Zbog čega mnogi ljudi ne vjeruju u Boga?
Nekad je fenomen ateizma i poricanja Stvoritelja tretiran nastranom, neobičnom pojavom, koju gotovo niko nije zastupao. Ibn Tejmijja (umro 1328.) kaže: "Naprotiv, ljudi su složni u potvrdi nužnog postojanja (prauzroka -- Stvoritelja), izuzev onih koji govore: 'Ovaj svijet je nastao sam po sebi.' Međutim, mnogi govore da ovo nije stav neke poznate skupine, nego se iznosi hipotetički, kao što se hipotetički iznose sumnje sofista kako bi se istraživale, a to su samo stvari koje padaju na pamet nekim ljudima kao što slično tome pada na um sofistima, a ne misli se da je to stav neke poznate skupine koja ga brani i štiti, jer jasnoća ništavnosti tog stava toliko je očigledna da nema potrebe za argumentom." (Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunetin-nebevijje fi nakdi kelamiš-šiatil-kaderijja; Pogledati: Ibn Ebu Iz, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 79)
Ovakav opis možda je prihvatljiv za jednu raniju historijsku epohu, dok su u našem vremenu ateistička ubjeđenja zahvatila širok sloj društva. Prema podacima koje je objavila CIA World Factbook za 2010. godinu, navodi se da u svijetu ima 2,01% ateista, dok agnostika ima 9,66%. U evropskom društvu taj procent znatno je veći. Rezultati ankete koju je proveo Statistički ured Evropskih zajednica (Eurostat) 2010. godine pokazali su da ateisti predstavljaju 20% ukupnog evropskog društva. Taj procent u Velikoj Britaniji doseže 25%, a u Francuskoj čak 40%. (Vidjeti: Abdullah b. Salih el-Udžejri, Milišija el-ilhadi-medhalun li fehmil-ilhadil-džedid, str. 11)
Prema novijim anketama, ovi procenti su različiti, ali odstupanja nisu velika, tako da nesumnjivo ukazuju na veliku promjenu ideološke demografije u savremenom društvu, te da ateizam više nije rijetka pojava na ideološkom polju.
Prema rezultatima popisa iz 2013. godine, svega 27.853 stanovnika Bosne i Hercegovine, ili 0,78 posto, izjasnili su se kao ateisti, što ovu zemlju svrstava među najreligioznije države Evrope. (Vidjeti: http://zamisli.ba/zivjeti-kao-ateista-u-nesekularnoj-bih)
U narednim redovima slijedi osvrt na ateizam kao ideologiju koja pokušava dati odgovore na temeljna životna pitanja o postanku svijeta, života i čovjeka, analiza ovog fenomena i uzroka njegove pojave i rasprostranjenosti u modernom društvu.
Objektivnost, istinoljubivost, pravda i želja da se ustanovi činjenično stanje nužnost je svakog istraživačkog rada, a to je muslimanima obligatna dužnost čak i kada se radi o stavu neistomišljenika. Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!" (El-Maida, 8) Na tim temeljima pristupit ćemo upoznavanju sa fenomenom ateizma.
Suština ateizma
Ateizam je filozofski pravac koji se bazira na poricanju Boga, Stvoritelja svjetova. U širem smislu, ateizam je odsutnost vjerovanja u postojanje božanstava, a u užem smislu je odbijanje vjerovanja u postojanje božanstava, odnosno specifično stajalište prema kojemu ona ne postoje. Suprotan je teizmu koji, u svom najširem obliku, zastupa uvjerenje u postojanje jednog ili više božanstava. (Vidjeti: El-Mevsuatul-mujesseretu fil-edjani vel-mezahibi vel-ahzabil-muasire, En-Nedvetul-alemijjetu liš-šebabil-islami, 2/803)
Riječ ateizam izvedena je iz grčkog izraza atheos što znači "bez Boga", a odnosila se na osobe koje su odbacivale vjerovanje u božanstva. (Vidjeti: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ateizam.)
