Menu

Allahu najdraža mjesta na Zemlji

Tema Dječiji kutakČitanje 7 minuta

“Nek si nam i ti navratio!”, zadirkivao je Imran svog druga Abdullaha, koji im je dolazio u susret. “Nismo se skoro nikako zajedno igrali, a evo primakao nam se i kraj mjeseca ramazana.”


Abdullah se poselami i izgrli sa svojim drugarima. “Halalite mi što me nije dugo bilo među vama. Djed i nena su ovog ramazana kod nas, pa se trudim da što više vremena provedem s njima, posebno s djedom.”

“Baš lijepo što ti je djed tu, pa možete zajedno ovaj mubarek mjesec provesti u ibadetu”, reče Hasan.

“Elhamdulillah, sretan sam što su nam djed i nena došli u goste. Znate, u selu mog djeda džamija je zatvorena. A pošto on svaki namaz rado klanja u džematu, moji roditelji su im predložili da dođu kod nas i da tako svaki namaz, pa i teraviju, klanjamo zajedno u našoj džamiji”, odgovori Abdullah.

“Kako to misliš ‘džamija zatvorena’?!”, začudi se Imran.

“Eto tako…”, nastavi Abdullah, “džamija je mala i oronula. Krov na njoj počeo je da prokišnjava i prijeti da se uruši. Zbog sigurnosti džamiju su zatvorili dok ne obezbijede sredstva za obnovu. Moj djed kaže da je ta džamija stara koliko i on. Pričala mu njegova mati da je pravljena iste godine kad se i moj djed rodio. On već godinama odlazi kod liječnika kad ga što zaboli. A džamiju, eto, trebaju renovirati. I moj babo je u toj džamiji pohađao mektepsku nastavu.”

“Žalosno je što su morali zatvoriti džamiju a ramazan je. Svi ti mještani su znači, prinuđeni putovati u druga sela kako bi obavili namaz u džematu”, zaključio je Salih.

“Upravo tako. Eto, moj djed i nena, elhamdulillah, došli su kod nas i ovdje im je džamija blizu. Ali, među ostalim džematlijama ima starih i bolesnih koji ne mogu putovati do drugih sela, te su prinuđeni sve namaze pa i teraviju obavljati u kući. Moj djed je jako tužan. Navikao je sa svojim džematlijama i puno mu nedostaju”, reče Abdullah.

“Razumijem tugu tvog djeda. Džamije su Allahove kuće na Zemlji. Tako nas uči naš Poslanik, alejhis-selam”, dodade Zejd.

“Upravo tako. Poslanik alejhis-selam, uči nas još i da su džamije Uzvišenom Allahu najdraža mjesta na Zemlji”, dodade Imran. “On nam i u Kur’anu poručuje da džamije grade i održavaju oni koji u Njega vjeruju. Stoga mislim da mi, kao vjernici, trebamo nešto da preduzmemo”, zaključi on.

“Šta to mi možemo da preduzmemo? Misliš da mi obezbijedimo novac za obnovu? Pa mi smo djeca, ne možemo mi to. Tu je potrebno mnogo novca da se prikupi. Čak i da svi damo svoju ušteđevinu, sumnjam da bismo mogli prikupiti bar pola iznosa koliko je potrebno za obnovu”, začuđeno reče Hasan. Ono što mi možemo jeste da dovimo Allahu dragom da podari da se džamija što prije renovira i otvori za svoje džematlije.”

“Naravno da ćemo doviti Uzvišenom Allahu, jer je On kadar učiniti sve, čak i ono što se nama čini nemogućim. Pored toga predlažem da počnemo s prikupljanjem novca. Što prije počnemo prikupljati, prije će i početi s renoviranjem. Možda ćemo, Allahovom voljom, biti sebeb da neko ko ima više imetka udijeli, pa da brzo prikupimo sve što je potrebno. Znate, ramazan je, između ostalog, i mjesec sadake, pa tako ljudi u ramazanu udjeljuju više jer je i nagrada kod Allaha veća”, dodade Imran.

I Zejd podrža Imranovu ideju: “Slažem se s Imranom. Mi trebamo učiniti sve što je u našoj moći. Možemo udijeliti svi svoju ušteđevinu ili dio, koliko nam nije žao. Možemo osmisliti još načina kako da prikupimo što je moguće više novca. Jer, Poslanik, alejhis-selam, uči nas da ko sagradi džamiju, makar bila i koliko ptičije gnijezdo, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu.

Svi dječaci složiše se da je to odlična ideja. A Abdullah je bio presretan. Znao je da će se i njegov djed obradovati ovom divnom projektu.

Za samo nekoliko dana organizirale su se velike akcije prikupljanja novca. U obližnjim džamijama postavljene su kutije za novac gdje džematlije mogu ostaviti svoje donacije. Dječaci su se podijelili u grupe i tako išli od kuće do kuće u okolini i prikupljali dobrovoljne priloge. I djevojčice su se rado priključile akciji. Svaka je na svoj način pokušala da pripomogne i da svoj doprinos. Tako su Fatima i Amina pravile kolačice i prodavale ih za iftar u obližnjoj prodavnici. Esma i Asija zvale su svoju rodbinu koja živi daleko i pitale da li žele nešto donirati, čak su uspjele i svoje igračke s kojima se više ne igraju da prodaju i da tako obezbijede određeni iznos za obnovu. Djeca su se redovno međusobno informirala o novoprikupljenom iznosu i radovala su se svakoj novoj marki koju bi ubacila u zajedničku kasu. Čak se i u selu Abdullahovog djeda čulo za pokrenutu akciju pa su i mještani vrlo rado željeli da učestvuju.

Odmah nakon Noći kadra dječaci su se okupili da prebroje prikupljeni novac. Radosni i vrlo uzbuđeni brojali su marku po marku kad se na vratima pojavio Abdullah. Sav zadihan donio je radosne vijesti: obezbijeđen je sav potreban novac. Javili su se još i donatori koji će obnovu džamije započeti odmah nakon Ramazanskog bajrama. Oni će donirati sav ostali dio novca koji bude bio potreban u toku renoviranja. Abdullahovoj sreći i sreći njegovih drugara nije bilo kraja. Zahvaljivali su Uzvišenom Allahu što su imali prilike da posljednjih deset dana mjeseca ramazana provedu u velikom hajru i budu dio ovog projekta. Učili su dovu da Uzvišeni Allah primi njihovo zalaganje i podari bereketa u renoviranju džamije, a da Abdullahovog djeda i ostale džematlije poživi kako bi što što više ramazana i Bajrama dočekivali zajedno u još ljepšoj džamiji.

Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su na Pravom putu.

(Et-Tevba, 18)