Cijeli mjesec ramazan Abdullah je bio vrijedan: postio je, teravih-namaz u džematu klanjao, Kur'an učio. Tako se i ove posljednje noći ramazana Abdullah lijepo abdestio i pošao u džamiju da u džematu klanja jaciju. Večeras neće klanjati teraviju jer je danas prošao posljednji dan ramazana. Na putu ka džamiji susrete svoje drugove Halida i Aliju. ''Es-selamu alejkum. Hoćete li i vi u džamiju da klanjamo jaciju?'', upita Abdullah svoje drugove. ''Mi smo pošli na stadion. Igramo utakmicu sa dječacima iz susjedne ulice. A ja ću jaciju, inšallah, klanjati kod kuće, kad se vratim.'', odgovori Halid. ''Pođi i ti sa nama?'', reče mu Alija, ''Zejd je bolestan i neće doći, a nama treba neko da bude golman. Dobro je da smo te sreli.“ ‘‘Ali, ja sam pošao klanjati jaciju i ne mogu dugo ostati.“, odgovori Abdullah. „Hajde sa nama, molim te“, zamoli Halid, „potreban nam je još jedan igrač. Jaciju možeš klanjati i kod kuće.“ Zamisli se Abdullah: voli fudbal, a krenuo je u džamiju, pa i majci je rekao da ide jaciju klanjati. ''Klanjao sam svaku jaciju i teraviju u džematu, pa mogao bih otići i igrati se malo, ionako se cijeli ramazan nisam igrao s drugovima“, pomisli Abdullah, ''a jaciju ću, inšallah, klanjati kod kuće.“ Zaboravio je Abdullah da šejtan neprestano sije svoje smutnje i da svaki trenutak koristi da čovjeka odvrati od sjećanja na Allaha Uzvišenog. Tako je Abdullah otišao na stadion. Igrali su dobru utakmicu. Pobijedili su, elhamdulillah. Sretan je bio i Abdullah. I umoran, jako umoran. Vraćajući se kući mislio je samo kako će odmah otići na spavanje. Mora se dobro odmoriti. ''Es-selamu alejkum, majko'', obrati se Abdullah majci koja ga je čekala. ''Ve alejkumus-selam, drago moje dijete.“ ''Umoran sam, majko, odoh odmah leći.“ ''Idi, sine moj, i lijepo se naspavaj. Sutra je Bajram, trebaš sa ocem ići na bajram-namaz.'' ''Hoću, inšallah, majko, hoću“, odgovori Abdullah i ode spavati. Kako je bio umoran, brzo je zaspao. Zaspao je potpuno zaboravivši da nije klanjao jaciju. Subhanallah! Šejtan opet nije ostavio Abdullaha na miru. Spavao je Abdullah tvrdim snom i sanjao kako stoji na kraju svoje ulice. Sam, u mraku. Nigdje svjetla nije bilo. ''Hej, dječače!'', čuo je Abdullah da ga neko iz mraka zove. ''Priđi bliže, ja tebe poznajem.'' Abdullah je polahko krenuo u pravcu odakle je glas dopirao. Ugledao je dječaka sa bijelim štapom u ruci. Bio je slijep. ''Ja tebe ne poznajem. Nikada te nisam nigdje sreo'', odgovori mu Abdullah. ''Ja tebe dobro znam. Ti si dječak kome je Allah dao blagodat vida, a vidiš, ja sam slijep i ne vidim ništa. Međutim, ja ne propuštam namaze, dok si ti nemaran i zaboravljaš. Ti ne zaslužuješ blagodati koje ti je Allah dragi dao i zato sam ja došao da uzmem tvoj vid.'' Dječak krenu ka Abdullahu koji se jako uplaši i poče bježati. Trčao je Abdullah, bježao i okretao se da vidi da li slijepi dječak trči za njim. Više ga nije bilo. Stao je Abdullah da predahne. Gledao je niz ulicu, hoće li se pojaviti slijepi dječak, ali ga nije bilo. Kad se okrenu, ugleda pored sebe dječaka u invalidskim kolicima. Dječak nije imao noge. ''Blago tebi! Kako ti brzo možeš trčati. Od koga bježiš?“, obrati se dječak Abdullahu. ''Juri me jedan slijepi dječak, hoće da mi iskopa oči'', žalio se Abdullah. ''Aaa, ti si Abdullah, je li tako?!“, upita dječak. ''Pa ja čekam tebe. Daj mi svoje noge, ti ih nisi zaslužio. Ti si nemaran i ne izvršavaš Allahove naredbe, a ja sam Allahu Uzvišenom pokoran i zahvalan rob iako sam u kolicima. Daj mi svoje noge, da i ja mogu trčati tako kao ti!“ Abdullah se još više uplaši i poče bježati. Trčao je snažno niz ulicu. “Subhanallah, pa šta me je ovo snašlo!?“, vikao je kroz plač Abdullah i trčao. A onda se probudi. Skoči iz kreveta. ''Elhamdulillah, u svojoj sam sobi. Sve je ovo bio samo san!“, pomisli Abdullah. U tom trenutku sjetio se da nije klanjao jaciju. Bila je posljednja trećina noći i Abdullah se abdesti i klanja jaciju. Nije više spavao te noći. Vrijeme do sabah-namaza proveo je učeći Kur'an. Kad se zora počela nazirati, Abdullah ode sa ocem na sabah-namaz. ''Dugo si učio dovu nakon namaza. Za šta si molio Allaha Uzvišenog, sine moj?“, upita otac Abdullaha. ''Sjetio sam se, oče, blagodati koje nam je Allah podario, pa sam Mu se zahvaljivao na blagodatima sluha i vida i govora, što nas, eto, nije iskušao da budemo gluhi, slijepi i nijemi. I sjetio sam se kako su nam ruke i noge velike blagodati. Zahvalio sam se Milostivom jer neću da budem jedan od nezahvalnih robova'', odgovori Abdullah. ''Tako i treba, sine moj. Uvijek trebamo biti zahvalni na svemu što nam od Allaha Milostivog dođe'', dodade otac. Nakon bajram-namaza vratiše se kući zajedno otac i sin, da sa svojim najbližima podijele bajramske blagodati i radosti.
