Namaz u džematu jedan je od najuzvišenijih ibadeta i najljepših vidova pokornosti Allahu, džellešanuhu. Učenjaci su, oslanjajući se na hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksu ashaba, radijallahu anhum, zabilježili brojne adabe, pravila ponašanja koja se odnose na odlazak u džamiju, boravak u njoj i povratak iz nje. Njihova svrha jeste da vjernika pripreme i usmjere kako bi namaz u džematu doživio u njegovoj punoj vrijednosti i ljepoti. U nastavku donosimo neke od tih adaba.
Smireno i dostojanstveno hodanje prema džamiji
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada čujete ikamet, smireno i dostojanstveno krenite na namaz, i ne žurite. Ono na što stignete (od namaza) -- klanjajte, a ono što propustite, upotpunite." (Buhari, br. 636)
Ovaj hadis ukazuje na adab prilikom dolaska u džamiju i klanjanje u džematu. Vjernik treba ići na namaz polako, smireno i dostojanstveno, bez trčanja i žurbe, jer time pokazuje poštovanje prema namazu i skrušenost pred Allahom. Naređenje "ne žurite" znači da se ne smije remetiti mir niti uznemiravati druge klanjače, već se imamu treba priključiti onako kako ga vjernik zatekne: ako je na kijamu, staje se na kijam, a ako je na rukūu, ide se odmah na rukū. Nakon što imam preda selam, klanjač nadoknađuje ono što je propustio, jer su učenjaci zaključili da ono što se stigne s imamom predstavlja početak namaza, a propušteno se kasnije upotpunjuje. Hadis tako uči muslimane da džamija i namaz nisu mjesta žurbe i nestrpljenja, već sabura, dostojanstva i potpune predanosti Allahu, čime se čuva smirenost i prisutnost srca u ibadetu.
Ne preplitati prste
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko se abdesti, a zatim izađe želeći klanjati, on je u namazu sve dok se ne vrati svojoj kući, pa zato nemojte činiti ovako" -- pri tome je isprepleo svoje prste. (Darimi, br. 1406. Ovaj hadis vjerodostojnim su ocijenili: Hakim, Zehebi i Albani)
Ovaj hadis koji bilježi Darimi ukazuje na vrijednost i nagradu za onoga ko se abdesti i izađe iz svoje kuće sa nijetom da klanja namaz u džematu -- sve vrijeme njegovog kretanja ka džamiji, pa čak i dok se vraća kući, piše mu se nagrada kao da je u namazu. Međutim, pažnja se posebno skreće na završni dio hadisa u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao rukama isprepletene prste i rekao: "Pa zato nemojte činiti ovako", odnosno nemojte preplitati prste. Učenjaci kažu da je razlog zabrane u tome što vjernik, dok ide na namaz, ima status onoga koji je već u namazu. A pošto je namaz ibadet smirenosti, skrušenosti i sabura, pokreti koji ukazuju na nervozu, nestrpljenje ili zaigranost nisu dozvoljeni.
Ne ulaziti u džamiju nakon jedenja bijelog i crvenog luka
Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko pojede bijeli luk ili crveni luk, neka se udalji od naše džamije i neka ostane u svojoj kući." (Buhari, br. 855; Muslim, br. 564) Razlog za ovu zabranu jeste to što se i meleke uznemirava njegov miris.
Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko pojede crveni luk, bijeli luk ili prasu, neka se ne približava našoj džamiji, jer i meleke uznemirava ono što uznemirava i ljude." (Muslim, br. 564)
Jedenje bijelog luka, crvenog luka i prase u osnovi nije haram.
Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prasu, bijeli i crveni luk, pa su ashabi upitali: "Je li to haram?", a on je odgovorio: "Ne, ali ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (u određenim situacijama)." (Ahmed, br. 11895. Hadis je dobar.)
