“I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu – ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio.” (El-En’am, 52)
Ovaj ajet sličan je ajetu u suri Abese u kojem Uzvišeni Allah kori Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “On se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš – možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš. Ne čini tako!” (Abese, 1–11)
Kao i u prethodnom, tako je i u ovom slučaju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dobru namjeru: nadao se da će jedan od kurejševićkih velikana primiti islam i da će se približiti njihovim srcima pa je upozoren da je učinio nešto suprotno prečem. Također i povod objave ajeta u suri El-En’am sličnog je karaktera i spomenut je u sljedećim hadisima.
Muslim bilježi od Sa’da b. Vekkasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Bilo nas je šestero sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, pa su mnogobošci rekli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Udalji ove od sebe, da se ne bi odvažili na nas.’ A bili smo prisutni Ibn Mesud, jedan iz plemena Huzejl, Bilal, dvojica čijih se imena ne sjećam i ja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u sebi je razmišljao o tome, koliko je Allah htio, pa je Uzvišeni objavio: ‘I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu…’” (El-En’am, 52)
U drugoj verziji Ibn Madža u Sunenu bilježi da je Habbab, radijallahu anhu, rekao o ovom ajetu: “Akra b. Habis et-Temimi i Ujejna b. Hisn el-Fezari došli su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nađoše ga kako sjedi u društvu sa Suhejbom, Bilalom, Ammarom i Habbabom i nekim siromašnim vjernicima, pa kada ih vidješe oko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatraše ih bezvrijednim, priđoše mu i rekoše: ‘Želimo da nam odrediš mjesto pored sebe po kojem će Arapi vidjeti našu odlikovanost, a tebi će doći delegacije od Arapa pa se stidimo da nas Arapi vide sa ovim robovima, stoga kada ti dođemo, ti ih udalji, a kada mi odemo, nastavi sjediti s njima ako želiš.’ ‘Uredu’, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim oni zatražiše: ‘Napiši nam kakav dokument’, pa Poslanik pozva Aliju, radijallahu anhu, da zapiše dok smo mi sjedili po strani. Tada je Džibril došao sa objavom: ‘I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu…’” (El-En’am, 52), to jest ne udaljuj od sebe ove ljude, nego ih prihvati kao svoje društvo i najbolje prijatelje, zato što su kod Allaha oni blizu, pa zato trebaju biti i u tvojoj blizini, jer Allah ne gleda ni u fizičke osobine, niti u materijalno stanje ljudi, niti gleda u njihovu pripadnost nekom narodu ili grupaciji, Allahu su najbliži oni najbogobojazniji.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je osoba koja zbližava, koja je plijenila druge svojim ponašanjem i odnosom prema svom sagovorniku bez obzira na to da li se radilo o starijoj ili mlađoj osobi, muškarcu ili ženi, vjerniku ili nevjerniku, stoga je bilo nezamislivo da onaj koji daje upute o lijepom ponašanju učini nešto što je kontradiktorno i u suprotnosti sa riječima koje su upućene u mnogim hadisima, kao što je slučaj u hadisu gdje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetuje Ebu Zerra i Muaza b. Džebela, radijallahu anhuma: “Boj se Allaha ma gdje god bio! Ako uradiš loše djelo, nakon njega uradi dobro, koje će izbrisati ono loše, i lijepo se ophodi prema ljudima!” (Tirmizi, koji kaže: “Hadis je dobar”, a u pojedinim primjercima stoji: “Hadis je hasen-sahih.”)
Ibn Kajjim, rahimehullah, kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim je hadisom spojio bogobojaznost i lijepo ponašanje, jer bogobojaznost je dobra u odnosima između roba i Gospodara, a lijepo ponašanje između roba i ostalih ljudi, bogobojaznost uzrokuje Allahovu ljubav, a lijepo ponašanje utječe na to da ga ljude zavole.”
