Vjernik ne mari za ono što će ljudi kazati, da li će ga pohvaliti ili kuditi. Svojim postupcima nastoji zadovoljiti Onoga pred kim će račun polagati. Najbitnije mu je da njegov Gospodar bude zadovoljan njime i njegovim djelima. Nema nikakve koristi od hiljada lajkova, komentara i pohvala, ako Allah time neće biti zadovoljan, niti ima ikakve štete od kritika i osuda ako će Allah time biti zadovoljan.
Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko, tražeći Allahovo zadovoljstvo, izazove gnjev ljudi, Allah će njime biti zadovoljan i podarit će da ljudi njime budu zadovoljni! A ko, tražeći zadovoljstvo ljudi, izazove Allahov gnjev, Allah će se rasrditi na njega i podarit će da ljudi na njega budu srditi.” (Tirmizi i Ibn Hibban, Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim)
Kada čovjek teži Allahovom zadovoljstvu svojim djelima i riječima, Allaha ga uzdigne u srcima ljudi, usadi ljubav prema njemu, jer Allah je Vlasnik srca i On ih okreće kako hoće. On neke ljude uzdiže i čini ih dragim, dok neke unizuje i čini mrskim.
Sve ono što bude iskreno iz srca, doprijet će do čistih srca i mora ostaviti traga. Jer, srca su poput zemlje: što god se posadi ili posije u plodnu zemlju, uz Allahovu dozvolu, to i nikne, dok iz neplodne i korovom obrasle zemlje teško da išta može niknuti. Do srca koje je prekrio korov grijeha teško da ikakav savjet može doprijeti i traga ostaviti. Zato je važno voditi računa o čistoti srca.
Savjet koji je Hasan el-Basri uputio Ibn Hubejri
Kada je Jezid b. Abdulmelik postavio Ibn Hubejru za namjesnika Iraka i Horasana, Ibn Hubejra je pozvao Hasana el-Basrija, Ibn Sirina i Ša’bija i lijepo ih je primio i ugostio, zatim je rekao: “Halifa je od naroda uzeo ugovore i dao im obećanja kako bi ga slušali i pokoravali mu se. Nekad mi pošalje dokument i dopis u kojem se od mene traži da izvršim ono čime bih izazvao Allahovu srdžbu ako bih to izvršio, a ako bih zanemario, izazvao bih gnjev halife. Šta mi savjetujete?” Ša’bi je odgovorio onako kako je Ibn Hubejra volio čuti i kako bi zadobio njegovu naklonost, dok je Ibn Sirin šutio i ništa nije odgovorio. Onda je upitao Hasana el-Basrija: “Šta ti veliš?” Na to mu je Hasan rekao: “O Ibn Hubejra, neka te bude strah Allaha u pogledu Jezida, a nemoj da te je strah Jezida u pogledu Allaha. Zaista je Allah Taj koji će te zaštititi od Jezida, ali nije Jezid taj koji će te zaštititi od Allaha. O Ibn Hubejra, nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju. Ono što ti od Jezida dođe, izloži pred Allahovu Knjigu, pa što bude u skladu sa Allahovom Knjigom, ti to sprovedi, a što bude u suprotnosti i koliziji sa Allahovom Knjigom, ti to odbaci. Zaista ti je Allah preči i od Jezida, a Allahov dopis i Njegova Knjiga preči su od Jezidovog dopisa.”
Nakon toga Ibn Hubejra je poslao poklone ovoj trojici velikana. Hasanu je poslao četiri hiljade srebrenjaka, a Ša’biju i Ibn Sirinu po dvije hiljade srebrenjaka. Tada je Ša’bi stao na prag vrata džamije i iz sveg glasa povikao: “Ko bude u stanju, neka Allahu dadne prednost u svemu. Nas je namjesnik upitao o Allahovom propisu. Ono što je Hasan znao, meni je bilo nepoznato, a što je meni bilo poznato, Ibn Sirinu je bilo nepoznato. Međutim, mi smo željeli naklonost namjesnika i njegovo zadovoljstvo, pa nam je Allah uskratio i udaljio nas, a Hasan je težio Allahovoj naklonosti i Njegovom zadovoljstvu, pa ga je Allah približio i nafaku mu povećao.” (Hil’jetul-evlija)