tevhid

Kada se govori o snazi jedne zajednice, najlakše je govoriti o onome što se vidi. Prije svega o institucijama koje je osnovala, objektima koje je izgradila, sredstvima kojima raspolaže, projektima koje vodi i broju ljudi koje može okupiti. Sve su to legitimni i potrebni pokazatelji organiziranosti i sposobnosti. Islam nije vjera povlačenja iz života, niti čovjeka odgaja da bude pasivni posmatrač historije. Naprotiv, od muslimana se traži da koristi ljudima, da uređuje prostor u kojem živi, da stječe znanje, razvija sposobnosti, stvara, gradi i ostavlja iza sebe trag dobra. Ali, poslanički metod pred tu vanjsku izgradnju postavlja jedan dublji uslov, a to je da prije izgradnje onoga što čovjek treba nositi mora biti izgrađen čovjek koji će to nositi.

Svevišnji Allah opisan je atributima potpunosti i savršenstva, Njemu pripadaju lijepa imena, svemoćan je i niko Mu nije ravan.

Način na koji Kur’an opisuje Svevišnjeg Boga jedinstven je i unikatan, potpuno različit od svih percepcija Boga koje su postojale u vremenu objave, a da bismo jasnije uočili tu razliku, ukazat ćemo na percepciju Boga u Starom i Novom zavjetu i usporediti je sa onom kur’anskom.

Reci: “Zar da se, pored Allaha, klanjamo onima koji nam ne mogu nikakvu korist pribaviti ni neku štetu otkloniti pa da budemo vraćeni stopama našim – a Allah nas je već uputio – i da budemo kao onaj koga su na Zemlji šejtani zaveli pa ništa ne zna, a koga drugovi njegovi zovu na Pravi put: ‘Hodi nama!’” Reci: “Allahov put je – jedini Pravi put, i nama je naređeno da se Gospodaru svjetova predamo.” (El-En’am, 71)

U arapskom jeziku uluhijje ukazuje na božanstvenost. Izvedena je iz riječi ilah, a to je onaj ko se obožava, kome se robuje, ko se veliča i slavi, kome se pokorava, kod koga se traži utočište u teškoći i nedaći. Lingvistički se riječ ilah može odnositi na Svevišnjeg Allaha, ali se može odnositi i na sve drugo što se obožava. Množina riječi ilah je alihe. Jednina i množina ove riječi spomenute su u jednom kur'anskom ajetu u kojem se kazuje o tome kako su Israilićani, vidjevši kako jedan narod obožava idole, tražili od Musaa, alejhis-selam, da im napravi idola kojeg bi oni obožavali: "'O Musa', rekoše, 'napravi i ti nama boga (ilah) kao što i oni imaju bogove (alihe)!' -- 'Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!', reče on" (El-A'raf, 138). Iz riječi ilah izvedeno je i vlastito ime Stvoritelja svjetova -- Allah. To ime ekskluzivno se odnosi na Svevišnjeg, Gospodara svjetova, i niko drugi ne naziva se tim imenom: "Allah je, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!" (Taha, 8). (Vidjeti: Ibnul-Esir Medžduddin b. Muhammed, En-Nihajetu fi garibil-hadisi vel-eseri, 1/62)

Allah je jedini dostojan da se obožava, a sve što se obožava mimo Allaha, makar se radilo o najodabranijim stvorenjima, poput meleka, poslanika, dobrih ljudi i slično, nije dostojno obožavanja. Jedino se Allah s pravom obožava, jer je samo On opisan svojstvima potpunosti i savršenstva i On svim upravlja i vlada, On nas je stvorio i Njemu ćemo se vratiti.

Mjesec ramazan obiluje obilježjima tevhida, Allahove jednoće. Postač istinski vjeruje da je Allah apsolutni Zakonodavac, da se samo On obožava, vjeruje u propise koji se odnose na ramazan i nada se nagradi za učinjene ibadete, uvažava mjesec ramazan, ne oponaša ehlul-kitabije, vjeruje u Allahovu neovisnost o ljudima i u Njegovo lijepo ime El-Gafur, Onaj Koji mnogo prašta, i Er-Rahman, Milostivi, upućuje Mu dove i nada se radosti prilikom susreta sa svojim Gospodarom: "... Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate -- da određeni broj dana ispunite..." (El-Bekara, 185)

