“Selamun alejkum, Amina! Nismo te valjda mi probudili? Trudili smo se da budemo tihi kako bi ti mirno mogla nastaviti da spavaš”, obrati joj se majka.
“Mislila sam da je provalnik ušao u našu kuću!”, odgovori Amina.
“Pa si ti tako hrabra krenula da ga istjeraš”, zadirkivao ju je Abdullah.
“Ne, nego sam se onda sjetila da je počeo ramazan i da ste vi ustali na sehur!”, ljutito odgovori Amina. “Zašto mene niste probudili? Hoću i ja da postim!”
“Ti si mala. A mala djeca ne poste. Ti to ne možeš da izdržiš. A osim toga, šta ti znaš o ramazanu i postu?”, nastavi Abdullah da zadirkuje Aminu.
“Možda sam nešto manja od tebe, ali ja nisam mala”, uvrijeđena odgovori Amina. “To što sam dvije godine mlađa od tebe, ne znači da si ti pametniji. Znam ja dosta o ramazanu. Znam da trebamo postiti od zore pa do zalaska sunca. Znam da u toku posta ne smiješ ništa jesti, a ni gutljaj vode popiti. Znam i šta kvari post. Znam ja dovoljno i hoću da postim”, uzbuđeno odgovori Amina.
“Kakvo je to ponašanje, draga djeco? Kakva je to rasprava i ljutnja prvog nam sehura ovog mjeseca ramazana? Zar tako treba da se postač ponaša? Hajde, priđite da jedete”, obrati im se majka, pa nastavi:
“Draga moja kćeri, postiti nije samo ne jesti i ne piti od zore do akšama. To je možda, od svega što post čini, najlakše. Nikako ne trebamo postiti samo našim stomakom, već cijelim našim tijelom: i naše oči trebaju postiti, i naše uši, i naše ruke i noge, i naše misli. E, tome nas uči naš Poslanik, alejhis-selam.”
Amina je gledala zbunjeno u svoju majku. “Sad te baš ništa ne razumijem. Kako će oči da poste? Kako će da poste ruke i noge?”
“Kako će oči postiti, znaš li ti Abdullah?”, upita majka.
“Oči će postiti tako što se trebamo čuvati da ne gledamo u ono što je loše ili ono što nam je Allah zabranio. To naravno trebamo paziti i van ramazana, ali u ramazanu posebno. Tako naprimjer, umjesto da igramo igrice ili gledamo neku seriju ili film, bolje je da čitamo Kur’an i da čitamo neke korisne knjige”, odgovori Abdullah.
“Upravo tako”, nastavi majka. “A postiti svojim jezikom znači paziti šta govoriš. Ogovaranje, ružan govor, svađa, rasprava i diskusija svakako nisu dobri, a pogotovo ne u ramazanu. Umjesto toga trebamo svoj jezik uposliti zikrom i spominjanjem Uzvišenog Allaha, učenjem Kur’ana, donošenjem salavata na našeg Poslanika, alejhis-selam, druge podučavati islamu i tome slično.”
“Aha, sad razumijem. Onda postiti ušima znači ne slušati ružne stvari, je li tako?”, upita Amina.
“Baš tako, draga moja. Naše uši treba da slušaju samo ono što je lijepo i korisno, kao što su: učenje Kur’ana, hadisi našeg Poslanika, alejhis-selam, korisna predavanja, lijepi savjeti”, dodade majka. “Onda, isto tako, i naše ruke i noge trebaju biti zauzete činjenjem dobra. Vi djeca možete, naprimjer, pomoći drugu koji je u nevolji, pomoći starom djedu ili neni da pređu preko ulice, ponijeti im namirnice, pomoći meni u pospremanju kuće ili oko spremanja iftara. A nikako svoje ruke i noge ne smijete koristiti da povrijedite druge ili da im nažao učinite. I naravno, u našim mislima se stalno trebamo sjećati Allaha i trebamo razmišljati o lijepim stvarima. A svakako je lijepo mišljenje o ostalim ljudima također ono čemu nas uči naš dragi Poslanik, alejhis-selam”, odgovori joj majka.
Amina se zamisli. “Sad bolje razumijem ko su oni postači za koje Poslanik, alejhis-selam, kaže da od svog posta nemaju ništa osim gladi i žeđi. Mislim da ću ja ovaj ramazan iskoristiti da vježbam te da svoje znanje proširim kako bih, ako Bog da, čim budem obavezna postiti to i na pravi način radila i bila od onih kojima se Uzvišeni Allah u mjesecu ramazanu smilovao i oprostio grijehe.”
“I ja mislim da je tako najbolje”, nasmija se majka.