Ebu Seid, radijallahu anhu, rekao je: "Nedugo nakon što je oslobođen Hajber, ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, našli su povrće -- bijeli luk, a ljudi su bili gladni, pa smo ga jeli u velikim količinama. Potom smo otišli u džamiju, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osjetio je miris pa je rekao: 'Ko pojede nešto od ovog odvratnog bilja, neka nam se ne približava u džamiji.' Ljudi su tada rekli: 'Zabranjeno je, zabranjeno je.' To je stiglo do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: 'O ljudi, ja ne činim haramom ono što mi je Allah dozvolio, ali je to bilje čiji miris ne volim.' (Muslim, br. 565)
Dova prilikom ulaska u džamiju
Ebu Humejd ili Ebu Usejd, radijallahu anhuma, prenose da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vas uđe u džamiju, neka kaže: 'Allahu, otvori mi vrata Svoje milosti.' A kada izađe, neka kaže: 'Allahu, molim Te za Tvoju dobrotu.'" (Muslim, br. 713)
U predaji Ebu Davuda stoji: "Kada neko od vas uđe u džamiju, neka prvo kaže 'Bismillahi ve salatu ve selamu ala resulillah', a zatim neka kaže: 'Allahu, otvori mi kapije Svoje milosti.' A kada izađe, neka kaže: 'Allahu, molim Te za Tvoju dobrotu.'" (Ebu Davud, br. 465. Hadis je vjerodostojan na osnovu drugih predanja koja ga pojačavaju.)
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vas uđe u džamiju, neka prvo kaže: 'Bismillahi ve salatu ve selamu ala resulillah', a zatim neka kaže: 'Allahu, otvori mi vrata Svoje milosti.' A kada izađe, neka donese selam na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i neka kaže: 'Allahu, zaštiti me od prokletog šejtana.'" (Ibn Madža, br. 773. Hadis je dobar.)
U predaji Ibn Huzejme stoji: "...i neka kaže: 'Allahu, sačuvaj me od prokletog šejtana.'" (Ibn Huzejma, br. 452 i 2706. Hakim i Zehebi ovaj su hadis ocijenili vjerostojnim, dok je Albani kazao da je dobar.)
Abdullah b. Amr b. As, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ušao u džamiju, govorio: "Utječem se Allahu Uzvišenom, Njegovim plemenitim licem i Njegovom vječnom vlašću od prokletog šejtana." Zatim bi rekao: "Kada to izgovori, šejtan kaže: 'Zaštićen je od mene ostatak dana.'" (Ebu Davud, br. 466, sa dobrim lancem prenosilaca. Šejh Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim.)
Zakoračiti desnom nogom prilikom ulaska, a lijevom prilikom izlaska iz džamije
Enes b. Malik, radijallahu anhu, govorio je: "Od sunneta je da, kada uđeš u džamiju, zakoračiš desnom nogom, a kada izlaziš, da zakoračiš lijevom." (Hakim, 1/338. Također, Hakim je hadis ocijenio vjerodostojnim.)
Klanjanje dva rekata tehijjetul-mesdžida prije sjedenja
Ebu Katada, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vas uđe u džamiju, neka klanja dva rekata prije nego što sjedne." (Buhari, br. 444; Muslim, br. 714)
Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, rekao je: "Neki je čovjek došao dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu na dan džume, pa ga je upitao: 'Jesi li klanjao, ti taj i taj?' Odgovorio je: 'Ne.' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'Ustani i klanjaj dva rekata.' (Buhari, br. 940; Muslim, br. 875)
Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, kazao je: "Sulejk el-Gatafani došao je na džumu dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu i sjeo. Poslanik mu reče: 'O Sulejk, ustani i klanjaj dva rekata, i skrati ih.' Zatim reče: 'Kada neko od vas dođe na džumu, a imam drži hutbu, neka klanja dva rekata i neka ih skrati.'" (Muslim, br. 875)
Ovi hadisi jasno potvrđuju propisanost tehijjetul-mesdžida -- dva rekata koji se klanjaju prilikom ulaska u džamiju prije nego što čovjek sjedne. Njihov značaj je toliko naglašen da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio njihovo obavljanje čak i osobi koja je došla na džumu dok je hutba već bila u toku, i to u prisustvu džemata, čime je pokazano da se ovaj sunnet ne izostavlja ni u toj prilici. U hadisu o Sulejku el-Gatafaniju dodatno se naglašava da se ta dva rekata klanjaju i kada hutba traje, ali da trebaju biti kratka kako ne bi ometala slušanje hutbe. U ovim predajama vidimo koliko je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio pažljiv u odgoju ashaba i podučavanju praktičnim adabima.