Ateisti tvrde da je svemir nastao bez stvoritelja, da je materija vječna, a ona je, u isto vrijeme, i stvoritelj i predmet stvaranja. Svemir, čovjek, životinje, biljke i slično nastali su spontano, igrom slučajnosti. Ne postoji život nakon smrti i budući svijet. Čovjek je samo materija na koju se primjenjuju prirodne zakonitosti, a duša ne postoji. Moral i etika sputavaju napredak znanosti. Prema ateistima, vjerska spoznaja potpuno je oprečna spoznaji u racionalnom i znanstvenom smislu. (Vidjeti: El-Mevsuatul-mujesseretu fil-edjani vel-mezahibi vel-ahzabil-muasire, 2/803--806)
Zašto ljudi ne vjeruju u Boga?
Fenomen ateizma, agnosticizma i drugih oblika odbacivanja vjere kompleksna je pojava nastala kao posljedica idejnih, duševnih i socijalnih faktora. Potpuna analiza ovih uzroka iziskuje ozbiljan rad i objektivnu studiju, koju bi proveli stručnjaci na polju teologije, filozofije, psihologije, sociologije kao i historije i drugih humanističkih znanosti.
Pred nama je osvrt na ovu problematiku sa aspekta teologije, historijskih činjenica i zapažanja u našoj stvarnosti s ciljem otkrivanja uzroka ateizma i agnosticizma. Ateist poriče i negira postojanje Boga, dok agnostik ne poriče postojanje Boga nego vjeruje da je istinitost određenih religijskih i metafizičkih postulata nepoznata i, prema trenutnim saznanjima, nespoznatljiva.
Nekada je islamski ummet ponosno dostavljao svijetu Božiju poslanicu izvodeći čovječanstvo iz mraka na svijetlo, iz tiranije u pravdu, iz idolatrije u monoteizam, iz tjeskobe dunjaluka u prostranstvo dunjaluka i ahireta, iz tmina zabludjelih ideologija u krasotu islama. Danas je taj ummet zasut neprekidnom paljbom iz cijevi kufra, ateizma, otpadništva i nevjerstva svih boja. Ta paljba je gromoglasna, daleko se čuje, ali punjenja koje ispaljuju ćorci su bez zrna. Vrijeme je ovom ummet da se prestane plašiti ćoraka, da istini pogleda u oči i da ponovo preuzme svoju časnu ulogu.
Najveći doprinos čovječanstvu je pomoći mu da prepozna Pravi put i njime krene. Nevjerstvo je najveća nedaća i najteža bolest koja čovjeka može snaći. Da bi se bolest savladala, nužno je prepoznati njene uzroke, a potom ih otkloniti.
Ukazat ćemo na opće uzroke nevjerstva koji su prisutni u svim vremenima, te na posebne uzroke koji su rezultirali da nevjerstvo u našem vremenu bude u velikoj mjeri rasprostranjeno.
Opći uzroci nevjerstva
Prvo: Slijeđenje ustaljene prakse i običaja sredine i podneblja. Na opasnost slijepog slijeđenja navika i običaja, bez filtriranja putem objave i zdravog razuma, Svevišnji Allah upozorava u ajetu: "A kada im se rekne: 'Slijedite Allahovu Objavu!', oni odgovaraju: 'Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.' Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravome putu bili?!" (El-Bekara, 170)
Drugo: Slijeđenje prohtjeva i onog za čim duša žudi. Svevišnji Allah u mnoštvu kur'anskih ajeta upozorava na opasnost slijeđenja prohtjeva, kao u ajetu: "O Davude, Mi smo te nasljednikom -- halifom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta." (Sad, 26)
Treće: Oholost, a to je prezir ljudi, uzdizanje nad njima i odbijanje istine. To je uzrok koji je upropastio Iblisa, kao što Uzvišeni Allah o tome obavještava: "A kada rekosmo melekima: 'Poklonite se Ademu!', oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik." (El-Bekara, 34)
Četvrto: Spletke neprijatelja, sumnje koje unose, laži i potvore koje izmišljaju da bi od Allahovog puta odvraćali. To je stara metoda na koju je Svevišnji ukazao riječima: "Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata." (El-Bekara, 109) Ovim uzrokom u nevjerstvo odlaze osobe sklone površnom razmišljanju i brzom prihvatanju razornih ideja koje im se raznim putevima nude i plasiraju. To se dešava osobama koje nemaju sposobnost kritičkog osvrta na ono što im se nudi, nego bez filtera upijaju sve što do njih dođe. Jedna od velikih laži i podvala je tzv. teorija evolucije, koja se plasira kao znanstveni odgovor na pitanje postanka svijeta, čovjeka i života uopćeno, iako znanost, razum i empirijsko iskustvo pobijaju tu teoriju. Zatim