Menu

Aja Sofija

Tema Ummet danasČitanje 11 minuta

Postojanje džamije znači postojanje i aktivnost muslimanskog stanovništva na određenom području. Kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u mjestu Kuba sagradio džamiju, a zatim i u Medini, novom centru muslimanskog bivstvovanja, tako su ga slijedili i muslimanski vladari koji su gradili džamije na novoosvojenim područjima. U nekom mjestu džamija se osnivala i tako da se određeni sakralni objekt pretvori u muslimanski prostor za obavljanje molitve, što predstavlja sasvim legitiman pravni postupak. O Aja Sofiji, džamiji koja je na takav način postala molitveni prostor, napisat ćemo nešto kroz prizmu muslimanskog stanja u tri historijska toka. Prvi od tih tokova jeste osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula) i pretvaranje Aja Sofije u džamiju, zatim vesternizacija Turske, ukidanje hilafeta i pretvaranje džamije u muzej i na kraju vraćanje Aja Sofiji statusa džamije.

Kratka historija Aja Sofije

Aja Sofija (Hagia Sophia – Sveta mudrost) u prvotnim vremenima sagrađena je kao hrišćanska (pravoslavna) bogomolja, koju je sagradio car Justinijan I u 537. godini. U toku četvrtog krstaškog pohoda pretvorena je u katoličku crkvu (1204. godine). Prije osvajanja Carigrada, ovaj objekat pao je u ruke Bizantijskog carstva (ponovo je postao pravoslavna bogomolja). Aja Sofija je slovila za najveću crkvu do 1500. godine. Aja Sofija je bila džamija sve dok na vlast nije došao Kemal Ataturk, koji je uveo sekularni sistem vlasti. Džamija je određeno vrijeme bila zatvorena, da bi 1934. godine bila pretvorena u muzej. Vrhovni sud Turske presudio je da se Aja Sofija može vratiti u prethodni način ustrojstva, a predsjednik Erdogan potpisao je dokument u kojem se ova džamija iz nadležnosti odjela za turizam premješta u nadležnost odjela za vjerska pitanja. (Podaci su citirani prema izvještaju dr. Zakira Naika.)

