Zikr je jedno od djela od kojih čovjek ima veliku korist. Uzvišeni Allah u mnogim je kur’anskim ajetima naredio vjernicima da Ga spominju, da Ga se sjećaju i pohvalio je najljepšom pohvalom sve one koji budu ustrajavali na tom putu. Uzvišeni Allah kaže: “O vi koji vjerujete, mnogo spominjite Allaha!” (El-Ahzab, 41); “...i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio!” (El-Ahzab, 35) Iz navedenih ajeta razumijemo da je Uzvišeni Allah naredio vjernicima da Ga se mnogo sjećaju, jer je vjernik u velikoj potrebi za Allahom i Njegovom nagradom, milošću i oprostom.
Učenjaci su napisali mnogo djela u kojima su pojasnili koristi zikra, od kojih ćemo mi neke spomenuti:
• Zikrullah – spominjanje Uzvišenog Allaha, predstavlja život za srca, radost za oči, užitak za duše, lijek za srca, i najvažnije čime se oživljavaju i oplemenjuju duše i postiže unutrašnje zadovoljstvo i sreća. Zikr je za srce poput vode za ribu. Kako može riba bez vode?!
• Bez zikra i spominjanja Allaha vjernikov život ne može biti lijep, jer srce koje je nemarno prema zikru jeste mrtvo srce. A i kuća u kojoj se ne spominje Allah ruševna je kuća. Srce se oplemenjuje zikrom, kao što se i kuća izgrađuje zikrom, a srce se umrtvljuje nemarom prema zikru, kao i kuća što se ruši nemarom prema zikru, što se navodi u hadisu: “Primjer onoga ko spominje svoga Gospodara i onoga koji Ga ne spominje jeste kao primjer živog i mrtvog.“ (Buhari) A u drugom hadisu: “Primjer kuće u kojoj se spominje Allah i kuće u kojoj se ne spominje Allah jeste kao primjer živog i mrtvog.” (Muslim)
• U zikru je smiraj i čistoća za srca, kao što kaže Uzvišeni: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju” (Er-Ra’d, 28) A u hadisu se kaže: “Kada god se neki ljudi okupe i spominju Uzvišenog Allaha, meleki ih natkrile svojim krilima, prekrije ih Allahova milost, na njih se spusti smiraj, i Allah ih spomene kod onih koji se kod Njega nalaze!” (Muslim)
• Onima koji spominju Allaha dovoljno je odlike i blagodati što ih Allah spomene, kao što je Uzvišeni rekao: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!” (El-Bekara, 152) U hadisi-kudsijju Uzvišeni Allah kaže: “...ako Me spomene u sebi, spomenut ću ga u Sebi, a ako Me spomene u društvu – Ja ću ga spomenuti u časnijem društvu od toga.” (Buhari i Muslim) Koja je veća odlika, koja je veća čast od toga da te spomene Gospodar svjetova?! Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, rekao je: “Oni koji spominju Allaha pokupili su svako dobro.” (Ahmed, Musned)
• Korist od zikra također je: otjeruje šejtana, u njemu zadovoljstvo Rahmana – Svemilosnog, otklanja brige i tugu iz srca, i onaj koji spominje Allaha osjeti draž i ljepotu života na dunjaluku, i svjetlo na ahiretu, kao što stječe svjesnost o Allahovom nadzoru (el-murakaba), što ga dovodi do toga da upotpuni ihsan (treći najviši stepen vjere). Zikr donosi blagodati i zaštita je od nesreća. Ni sa čim se ne postižu Allahove blagodati, niti štiti od nesreće, kao sa zikrullahom. (Vidjeti: Ibn Kajjim, El-Vabilul-Sajjib)
• Zikr se čini srcem i jezikom. A najpotpuniji, najbolji, najkorisniji i najdraži zikr Allahu jeste kada su zikr i srcem i jezikom u suglasju, pa se zikri jezikom, a srcem razmišlja o značenju i porukama tih zikrova. U zikr srcem ubraja se: razmišljanje o veličanstvenosti Allahovog stvaranja i Njegovih znakova u svemu onome što nas okružuje, ispravno razumijevanje Allahovih lijepih imena i uzvišenih svojstava, razmišljanje o Allahovim naredbama, što dovodi do njihovog izvršavanja, a i o zabranama, pa ih se kloni. Zikr srcem je najvredniji zikr jer