nametanje pitanja putem kojih iznose sumnje u Allaha, kao što su pitanja: Kako to da Allah, dopušta da postoji zlo, a u stanju je spriječiti ga? Zašto tolika nepravda na svijetu? Zašto bolesti, ubistva, nedaće, a Allah to sve dopušta? Detaljan odgovor na ove sumnje doći će, ako Bog da, u poglavlju o kaderu i Allahovoj odredbi, a rezime odgovora na ovu sumnju jeste da moramo spoznati i shvatiti da je Svevišnji Allah odredio da život na ovom svijetu bude ispit za ljude. Ovaj svijet je polje prepuno prepreka koje trebamo savladati. Kada ne bi postojala nepravda i zlo i sve drugo što čovjeku pričinja neugodnosti, ne bi bilo ni ispita. Vjernik će to prihvatiti kao Božiju mudrost koja je prisutna u svemu onom što Bog odredi. Svevišnji Allah kaže: "On je u šest vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju stvorio -- a Njegov Prijesto bio je iznad vode -- da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati." (Hud, 7) Nevjerstvo koje se javlja kao rezultat ovog uzroka emotivnog je karaktera, a ni u kom slučaju nije stav zasnovan na racionalnim argumentima i koristi se samo za ubacivanje sumnji u vjeru i pravdanje nevjerstva.
Peto: Bojazan da se ne izgube određene privilegije, kao što su položaj, vlast, materijalna dobra, ugled i sl. Svevišnji Allah kaže: "Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje." (Et-Tegabun, 15) Poslanik, alejhis-salatu ves-selamu, govorio je: "Dva gladna vuka kada nasrnu na stado ovaca manje će štete nanijeti stadu nego što želja čovjeka za imetkom i ugledom nanese štete njegovoj vjeri." (Tirmizi, br. 2376. Hadis je hasen-sahih po ocjeni Tirmizija.) Rimski kralj Heraklij, nakon što je povjerovao u istinitost poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, odbio je prihvatiti islam jer bi to za njega značilo gubitak vlasti.
Šesto: Neznanje, i nerazmišljanje. Koliko je samo onih koji prolaze pored nebrojenih znakova i tragova Božijih, ali ih ne uočavaju i na njih se ne osvrću. Njihova čula i osjećaji potpuno su blokirani. Svevišnji Allah kaže: "A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću! Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim" (Jusuf, 105--106); "Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju -- a njima ne shvaćaju, oni oči imaju -- a njima ne vide, oni uši imaju -- a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori -- oni su zaista nemarni" (El-A'raf, 179--180).
Sedmo: Vjerski fanatizam, ekstremizam i neispravno poimanje vjere. Vjerski ekstremizam je po vjeru izuzetno štetna pojava, jer uzrokuje nered na Zemlji, daje lošu sliku o vjeri, otežava vjernicima primjenu vjere, vodi raskolu, podjeli i međusobnim sukobima vjernika. Ekstremisti se odgajaju u okrilju isključivosti i uskogrudnosti za druga mišljenja, i kada se suoče sa određenim pitanjima na koja ne nalaze odgovor, zbog svoje isključivosti nerijetko se potpuno odmeću od vjere. Isto tako, drugi koji vjeru vide onakvom kako je ekstremisti predstavljaju osjećaju odbojnost prema vjeri i odbacuju je. Ekstremisti vjeruju da postupaju ispravno, a ustvari samo nered Zemljom siju. Uzvišeni Allah kaže: "Kada im se kaže: 'Ne remetite red na Zemlji!', odgovaraju: 'Mi samo red uspostavljamo!' Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju." (El-Bekara, 11--12)
Osmo: Šejtan, čovjekov neprijatelj koji nastoji sve prethodne uzroke probuditi kod čovjeka da bi ga u stranputicu odveo. Na tog zakletog čovjekovog neprijatelja Svevišnji Allah upozorava i kaže: "Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici u Vatri." (Fatir, 6) Međutim, šejtan nema nikakvu vlast nad čovjekom, sva njegova moć je u došaptavanju, nagovaranju i podsticanju na zlo. To potkrepljuje Allahov govor: "I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: 'Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni.'" (Ibrahim, 22)
Uzroci rasprostranjenosti nevjerstva u našem vremenu
Ovo su bili opći uzroci koji vode u nevjerstvo, međutim u našem vremenu ta je pojava poprimila široke razmjere na globalnom nivou, a to je posljedica posebnih uzroka, od kojih su najbitniji:
Prvo: Kršćanska crkva.