Osvajanje Konstantinopola i pretvaranje Aja Sofije u džamiju

Jedna od najvećih želja mnogih muslimanskih vladara bila je osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula). Motivi za to bili su raznovrsni, a najveći od njih jeste hadis u kojem se govori o odlici onoga ko osvoji Konstantinopol i o širenju islamske vjere i dostavljanju istine na nemuslimanska područja. Ta čast pripala je mladom sultanu Mehmedu el-Fatihu (1432–1481), koji je, oslanjajući se na Allaha, skovao plan osvajanja ovog grada. Ovom prilikom spomenut ćemo samo jedan od detalja osvajanja ovog grada, a koji je vezan za njegovog šejha Šemsudina Aka (1389–1459), koji ga je podučavao vjerskim i svjetovnim znanostima i bio mu moralna podrška, podstičući ga da se povede za hadisom: “Konstantinopol će biti osvojen. Najbolji vladar jeste njegov osvajač, a najbolja vojska jeste vojska koja ga osvoji.” U jednom momentu kada se smatralo da neće uspjeti, Mehmed el-Fatih zatražio je verbalnu pomoć od šejha, na šta mu je on, između ostalog, odgovorio: “Prepustili smo slučaj Allahu, učimo Kur’an i ne treba mnogo vremena da nam Allah pošalje Svoje darove; desili su se predznaci i lijepi nagovještaji koji se nisu desili u prošlosti.” Uspjeli su da osvoje tadašnji Konstantinopol, a šejh Šemsudin je prvi održao hutbu u Aja Sofiji. (Alija Muhammed es-Sallabi, Osmanlijska država, uzroci uspona i pada)
Jedna skupina muslimana reći će kako postoji ugovor koji je Mehmed Osvajač potpisao i kojim je kupio Aja Sofiju za potrebe muslimana. Takve informacije su počele kružiti enormnom brzinom nakon što je izrečeno da Vrhovni sud u Turskoj treba donijeti odluku o promjeni funkcije Aja Sofije iz muzeja u džamiju. Druga strana tvrdi kako su to izmišljeni dokumenti i odraz su pravdanja muslimana za događaje iz njihove prošlosti. Nisam osposobljen da dešifriram takve dokumente, niti da istražujem da li su oni izvornog porijekla, ali moguće je donijeti neke druge zaključke, koji nisu podudarni sa muslimanskom dostojanstvenošću. Riječ je o postojanju pravdanja za svaki postupak koji muslimani urade, kako u svojim vlastitim ognjištima, tako i u tuđim gnijezdima. Tome je potrebno pridodati i mišljenje nekih muslimanskih mislilaca koji su se protivili ovoj odluci ili su napominjali kako treba paziti na osjećanja kršćana i kako je ovo loš potez i odluka. Kamo sreće da ti, čiji su osjećaji ugroženi, ne ugrožavaju ili ne dignu svoj glas protiv ugrožavanja zdravlja, porodica, infrastrukture muslimanskih gradova, protjerivanja i pljačkanja njihovih nastambi, i kamo sreće da prestanu podržavati ubijanje ljudskih, najčešće muslimanskih života. Kako je moguće da otvaranje jedne džamije, koja je već to bila i koja se nalazi na muslimanskoj teritoriji, ima veću medijsku pažnju nego hiljade ubijenih muslimana, ko zna više gdje, na koji način i sa kojim ciljem?! Ti podaci postali su “dosadni”, toliko smo se nagledali i načitali o stradanju muslimana da nam se više ne da ni otvoriti link ili video koji o tome govori. Postala je “zanimljiva” informacija kada stradaju muslimani na nekom području koje nije zahvaćeno ratnim dejstvima.
Stvari iz prošlosti treba sagledavati u prošlom kontekstu, a ne retrospektivne poglede ubaciti u sadašnji kontekst i tako ih tumačiti. U tom dobu kršćani su bili svjesni da će, ako njihov prostor bude osvojen, zavladati i nova vjera, da postoji mogućnost da će se njihove bogomolje pretvoriti u muslimanske. Kao što su muslimani Endelusa znali da nakon njihovog poraza njihovi vjerski objekti prelaze u ruke onih čija je vlast. Iz današnje perspektive sa stanovišta savremene misli govoriti kako je taj postupak legitiman ili ne, veoma je diskutabilno. Zakoni između carstava i naroda nisu istovjetni sa onima danas. Muslimanski diskurs prema nemuslimanima gradi se na osnovu poštivanja ugovora koji se sklapaju na (ne)određeno vrijeme sa određenim intencijama boljeg i ljepšeg života između pripadnika različitih religija. Ako nije vremenski određen, takav ugovor se raskida nakon pronevjere stavki koje su u njemu sažete.

Ukidanje hilafeta i vesternizacija Turske

Dva su faktora imala ključnu ulogu u ukidanju hilafeta: pad i stagnacija islamske misli, djelovanje i pogrešna inkorporacija stranih elemenata u svakodnevni život muslimana i uspon zapadne misli, koja se najviše oslanja na naučne dokaze i eksperimente. Duboki korijeni sa potpisom Kemala Ataturka (1881–1938) doveli su do prekida jednog kontinuiranog legitimnog muslimanskog oblika vlasti – hilafeta 1924. godine. Ataturk, koji je odrastao kao ateista, smatrao je da jedna nacija može uspjeti samo prihvatanjem zapadne civilizacije. U tom periodu medrese su zatvorene, Ministarstvo za vakufe je stavljeno pod kontrolu premijera, turski jezik se čistio od arapskog i perzijskog, a arapsko pismo, kojim je do tada pisao ovaj narod, zamijenjeno je latinicom, čak se išlo dotle i da se ezan učio na turskom jeziku. (Mudesir Abdurrahim, Ljudska prava u islamskoj tradiciji)
Kada je Aja Sofija pretvorena u muzej, to je bio odraz stanja i politike koja je vođena na tim područjima. Koliko se tada muslimanskih srca uznemirilo kada nisu mogli više obavljati namaz u ovoj ljepotici, koliko se dobra prekinulo i ostalo bez prostora u kojem se moglo realizirati! Nekoliko godina nakon pretvaranja Aja Sofije u muzej, naš vrsni alim Mehmed Handžić rekao je: “Džamije, koje su pretvorene od crkava, zauzetih silom u boju za vrijeme osvajanja, obično se zovu fethijjama. U ovu vrstu džamija spada npr. Aja Sofija, koja je sada pretvorena u muzej. Kao muslimani tako su u ovom pogledu postupili i kršćani. Divna Umejevićka džamija u Kordobi na ovakav način pretvorena je u crkvu, koja i danas u tu svrhu služi. Niko od kršćana i ne spominje kordovske džamije niti na stotine drugih koje su pretvorene u crkve, nego je netrpeljivim u oku Aja Sofija i slične druge džamije. To je stoga što cijela Evropa smatra ono što kršćani oduzmu da je potpuno pravo i da je tako trebalo, a što muslimani oduzmu, to se ističe kao zulum i nepravda. Sami ovaj postupak Evropejaca bez sumnje je pravi zulum i nepravda.” (Mehmed Handžić, Izabrana djela, “Islamske teme”)