U prethodnom broju časopisa objavljen je tekst “Uvod u ekologiju sa aspekta islama” u kojem je obrađena definicija, značaj i razvoj ekologije. Ovim tekstom povezat ćemo ekološku misao sa islamskim vjerovanjem (tevhidom). Prva i temeljna postavka sa kojom počinjemo jeste da je Uzvišeni Allah jedino dostojan obožavanja i da je On sve stvorio. Gospodar je stvorio čovjeka i savršeno uređeni kosmos koji Mu je neprekidno u pokornosti. Za razliku od univerzuma, čovjeku je data sloboda volje, a samim tim i odgovornost za učinjena djela. Allah mu je potčinio sve što je na nebesima i Zemlji i dao mu zadaću – da samo Njega obožava i da ne krši prirodne zakone koje je Uzvišeni postavio u univerzumu. Ako ih zbog svoje pohlepe bude prekoračivao i činio grijehe, poremet će taj sklad i izazvati Allahovu kaznu.

Tevhid, tj. vjerovanje u Allahovu jednoću, osnova je vjere islama. Zbog tevhida je Uzvišeni Allah objavljivao knjige i slao poslanike. Zbog tevhida je stvorio i ljude‚ i zbog tevhida će jedne uvesti u Džennet, a druge u Džehennem.

Neophodno je da svako od nas – svako koga smrt čeka, svaki kome će zemlja biti postelja, crvi prijatelji, Munkir i Nekir sabesjednici, Kijamet obećani dan, Džennet ili Džehennem mjesto vječnog boravka – mnogo razmišlja o smrti, mnogo je spominje, mnogo se priprema i brine za nju! Svako od nas treba da smrt neprestano iščekuje, štaviše, da se smatra jednim od mrtvaca, da se vidi u kaburu, jer sve što će doći, blizu je, a daleko je samo ono što nikada neće doći. Međutim, jesmo li uistinu takvi? Koliko razmišljamo o ovim trenucima? Koliko podsjećamo svoje duše na njih? Je li to mislimo da ih nećemo doživjeti?! Nikako, vallahi! Svi ćemo ih doživjeti, pa šta nam je?! Naši ispravni prethodnici mnogo su razmišljali o ovim trenucima, jer oni se neće ponoviti, dogodit će se samo jedanput! Zato su se pripremali za njih, obračunavali se i preispitivali još za svoga života!

Znak hadždža je telbija kojom hadžija iskazuje da je Allah jedan jedini i negira Mu postojanje bilo kojeg sudruga. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, započinjao je svoj hadždž sa telbijom: “Lebbejk, Allahumme lebbejk, lebbejk la šerike leke. Innel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulke, la šerike leke'' – Odazivam Ti se, Allahu, odazivam. Odazivam Ti se, Tebi nema ravna, odazivam Ti se. Zaista sva hvala i blagodati i vlast samo Tebi pripadaju. Tebi nema ravna. (Bilježi Muslim) Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarao je u svojoj telbiji: ”Odazivam Ti se, (Ti si) istinsko božanstvo. Odazivam Ti se.“ (Bilježi Ibn Madže, hadis je vjerodostojan, vidjeti: Sahihu Ibn Madže od Albanija) Naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, molio je Uzvišenog Allaha da njegov hadždž učini iskrenim, samo radi Njega, i da učini da njegov hadždž ne sadrži u sebi rija'a (pretvaranja) i želju za isticanjem: “Allahu moj, molim Te za hadždž koji neće sadržavati rija'a i želju da se čuje za njega.” (Bilježi Ibn Madže, Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Silsiletus-sahiha)

Nema nijednog stvorenja, ničega što postoji a da nije u paru stvoreno, svejedno nalazilo se to u zemlji, iznicalo iz zemlje, ili se radilo o ljudima, životinjama, i svemu ostalom za što i ne znamo – sve je to u paru stvoreno, kako kaže Uzvišeni Allah o tome na drugom mjestu u Svojoj knjizi: ''I zasigurno sve što stvaramo, Mi stvaramo u paru, ne biste li razmislili!“ (Prijevod značenja Ez-Zarijat, 49.) Dakle, sve što postoji, postoji u paru. Nemoguće je da postoji samo, da živi samo, već je potrebno drugoga. Dakle, sve postoji u paru izuzev Uzvišenog Allaha, Jednog, Jedinog, kojem nije potreban niko!