Ranije dolaziti na namaz i zauzimati prvi saf
Ebu Hurejra, radijallahu ahnu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada bi ljudi znali kolika je vrijednost poziva (ezana) i prvog safa, oni bi -- kada na drugi način osim bacanjem kocke ne bi mogli odrediti ko će učiti ezan ili klanjati u prvom safu -- tako i uradili. Kada bi znali kolika se vrijednost krije u ranjenju na namaz, i u tome bi se natjecali, a da znaju kolika je vrijednost jacije i sabah-namaza, oni bi na njih dolazili pa makar i pužući." (Buhari, br. 615, i Muslim, br. 437)
Bera b. Azib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista Allah i Njegovi meleki donose salavat na prvi saf. Mujezinu se oprašta grijeh sve dok traje njegov glas, a potvrđuje ga sve što čuje njegov poziv, živo ili neživo i njemu pripada nagrada onoga ko klanja s njim." (Nesai, br. 646. Šejh Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim.)
Ovi hadisi ukazuju na izuzetnu vrijednost ezana, prvog safa i namaza u džematu, posebno sabaha i jacije. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ističe da bi ljudi, kada bi znali kakva nagrada pripada onome ko uči ezan i onome ko klanja u prvom safu, toliko žudjeli za tim da bi, ukoliko ne bi imali drugog načina, žrijebom određivali ko će učiniti jedno ili drugo. Također, kada bi bili svjesni vrijednosti ranog dolaska na namaz, kao i posebne nagrade za jaciju i sabah, dolazili bi u džamiju makar i pužući.
U drugom hadisu stoji da Allah i Njegovi meleki donose salavat na prvi saf, što ukazuje na njegov poseban status i vrijednost. Mujezinu se pak brišu grijesi sve dokle dopire njegov glas, a njegov ezan potvrđuje sve što ga čuje, bilo živo ili neživo, i njemu pripada nagrada svih koji klanjaju s njim. Ovi hadisi podstiču vjernike da se natječu u hajru, da budu od onih koji uče ezan, da se trude zauzeti prvi saf i da ne propuštaju sabah i jaciju u džematu, jer su to djela koja donose ogromne nagrade i Allahovu posebnu milost.
Postavljanje hafiza i učenih u prvi saf iza imama
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Neka mi budu najbliži od vas oni koji su zreli i razumni, zatim oni koji su poslije njih, pa oni koji su poslije njih, pa oni koji su poslije njih. A čuvajte se galame kakva biva po pijacama." (Muslim, br. 432)
Ovaj hadis ukazuje na važnost reda i discipline u safovima prilikom namaza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naglašava da najbliži imamu treba da budu oni koji su najzreliji, najsmireniji i najrazumniji, jer njihov primjer utječe na ostale, a i oni su prvi koji će reagirati ako se tokom namaza desi nešto neuobičajeno, odnosno ukoliko imam napravi grešku u toku namaza. Potom dolaze oni poslije njih, redom, što pokazuje da raspored u safovima nije prepušten slučaju, već ima svoju mudrost i svrhu. Upozorenje: "Čuvajte se galame kakva biva po pijacama" odnosi se na to da džamija i namaz nisu mjesta bučnog govora, rasprave ili ponašanja koje ne priliči. Ovaj hadis uči nas da džamija treba da bude prostor reda, skrušenosti i discipline, a da raspored u safovima odražava ozbiljnost i veličinu ibadeta koji se u njoj obavlja.