Kršćanska crkva u Evropi bila je nekad posredni, a nekad neposredni uzrok nevjerstva i potpunog odbacivanja vjere u Boga. Biblija na kojoj se temelji ova vjera nije uspjela sačuvati autentičnu Božiju riječ, stoga sadrži konfuzne i stvarnosti oprečne informacije. Tako naprimjer, kako se čisti i dezinficira kuća od gube, biblijski tekst kaže: "A za očišćenje kuće neka uzme: dvije ptice, cedrovine, grimizna prediva i izopa. Jednu od ptica neka zakolje nad živom vodom u zemljanoj posudi. Potom neka uzme: cedrovinu, izop, grimizno predivo i pticu živu te ih zamoči u krv ptice zaklane i u živu vodu pa kuću poškropi sedam puta." (Levitski zakonik, 14: 49--51. Biblijski citati preuzeti su sa portala Kršćanska sadašnjost.) Zatim, dok biblijski tekst potvrđuje postojanje nebeskih stubova: "Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti" (Knjiga o Jobu, 26:11), autentična verzija Božije riječi -- Kur'an, to jasno negira: "Nebesa je, vidite ih, bez stupova stvorio" (Lukman, 10).
Početkom renesanse u Evropi, u vremenu kada su naučnici uspjeli dokazati određene činjenice o Zemlji, kosmosu, prirodi, medicini i sl., crkveni ljudi su to poricali i optuživali naučnike za apostaziju i otpadništvo od vjere. S obzirom na to da je u tom vremenu vladala teokratska vlast, Crkva je koristila svoju moć i tako otpočela inkviziciju, progon i spaljivanje naučnika, sputavajući slobodu misli, nauku i razvoj. Mnogi naučnici tada su stradali, međutim istraživanja nisu stajala, naprotiv nauka je napredovala i svojim argumentima sve više potiskivala crkveni nauk. Na koncu je Crkva poražena, a svijet se okrenuo nauci, kao novoj ideologiji u koju polažu nade da će im osigurati blagostanje i progres. Uz to su pretresli Crkvu i otkrili njene tajne, gdje su ostali zaprepašteni moralnim metežom koji su zatekli među svećenicima. Kada se svemu tome doda i činjenica da je Crkva raskošno trošila imetak građana uzimajući visoke namete i dadžbine, postaje nam sasvim jasno kako je došlo do velikog revolta, odbacivanja vjere u potpunosti, općeg prezira svake ideologije koja poziva u vjeru u skriveno i transcendentno i optuživanja redom svih vjerovjesnika da su lažljivci i prevaranti. Tako je nastao prvi veliki globalni val nevjerstva.
Drugo: Makijavelizam kapitalističke vlasti, materijalizam i pojava socijalizma i komunizma.
