Islam pridaje izuzetnu važnost znanju, jer znanje nije samo sredstvo za spoznaju vjerskih propisa, već i put ka približavanju Allahu, jačanju vjere i popravljanju stanja u društvu. Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika i oni koji nose emanet znanja, pa se od njih traži da svojim ponašanjem, ahlakom i postupcima budu primjer onima koji ih slušaju i uče od njih. Kao što učenik ima svoje adabe i dužnosti na putu stjecanja znanja, isto tako i učenjak ima svoja pravila i standarde ponašanja koje mora poštovati kako bi znanje koje prenosi bilo istinski korisno i blagoslovljeno.
Veličina znanja i naslijeđe vjerovjesnika
Kako je samo krasno znanje i koliko je veličanstveno! Znanje je naslijeđe vjerovjesnika, jer vjerovjesnici nisu ostavili u naslijeđe ni dinare ni dirheme, nego su ostavili znanje, ostavili su svjetlo. Od vjerovjesnika se naslijedilo lijepo ponašanje i djelovanje. Učenjaci su od njih naslijedili podnošenje uvreda na Allahovom putu. Činili su to bez ikakva prigovora, dosade ili predavanja. Naslijedili su hrabrost i postojanost pred nevoljama, naslijedili su žrtvovanje i dušom i tijelom na putu širenja vjere, skromnost i plemenitost, lijepo ophođenje i dostojanstvo.
Od onoga ko je poslan kao milost svjetovima naslijedili su način ponašanja, blagost, otmjenost, plemenitost i mudrost. Od njega su naslijedili blagost koja nije izraz slabosti, žestinu koja nije grubost, naslijedili su lijep ahlak i sva pohvalna svojstva.
Na taj način postali su vodiči i svjetionici upute. Kako god učenik i tragalac za znanjem treba da ima norme ponašanja, tako i učenjak treba da ima norme ponašanja u svom predavanju i podučavanju znanju.
Kur'an i sunnet o vrijednosti podučavanja i znanja
Sehl b. Sa'd prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-salatu ves-selam, rekao Aliji b. Ebu Talibu: "Allaha mi, da Allah preko tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego da imaš mnoštvo skupocjenih deva." (Buhari, br. 2942; Muslim, br. 2406)
Uzvišeni Allah kaže: "I reci: 'Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!'" (Taha, 114) "Reci: 'Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?'" (Ez-Zumer, 9)
Normativi ponašanja učenjaka
Koji su to normativi ponašanja kojima se treba okititi učenjak? Na prvom mjestu, učenjak treba da vodi računa o Allahu i javno i tajno i da vodi računa o svom strahovanju od Allaha u svim situacijama, jer on je povjerenik znanja i razumijevanja koje mu je od Allaha darovano. Šafija je rekao: "Nije znanje ono što se nauči napamet, nego je znanje ono što koristi, a u to spada stalna smirenost, dostojanstvo, poniznost pred Allahom i skromnost." Učenjak treba da svojim podučavanjem želi Allahovo zadovoljstvo i da ne traži čast ili položaj kod vlasti, da za svoje znanje ne uzima materijalnu naknadu niti da se druži sa bogatašima, a udaljava siromahe. Također, učenjak treba da ima one moralne osobine koje šerijat nalaže, pohvalna svojstva i odlike na koje Allah poziva i ukazuje: nepridavanje pažnje bogatstvu i bogatašima, darežljivost, plemenitost, pohvalne moralne osobine, razdragano lice (ali da ta razdraganost nije i prostakluk), obzir, ustrajnost, udaljenost od loših svojstava, skrušenost, dostojanstvo, izbjegavanje pretjeranog smijeha i šale.
Čuvanje znanja i dostojanstva
Učitelj treba da čuva znanje i neće ga ponižavati time što će ga predavati nekome ko ga nije dostojan ili tako što će ići na noge bogatašima, osim ako nije prinuđen na to, ili ako je korist u tome. Učenjak treba da se oslobodi pokuđenih stvari (mekruha) i pretjeranog upražnjavanja dozvoljenih (mubaha), jer on je neko na koga se ugledaju njegovi učenici. Također treba da vodi računa o tome da ga uvijek vide u pokornosti Allahu, da puno čini zikra i istigfara, da je predan Allahu.
Izbjegavanje moralnih slabosti
Neka se čuva zavisti, dvoličnosti, oholosti i uznositosti, kao i nipodaštavanja drugog. Treba da izbjegava da njegovo znanje bude stepenica koja će se koristiti za ostvarenje ovosvjetskih interesa, bilo da se radi o ugledu, položaju, popularnosti ili težnji da bude iznad učenih njegovog ranga. Učenjak treba da bude obziran prema onom koji uči od njega i da mu ukaže dobrodošlicu i s njim se ophodi shodno njegovom stanju. Treba da mu pokaže dobronamjernost, jer je Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao: "Vjera je dobronamjernost." Prisutni su upitali: "Prema Kome?" On je rekao: "Prema Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, muslimanskim vođama i svim ljudima." (Muslim, br. 55)
Zuhd i odnos prema dunjaluku
Učenjak treba da bude skroman u pogledu dunjaluka i da se zadovolji samo onim što mu je neophodno, što neće štetiti ni njemu ni njegovoj čeljadi. Najmanji stepen učenog je da osjeća odbojnost spram vezivanja za dunjaluk, jer učenjaku je ništavnost, zavodljivost, nestabilnost dunjaluka poznata bolje nego drugima. Učeni je najpreči da ne pridaje pažnju dunjaluku i da se ne predaje brizi o njemu.