Poravnanje safova
Enes b. Malik, radijallahu anhu, kaže: "Kada bi se proučio ikamet, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo bi se prema nama i rekao: 'Poravnajte svoje safove i zbijte se, jer ja vas vidim iza svojih leđa.'" (Buhari, br. 719, i Muslim, br. 434)
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Poravnajte safove, jer je poravnanje safova dio potpunosti namaza." (Buhari, br. 723, i Muslim, br. 433)
Ovi hadisi jasno ukazuju na važnost poravnavanja safova, što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posebno naglašavao prilikom uspostavljanja namaza. Kada bi se proučio ikamet, on bi se okrenuo prema ashabima i podsjetio ih da poravnaju i zbiju safove, naglašavajući da ih vidi čak i iza svojih leđa. Time je htio pokazati da je urednost i jedinstvo u safovima vid discipline.
U drugom hadisu poravnanje safova opisuje se kao sastavni dio potpunosti namaza, što znači da se namaz ne posmatra samo kroz pojedinačne radnje, već i kroz zajedništvo i red koji ga prate.
Ne izlaziti iz džamije nakon ezana osim s opravdanim razlogom
Ebu Ša'saa el-Muharibi, radijallahu anhu, kaže: "Čuo sam Ebu Hurejru, radijallahu anhu, kada je ugledao čovjeka kako izlazi iz džamije nakon što je proučen ezan, pa je rekao: 'Ovaj je neposlušan Ebu Kasimu, sallallahu alejhi ve sellem.'" (Muslim, br. 655)
Ibn Usejmin, rahimehullah, rekao je: "Učenjaci, rahimehullah, iz ovog hadisa zaključuju da je zabranjeno izlaziti iz džamije nakon ezana onome ko je obavezan klanjati namaz, osim ako postoji opravdan razlog. Među opravdanjima se spominje: da čovjek ima potrebu za mokrenjem ili obavljanjem velike nužde, da ga muči stomak zbog kojeg mora prekinuti abdest, da ga je pogodila bolest koja zahtijeva izlazak, da je imam u drugom mesdžidu ili mujezin u drugom mesdžidu. Ako bi neko izašao iz jednog mesdžida da bi klanjao u drugom, o tome postoje dva mišljenja. Jedni kažu da hadis to općenito zabranjuje, dok drugi smatraju da se hadis odnosi na onoga ko izlazi da bi izbjegao namaz u džematu. Onaj, pak, ko ide u drugi mesdžid da bi tamo klanjao, ne bježi od džemata, nego namjerava obaviti namaz u drugoj džamiji. Ipak, učenjaci naglašavaju da nije pohvalno izlaziti iz džamije nakon ezana, pa ni u ovom slučaju, osim ako postoji šerijatski opravdan razlog -- poput toga da u drugom mesdžidu ima dženaza-namaz koju želi obaviti, ili da se u drugoj džamiji uči ljepši i ispravniji kiraet, ili neki drugi opravdani razlog. U tim slučajevima dozvoljeno je izaći." (Šerhu Rijadus-salihin, 6/559)
Ne prolaziti ispred klanjača
Ebu Džuhejm, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada bi onaj koji prolazi ispred klanjača znao kakav je to grijeh, bolje bi mu bilo da četrdeset (dana, mjeseci ili godina) stoji na mjestu, nego da prođe ispred njega." (Buhari, br. 510, i Muslim, br. 507)
Klanjač stoji pred Uzvišenim Allahom, doziva Ga i obraća Mu se, pa kada neko ispred njege prođe, on prekida to obraćanje i uzemirava ga u njegovom ibadetu. Zbog toga čini veliki grijeh jer je uzrok da svojim prolazom ispred klanjača klanjač napravi propust u namazu. Imajući to u vidu, Zakonodavac upozorava da, kada bi onaj ko to čini, znao koliki je to grijeh, stajao bi četrdeset, a ne bi prošao ispred klanjača, što ukazuje na veliko upozorenje na opasnost tog djela. Prenosilac je imao sumnju da li je ovdje rečeno četrdeset dana, mjeseci ili godina. U svakom slučaju ne misli se konkretno na ovaj broj, nego na uveličavanje zabrane tog djela.