Nakon što se Evropa djelimično riješila crkvenog jarma, uslijedio je tehnički napredak otkrivanjem snage vodene pare i razvojem pogonskih mašina, te je svijet ostavio sjetvu i usmjerio se ka industriji. Međutim, ogromne tvornice bile su u rukama kapitalista i tajkuna koji su iskorištavali radnike i uskraćivali im njihova prava i tako stekli ogromna bogatstva. Rezultat je bio raslojavanje društva na izuzetno bogate kapitaliste i izuzetno siromašne radnike. Ovu nepravdu, crkva je nijemo posmatrala nemoćna da ponudi bilo kakvo rješenje, pa su je ljudi još više potisnuli iz svojih života i okrenuli se iznalaženju novih ideologija putem razuma i misli koje će im iznaći rješenja za njihove probleme. U takvoj atmosferi rađa se ideja socijalizma, a zatim i komunizma te nastaju pokreti koji teže podruštvljenju temeljnih uvjeta ljudske egzistencije, osuđuju privatno vlasništvo i pozivaju načelu društvene jednakosti. (Vidjeti: Socijalizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021) Ti pravci imali su za cilj suzbiti nepravde kapitalističkog društva, na principu da svako radi prema svojim mogućnostima i uzima samo u granicama svojih potreba. Iako je to u osnovi ekonomski pravac, nosioci ovih pokreta dali su im ideološku dimenziju tvrdeći da je život koji ljudi žive isključivo materijalne prirode, da ne postoji duša niti proživljenje, niti Bog, niti drugi život, te da svijetom ne vlada ništa drugo do materijalni interes. Također su tvrdili da je vjera samo tvorevina bogatih ljudi koja ima za cilj namjerno skretanje pažnje potlačenih masa izmišljenim neovozemaljskim temama, kako ne bi obraćali pažnju na eksploataciju koja je proizvedena u kapitalizmu i prethodnim modelima klasno zasnovanog društva. Po njima su poslanici bili samo obični lažljivci koji su svojim idejama nastojali opiti i uspavati narod kako bi se pokorio tiraniji. Stoga je ovaj socioekonomski pravac predstavljao najžešći val ateizma, jer je komunistička ideja stala u zaštitu slabih, siromašnih i potlačenih, a oni su najširi sloj društva. S obzirom na to da ova nova ideologija štiti njihove interese i nudi rješenja za njihove probleme, a Crkva je već davno izgubila utjecaj, svijet prihvata ovu ideju sa svom njenom filozofijom, ne samo kao ekonomsku reformu. Uz ovu ideju ateizam je doživio veliku ekspanziju, a naročito nakon boljševičke revolucije u Rusiji gdje je ova ideja uspostavila vlast što joj je dalo krila u borbi protiv vjere i širenju ateizma na svjetskoj sceni.
Treće: Povezanost ateizma sa materijalnom snagom.
Širenju ateizma, između ostalog, doprinijelo je i to što se ateizam dovodi u vezu sa materijalnim prosperitetom, s obzirom na to da je svijet uočio da Evropa nije ostvarila napredak sve dok nije ostavila crkvene ideje i ideologije, a s druge strane uočavaju da zemlje koje nisu potisnule vjeru ostaju nerazvijene. Zbog toga je svijet stekao dojam da je ateizam uzrok napretka i znanja, a da vjera označava dekadencu i neznanje. Zatim, nauka o pojavnom materijalnom svijetu ostavila je vidljive, zadivljujuće tragove na polju olakšavanja ljudskog života na Zemlji, ljudi su napustili vjerske ideologije i povjerovali u nauku kao novo božanstvo koje je u stanju njima sve potčiniti na Zemlji pa i na drugim planetama. Tako je svijet povjerovao da je taj napredak rezultat i plod ateizma, što je velika greška zbog koje se nevjerstvo raširilo. Nasuprot toga, islamska civilizacija utrla je put humanizmu i renesansi u Evropi i nikada nije bila u sukobu sa naukom. (Vidjeti: M. Basheer Ahmed, Syed A. Ahsani i Dilnawaz A. Siddiqui, Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji)
Četvrto: Poraz islamskog svijeta pred nasrtajima evropskih kolonizatora.