Praktikovanje znanja
Učenjak treba da prakticira ono što zna i nipošto neće dopustiti da njegovi postupci budu u suprotnosti sa njegovim riječima, jer se znanje dostiže razumom, a djelo se vidi. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?" (El-Bekare, 44)
Vjerovjesnik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: "Na Kijametskom danu bit će izveden čovjek i bačen u Džehennem, pa će mu poispadati crijeva i on će kružiti oko njih kao što magarac kruži oko guvna. Džehennemlije će se okupiti oko njega i pitati: 'Čovječe, šta je s tobom? Zar nisi pozivao da se čini dobro, a odvraćao od zla?' On će reći: 'Jesam. Pozivao sam da se čini dobro, a nisam ga radio, i odvraćao sam od zla, a sam sam ga činio.'" (Buhari, br. 59)
Prilagođavanje obraćanja učenicima
Učenjak treba da se obraća onome koga podučava shodno njegovom poimanju i razumijevanju. Vjerovjesnicima je naređeno da se ljudima obraćaju shodno njihovom intelektu, a učenjaci su njihovi sljedbenici u tome.
Odnosi sa ljudima i lijep ahlak
Ophođenje s ljudima na lijep način, ozarenog lica, širenje selama, hranjenje gladnog, potiskivanje srdžbe, izbjegavanje vrijeđanja ljudi, podnošenje uvreda, davanje prednosti drugom, izbjegavanje traženja pažnje, pravednost, ostavljanje traženja da se nepravda namiri, zahvalnost na pažnji, nastojanje da se izmire tuđe potrebe, ulaganje vlastitog ugleda za nekoga drugog, obzirnost spram učenika, pomaganje njima i činjenje dobročinstva, sve su to stvari kojima učenjak treba biti sklon.\ Ako učenjak vidi da neko od njegovih učenika ne obavlja namaz, da se ne čisti, ili ne izvršava neke obaveze, ukazat će mu na to na blag način i obzirno, kao što je radio Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, kada se beduin pomokrio u džamiji (Buhari, 1/35), ili kada je Muavija b. Hakem es-Sulemi progovorio u namazu (Muslim, 1/203). Učenjak treba da bude samilostan prema onima koji traže znanje i da vodi računa o njihovim interesima, kao što vodi računa o interesima svoje djece i svojim ličnim interesima.
Vrijeme učenjaka i njegovo iskorištavanje
Učenjak treba da vodi računa o svom vremenu i da ga čuva. Primjerice, Hatib Bagdadi nije hodao a da u ruci nije imao neku knjigu koju je čitao. Selim Razi, Šafijin učitelj, toliko je vodio računa o svome vremenu da nije dozvoljavao da prođe nijedan trenutak a da se nečim ne okoristi u njemu.
Mudrost ukazivanja na greške
Učenjak treba da slijedi Poslanikov način u ukoravanju onih koji su pogriješili i to na posredan način, metaforično, a nikako direktno, kao što bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: "Šta je sa ljudima!? Čine to i to..."
Poniznost prema svakom izvoru znanja
Ne smije se desiti da učenjaka spriječi to što je učenjak u tome da se okoristi od nekoga ko je na nižem stepenu od njega, bilo znanjem ili položajem, godinama ili mudrošću, kao što se kaže: "Znanje je izgubljena stvar vjernika i gdje god je nađe, treba je pokupiti."
Umjerenost u govoru i jasan stil
Učitelj ne treba tokom izlaganja lekcije podizati glas više nego što je potrebno, niti ga spuštati toliko da nema koristi. Učenjak treba da ponovi određene rečenice slušaocima i do tri puta, kako bi ga bolje razumjeli. Ovo je od sunneta. Bilježi se da je Poslanikov, alejhis-salatu ves-selam, govor bio jasan i da ga je razumio ko god ga je slušao. A neku riječ ponavljao bi i do tri puta kako bi ga oni koji ga slušaju razumjeli. (Tirmizi, Eš-Šemail, sa istim značenjem, str. 512; Ejmen Ahmed Muzejen, Enciklopedija islamskog ponašanja, str. 90--96, s određenim odstupanjem od originalnog teksta)
Dakle, učenjak je vodič, odgajatelj i uzor. Njegovo ponašanje mora biti u skladu s veličinom uloge koju nosi. Mora se čuvati oholosti, dunjaluka, neiskrenosti i svega onoga što umanjuje vrijednost njegovog znanja. Njegov govor, ponašanje, odnos prema učenicima i korištenje vremena -- sve to treba biti u službi širenja istine i traženja Allahovog zadovoljstva. Onaj ko se okiti ovim osobinama i normama ponašanja, bit će svjetionik upute u vremenu kada je to najpotrebnije. Znanje je emanet -- a emanet se ne nosi bilo kako, već s ozbiljnošću, iskrenošću i strahopoštovanjem pred Allahom.