je njegov plod istinska spoznaja i on produbljuje i podstiče na ljubav prema Allahu, strah od Njega i svjesnost o Allahovom nadzoru, a istovremeno odvraća od griješenja. Zikr koji je po vrijednosti odmah poslije zikra srcem jeste zikr jezikom. (vidjeti: Nevevi, El-Ezkar; Ibn Tejmijja, Medžmuul-Fetava i El-Vabilul-Sajjib; Ibn Kajjim, Revdetul-Muhibbin, El-Fevaid i Medaridžus-salikin). “Za zikr je potrebna prisutnost srcem, pa je zato neophodno da onome ko spominje Allaha to bude cilj i da stremi da to postigne, razmišljajući i proučavajući značenja zikra koji izgovara. Razmišljanje i proučavanje značenja zikra potrebno je kao što je potrebno i kod učenja i tilaveta Kur’ana, jer im je zajednički cilj”, a taj cilj jeste da se spozna Allahova veličanstvenost, savršenstvo, božanstvenost, blagodati prema nama... da bismo Ga na najpotpuniji način veličali i obožavali. ” (Nevevi, El-Ezkar)
• Skrušeni zakir – onaj koji spominje Allaha, jeste onaj čiji zikr srcem, jezikom i tijelom bude podudaran i jedan drugog prati, pa jezikom stalno spominje, srce mu je stalno budno i svjesno zikrullaha, a skrušenost se pokazuje na njegovim djelima.
• Nemarnost u pogledu zikra manifestira se nemarnošću prema značenjima zikrova – posebno dnevnih i noćnih zikrova, kada čovjek ne razmišlja o vrijednosti vjerovanja, veličanstvenosti Allaha i Njegovoj uzvišenosti. Posvećenost zikru i potpuna prisutnost uz razmišljanje o značenju riječi koje se izgovaraju vodi ka povećanju imana, ubjeđenja i u srcu budi još veću ljubav prema Allahu, dok je nemarnosti u pogledu zikra jedna od šejtanovih metoda da odvrati ljude od Allahovog puta. Zato je neophodno poznavanje značenja zikrova, i razmišljanje o tim značenjima, da bi dali očekivane plodove i ostavili najbolji trag na jednom muslimanu i muslimanki.
• Zikrovi koji se izgovaraju jezikom: učenje Kur’ana, tesbih – slavljenje Allaha izgovarajući “subhanallah”, tehlil – izgovaranje “lla illahe illallah”, tahmid – zahvaljivanje Allahu riječima “elhamdulillah”, jutarnji i večernji zikr, zikrovi pred spavanje, prilikom ulaska u toalet i dr., neophodno je da se izgovore jezikom da bi se dobio sevap koji je obećan za određeni zikr, a samim razmišljanjem srcem, ne postiže se poseban sevap koji je obećan za određene zikrove, samo se ima nagrada za razmišljanje. Kao primjer možemo navesti klanjača koji u sebi uči u namazu i to mu nije dovoljno, nego je neophodno da ono što se uči u namazu izgovara pomjerajući usne, zato što su ta učenja govor, a govor se ostvaruje jezikom i usnama. (Vidjeti: Nevevi, El-Ezkar; Fetava Ibn Usejmin)
• Većina učenjaka smatra da je uvjet da onaj koji zikri ili uči, čuje sam sebe prilikom zikrenja ili učenja, bilo da se radi o zikru ili učenju koje je vadžib ili mustehab, sve dok ima zdrav sluh, i nema nikakve zapreke i smetnje koja ometa da čuje, i da nije dovoljno samo da izgovara jezikom i usnama. Drugi stav jeste da to nije obavezno i da je dovoljno izgovaranje jezikom i usnama harfova iako ne čuje samog sebe prilikom izgovora, jer se time ispunio govor, a to da sam sebe čuje jeste dodatak na govor i izgovor, za što nema dokaza da je obavezno. Ovo mišljenje preferiraju šejhul-islam Ibn Tejmijja, Ibn Kajjim, Ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi. (vidi: El-Ezkar, En-Nevevi; El-ihtijarat libni Tejmijja; El-Furu, Ibn Muflih; I’lamul-Muvekkiin, Ibn Kajjim; Eš-Šerhul-Mumti) Za ibadet je sigurniji i predostrožniji prvi stav većine uleme.
Izvor: 31 faide fi ezkaris-sabahi vel-mesa
Autor: Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid
Priredio: Adnan Fetić, prof.