Ne tražiti izgubljenu stvar u džamiji
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko čuje čovjeka da u džamiji traži svoju izgubljenu stvar, neka mu kaže: 'Allah ti je ne vratio!', jer džamije nisu izgrađene za to." (Muslim, br. 568)
Hadis koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, ukazuje na to da onome ko u džamiji traži izgubljenu stvar, treba kazati: "Allah ti je ne vratio", ili: "Ne pronašao je", kao što se spominje u drugom predanju, što predstavlja osudu zbog toga što ne cijeni prostor džamije. Kasnije je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio zbog čega se osuđuje onaj ko u džamiji traži izgubljeno: "Džamije nisu zbog toga izgrađene." One su sagrađene da bi se u njima spominjao Allah, klanjalo, stjecalo znanje i sl. Imajući u vidu da onaj ko traži nešto, to čini na mjestu gdje to nije predviđeno, ovakva dova odgovara da mu se kaže kao vid osude i podsticanja da se udalji od tog postupka. Općenito, hadis predstavlja vid pozivanja da se čini dobro i odvraćanja od zla, što ima svoje uslove. Ako mu to kaže, pa se ovaj povuče, ostvaren je cilj, a ako nastavi, treba ponoviti to upozorenje.
Ne pljuvati u džamiji
Enes b. Malik, radijallahu anhu, rekao je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio pljuvačku u pravcu kible, pa ju je svojim rukama očistio. Na njegovom licu primijetila se odbojnost prema tome, a zatim je rekao: "Zaista, kada neko od vas stoji u namazu, on se obraća svome Gospodaru, pa neka ne pljuje prema kibli, nego neka pljune na svoju lijevu stranu ili ispod svojih nogu." Potom je uzeo kraj svoga ogrtača, pljunuo u njega i preklopio ga, pa rekao: "Ili neka uradi ovako." (Buhari, br. 417)
Enes b. Malik, radijallahu anhu, rekao je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio pljuvačku u pravcu kible džamije, pa se toliko rasrdio da mu se lice zažarilo. Tada je jedna ensarijka ustala, očistila to mjesto i namirisala ga mirisom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'Kako je lijepo postupila!'" (Nesai, 728. Hadis je dobar.)
Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Pljuvati u džamiji je grijeh, a iskup je zatrpavanje (pljuvačke)." (Buhari, br. 415; Muslim, br. 552)
Pljuvati u džamiji je grijeh za koji počinilac zaslužuje kaznu od Allaha Uzvišenog. Muslimanu nije dozvoljeno da pljuje po džamiji, jer se time skrnave Allahove kuće koje je obaveza čuvati i brinuti se o njima, jer je to vid poštivanja Allahovih svetinja, a Uzvišeni Allah kaže: "A ko poštuje Allahove svetinje, uživat će milost Gospodara svoga" (El-Hadždž, 30). Onaj ko pljune u maramicu ili komad odjeće, nema grijeh, jer nije prekršio razlog zabrane. Ukoliko neko izbaci pljuvačku greškom i bez namjere, to mu se prašta. Ovo ne znači da čovjek pljuje u džamiji, a onda da to zakopa, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, samo pljuvanje u džamiji nazvao grijehom. Onaj ko nenamjerno pljune u džamiji i želi da mu Allah oprosti i izbriše taj grijeh, neka požuri da pljuvačku ukloni iz džamije, bilo da je zakopa ako je podloga od zemlje, a ako imaju tepisi, onda treba da ukloni na drugi način, jer ukoliko bi tako ostavio, bio bi grešan sve dok je pljuvačka tu.