Plemeniti ashab Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: “Najpotpunijeg vjerovanja su vjernici koji imaju najljepše ponašanje, koji su blage naravi, koji su prisni i voljeni, a nema nikakvog dobra u onome u kojem nema prisnosti niti je voljen od drugih.” (Hadis je sahih, a zabilježili su ga Ahmed, Hakim i Bejheki u Šuabul-imanu)
Dakle, pravi vjernik je onaj koji se lijepo ophodi prema drugima, koji je blag prema njima, koji plijeni svojim prisustvom, koji je u društvu dobrih i pobožnih, koji spaja a ne razdvaja, koji poštuje, a ne omalovažava. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dovoljno je čovjeku zla da omalovažava svoga brata muslimana, svakom muslimanu zabranjeni su krv, imetak i čast drugog muslimana.” (Muslim)
Čuvati čast drugih obaveza je u svakoj prilici, pa čak i kada sjedimo na putevima trebamo paziti na čast prolaznika. Prenosi Ebu Seid el-Hudri da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čuvajte se sjedenja po putevima.” Prisutni rekoše: “O Allahov Poslaniče, sjedenje na putu nama je neophodno, mi tu razgovaramo.” Na to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ako ćete sjediti, onda dajte putu njegovo pravo”, a oni upitaše: “Šta je pravo puta, o Allahov Poslaniče?” On reče: “Obaranje pogleda, otklanjanje neprijatnosti, odvraćanje selama i naređivanje dobra i zabranjivanje zla.” (Buhari i Muslim)
Jedan od od naših prethodnika rekao je: “Vidio sam ljude koji su imali nedostatke, ali su i oni skrivali nedostake drugih ljudi, pa im je Allah sakrio njihove nedostatke, a vidio sam i one koji nisu imali nedostataka, ali su se bavili nedostacima drugih pa su i oni postali sa nedostacima. (Džamiul-ulumi vel-hikem)
Prenosi se da je Isa, alejhis-selam, upitao svoje havarijune: “Kako postupate kada vidite nekog koji spava, a vjetar mu otkrio stidno mjesto?”, a oni odgovoriše: “Mi žurno priđemo da ga pokrijemo”, na što Isa, alejhis-selam, reče: “Naprotiv, kada vidite da neko radi nešto pogrešno ili ima kakav nedostatak, vi to objelodanjujete.“
U istom je kontekstu i hadis Ebu Berze u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O vi koji povjerovaste jezicima, a vjerovanje nije ušlo u vaša srca, ne ogovarajte muslimane, i ne slijedite (ne istražujte) njihove mahane, jer onaj koji bude istraživao njihove mahane, Allah će otkriti njegove mahane, a kome Allah otkrije mahane, ponizit će ga makar se i u svojoj kući nalazio.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Hiban. Hadis je vjerodostojan.)
U jednoj predaji ističe se da će Uzvišeni Allah na Sudnjem danu pitati neke ljude: “Je li ti poznat ovaj grijeh, je li ti poznat ovaj grijeh?”, a čovjek će odgovarati: “Jeste, Gospodaru!”, sve dok mu ne izloži sve grijehe, pa će čovjek pomisliti da je propao, ali će mu tada biti rečeno: “Nisam ti ih sakrio na dunjaluku osim zato da bih ti ih oprostio na ahiretu.” (Buhari)
Ako naš Gospodar skriva mahane ljudi i njihove sramote, pa za nas vjernike je preče da to činimo, mi koji tragamo za Allahovim imenima i koji želimo da se okitimo plemenitim svojstvima kojima se kitio i naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, moral lijepo je opisao njegov ashab Ibn Ebu Evf, radijallahu anhu, koji je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selllem, bio ponizan prema svim muslimanima, nije se oholio niti smatrao poniženjem da se nađe u društvu udovica i siromašnih i da im ispunjava potrebe. (Nesai, hadis je vjerodostojan.)
Zar može Poslanik, sallallahu alejhi ve selllem, postupati drugačije osim u skladu sa onim što je rekao u hadisu: “Allah mi je objavio: ‘Budite ponizni jedni prema drugima i neka niko za sebe ne smatra da je iznad drugih ljudi.’” (Ebu Davud, hadis je hasen.)
(Hutba je održana tokom mjeseca fabruara u Hatundžik džamiji u Skoplju, u Sjevernoj Mekedoniji.)