Nakon što su evropske zemlje razvile industrijsku proizvodnju, usmjerile su se ka islamskom svijetu, da bi tamo plasirali svoje proizvode i da bi crpili resurse i prirodna bogatstva iz tog dijela svijeta, i to za mizerne cijene ili potpuno besplatno. Na tom putu Evropa je upotrijebila svoju stalno rastuću vojnu silu da postigne te ciljeve. Istovremeno, islamski svijet bio je materijalno nazadan, siromašan, vojno i politički slab, nije se mogao dugo oduprijeti evropskim kolonizatorskim nasrtajima. Taj poraz odrazio se i na same muslimane poljuljavši vjersko ubjeđenje kod velikog broja njih i padajući pod utjecaj nadolazeće ateističke struje koju su donosili kolonizatori. Islamski narodi oponašali su evropske kolonizatore u njihovim običajima i navikama te je u njih prodirala i ateistička ideja, polazeći od toga da su Evropljani postigli tu snagu tek nakon što su se odrekli vjere. To je bio novi uzrok koji je doprinio širenju ateizma.
Čak i danas stanje ummeta, materijalno-tehnološka zaostalost, podijeljenost, opća dekadenca navodi neke na sumnju u vjeru. Naravno, napredak ili nazadnost odraz su Allahovih zakonitosti koje vladaju u svemiru i na Zemlji, ko ih bude prepoznao i po njima radio ostvarit će uspjeh bez obzira na vjersku ideologiju, iako će taj uspjeh biti potpun samo uz ispravnu religiju.
Peto: Luksuz, komfor, hedonizam i predanost užicima.
Znanstveno-tehnološki napredak otvorio je kapije blagostanja i lagodnog života. Raskošna prijevozna sredstva, savremeni uređaji za komunikaciju, razonodu i zabavu, raskošna hrana i piće, otmjena odjeća, višak slobodnog vremena i druga obilježja komoditeta savremenog života naveli su mnoge da se odaju ovosvjetskim užicima i predaju vlastitim porivima i hirovima. S obzirom na to da vjera načelno osuđuje luksuz, podstiče na umjerenost u trošenju, zabranjuje naslađivanje haramom, poput alkohola, droge i bluda, ljudi kojima nisu poznate intencije tih vjerskih propisa, smatraju ih suvišnim limitiranjem njihove slobode i barijerom njihovih užitaka i naslada, stoga su se još više od vjere udaljili, prezirući onog ko ih na ahiret podsjeća, ko ih na Vatru opominje i navodi da o budućem svijetu razmišljaju. I to je doprinijelo da se ateizam još više raširi.
Šesto: Tempo života.
Lagodan život, raskoš i izobilje naveli su ljude da se natječu u skupljanju materijalnih dobara kao sredstva užitka, pa stoga vrijedno rade i povećavaju broj radnih sati da bi što više stekli i zaradili. Feministički pokreti promicanjem rodne jednakosti u svim područjima života naveli su žene da napuste domove i stanu rame uz rame sa muškarcima natječući se u stjecanju i zaradi. Tako je žrvanj savremenog života ukliještio čovjeka ne ostavljajući mu priliku da razmisli o sebi, o svom životu. Moderni čovjek radi na svom poslu, a potom se predaje svojim užicima, igri, zabavi i rekreaciji, da bi potom ponovo otišao na posao i tako mu ne ostaje prostora da razmisli o suštini života i vjere, da sebi da odgovore na ona pitanja koja se nameću svakom čovjeku: Otkud ovaj svemir? Ko nas je stvorio? Zbog čega smo stvoreni? Kuda idemo? Kako će ovaj svijet skončati? Zašto postoje tolike razlike među ljudima? Ova i slična krucijalna pitanja ostaju bez odgovora u mnogim dušama, jer savremeni čovjek u kolotečini života ne nalazi vremena da o njima razmisli i na njih odgovore nađe. (Vidjeti: Abdurrahman Abdulhalik, El-Ilhad, esbabu hazihiz-zahireti ve turuku iladžiha, str. 8--17)
Sedmo: Mediji.
Savremeni mediji igraju veliku ulogu u širenju nemorala i poroka svih vrsta, čime odvraćaju od vjere i tako pospješuju nevjeru i ateizam. Mnogim svojim sadržajima mediji prikazuju vjernike u liku primitivaca, grubijana, ekstremista i sličnih negativaca, što u svijesti naraštaja koji odrastaju uz filmove i ekrane stvara antipatiju i odbojnost spram vjere.
Nastavit će se...