Otvaranje Aja Sofije

Vrhovni sud Turske desetog jula 2020. godine odlučio je da Aja Sofija može vratiti svoj prethodni status i ponovo postati džamija. I dalje je ostavljena mogućnost turistima da obilaze i posjećuju ovu građevinu. U petak 24. jula klanjana je prva džuma od njezinog zatvaranja 1934. godine. Njen prvi imam je hafiz Ferruh Muštuer (rođ. 1971. godine) i vodi porijeklo iz Bosne i Hercegovine. Medijska pratnja svih događaja koji su vezani za oslobađanje (koristim ovaj termin jer smatram da se ovim činom ona oslobodila od statične uloge i postala ono što stvarno jeste i što je njena svrha) Aja Sofije pokazala nam je interese i intencije odnosa prema muslimanima, a naročito prema muslimanskom narodu Turske i njihovom predsjedniku. Ali, nas više žaloste reakcije nekih muslimanskih mislilaca i intelektualaca, odnosno način na koji su reagovali prilikom otvaranja ove džamije. Otvaranjem Aja Sofije kao džamije, muslimani nisu samo dobili prostor u kojem će obavljati molitve, oni su dobili mnogo više od toga. Dobili su ponos i dostojanstvo, dobili su duhovnu snagu. Muzej predstavlja mjesto u kojem se gleda prošlost, život određenog naroda ili naroda na određenom području, i kao takav on je statičan. Njegovi posjetioci ga razgledaju, slikaju i to predstavlja veliku vrijednost i bogatstvo. Međutim, kada je riječ o džamiji, pogotovo o historijski bitnom molitvenom prostoru kao što je Aja Sofija, onda to daje drugačiji odraz na društvo na tom području. Džamija predstavlja dinamični odnos između čovjeka i Boga, kao i između samih muslimana. Džamija je znak da se islam na tom području nalazi, praktikuje i da ima svoju dinamičnost. Iako Turska može da izgradi hiljadu novih džamija, to ne predstavlja toliku važnost i simboliku kao što je ponovno otvaranje džamije Aja Sofija. To je odraz jednog zrelog nastojanja da se nakon vesternizacije, islamizira društvo, politika, ekonomija i ostale grane i sfere čovjekovog života. Turski predsjednik Erdogan i narod Turske pokazali su da se ne boje reći da su muslimani i da to ponosno ističu. Pokazali su da znaju da je islam iznad svega i da se vrijednostima islama treba potčinjavati, a ne vesterniziranim vrijednostima koje odudaraju od suštine islama.
I na kraju, kroz predstavljanje tri historijske faze kroz koje je prošla Aja Sofija, možemo zaključiti da je od suštinske važnosti koga biramo da nam bude lider, ko nam je učitelj, islamskog i svjetovnog znanja, koliko je važno da imamo svoj ponos i dostojanstvo i koliko je bitno da pazimo na historijske prelaze i inkorporiranje stranih elemenata u islamski način života. Potrebno je napraviti pravilnu selekciju onog što će nam donijeti progres, a neće nas odvojiti od našeg duhovnog identiteta.