Historija svjedoči da je nerazumna pristranost dovela do mnogih smutnji i velikih krvoprolića među muslimanima, stoga se s pravom pitamo kako možemo prevazići nerazumnu pristranost u našem ponašanju, kako možemo usvojiti islamski edeb ponašanja prilikom fikhskih razilaženja, da bismo bili pravedni i ispoštovali prava svoje braće u vjeri, a udaljili se od nepravde i nekorektnog ponašanja.Najvažniji korak na tom putu je upoznavanje s uzrocima pojave nerazumne pristranosti i kako se ona razvija kod čovjeka do te mjere da obuzme njegov um, zamrači mu pogled na istinu i dovede ga u nepravdu.Neznanje je glavni uzrok pojave nerazumne pristranosti. Neupućenost u različito mišljenje u pogledu određenog fikhskog pitanja, nepoznavanje intencija šerijata, olakšica, stepenovanja djela, općeg interesa i slično, dovode do pojave nerazumne pristranosti. Isto tako, neupućenost u realnost, stanja ljudi i njihovih običaja, uzrokuje pogrešne procjene i dovodi do pogrešnih odluka.
Nerazumna i neutemeljena pristranost vlastitom stavu jedan je od velikih problema s kojima se susrećemo u da‘vi. Nerazumna pristranost kvari dobre međumuslimanske odnose i uništava nadu u postizanje muslimanskog jedinstva. Promotrimo li realno stanje na polju islamske da‘ve, vidjet ćemo nevjerovatnu podijeljenost i animozitete između različitih struja i džemata. Razlozi te podijeljenosti i animoziteta su brojni, a najvažniji razlog je nerazumna pristranost vlastitom stavu i opredjeljenju.
Posljedice nerazumne pristranosti prevazilaze puko međumuslimansko nejedinstvo i neprijateljstvo – odbacivanje Kur’ana i sunneta najopasnija je posljedica te pristranosti, jer nerazumna pristranost zasljepljuje um čovjeka i ne dopušta mu da ugleda nur Istine. Ona u čovjeku ubija vrline skrušenosti, tolerancije, poniznosti, u srcu rađa mržnju, a rasprave i dijalog preokreće u verbalni rat čija su glavna obilježja povođenje za ličnim prohtjevima, nadmenost i želja da se pod svaku cijenu pobijedi u raspravi. Najteža posljedica takvog postupanja jeste prerastanje verbalnog sukoba u pogledu fikhskih i idžtihadskih razilaženja u fizičke obračune i oružane sukobe.
Uzroci pojave nerazumne pristranosti
Historija svjedoči da je nerazumna pristranost dovela do mnogih smutnji i velikih krvoprolića među muslimanima, stoga se s pravom pitamo kako možemo prevazići nerazumnu pristranost u našem ponašanju, kako možemo usvojiti islamski edeb ponašanja prilikom fikhskih razilaženja, da bismo bili pravedni i ispoštovali prava svoje braće u vjeri, a udaljili se od nepravde i nekorektnog ponašanja.
Najvažniji korak na tom putu je upoznavanje s uzrocima pojave nerazumne pristranosti i kako se ona razvija kod čovjeka do te mjere da obuzme njegov um, zamrači mu pogled na istinu i dovede ga u nepravdu.
Neznanje je glavni uzrok pojave nerazumne pristranosti. Neupućenost u različito mišljenje u pogledu određenog fikhskog pitanja, nepoznavanje intencija šerijata, olakšica, stepenovanja djela, općeg interesa i slično, dovode do pojave nerazumne pristranosti. Isto tako, neupućenost u realnost, stanja ljudi i njihovih običaja, uzrokuje pogrešne procjene i dovodi do pogrešnih odluka.
Neznanje ili nedovoljno znanje uzrokuje nerazumnu pristranost zbog toga što čovjek misli da se pridržava potpune istine i jedinog prihvatljivog mišljenja, a nije svjestan da se drži jednog dijela istine, a da mnoge njene aspekte uopće ne poznaje.
Pametno bi bilo da čovjek bude oprezan i da ne donosi ishitrene zaključke na osnovu onoga što poznaje od vjere, jer je moguće da postoje druga mišljenja koja su jednako dobro ili čak bolje argumentirana od onoga koje on slijedi. Osim toga, ponekad je prije primjene nekog mišljenja potrebno pravilno odvagnuti kakve bi ono posljedice izazvalo. Valja imati na umu da druga idžtihadska mišljenja mogu biti ispravna, kako bi nas Allah, dželle šanuhu, uputio na istinu. Ovo je mnogo bolje od pristranog zastupanja jednog stava, jer to može dovesti do ružnih postupaka i prekoračenja šerijatskih normi, a da, nakon svega toga, čovjek otkrije kako nije bio u pravu i kako se zbog zastupanja pogrešnog stava ružno ophodio prema muslimanima. Ove posljedice treba imati u vidu naročito zbog toga što mogu dovesti do razdora među muslimanima, nepravde i krvoprolića. Pogotovo što se ljudima vrlo teško osloboditi nerazumne pristranosti. Samo hrabri, iskreni i karakterni ljudi u stanju su priznati svoju grešku i neznanje.
Kako se ne bismo zaglavili u ovoj nerazumnoj pristranosti i postali žrtve vlastitog neznanja ili nepotpunog poznavanja nekog pitanja, nužno je da uzimamo lijek koji je propisao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a to je učenje i pitanje učenjaka koji se odlikuju i znanjem i iskustvom.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Zaista je pitanje lijek za neznanje!” (Ebu Davud, Sunen, broj 336) Ovo je dio hadisa koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Na jednom putovanju, jedan je čovjek razbio glavu o kamen, potom je polucirao u snu, pa je upitao svoje saputnike: ‘Imam li olakšicu da uzmem tejemmum?’ Odgovorili su mu: ‘Smatramo da nemaš olakšicu, jer imaš vodu.’ Čovjek se okupao i umro od posljedica, pa smo po povratku obavijestili Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je kazao: ‘Ubili su ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali, ako nisu znali? Zaista je pitanje lijek za neznanje! Bilo mu je dovoljno da je pritegao – ili: privezao – sumnja prenosilac Musa – krpu (zavoj) na povrijeđeno mjesto i potrao po njemu, a ostatak tijela oprao.’” (Albani je rekao: “Hadis je hasen, ali bez posljednje rečenice.”)
Slijeđenje strasti i ličnih prohtjeva drugi je uzrok nerazumne pristranosti. Neki ljudi su svjesni da nisu u pravu i da njihov oponent zastupa istinu, ali uporno se drže pogrešnog stava, jer on odgovara njihovim prohtjevima, ne obazirući se na savjete i opomene.
Treći uzrok nerazumne pristranosti jeste slijeđenje drugog čovjeka, naročito ako je popraćeno neznanjem. Takvi ljudi isključuju razum i potpuno se predaju emotivnoj vezi sa osobom koju slijede i svoje stavove grade na riječima te osobe, uopće ne propitujući šta je istina.
Četvrti bitan uzrok nerazumne pristranosti jest slijeđenje običaja. Ovaj uzrok prisutan je kod neukih ljudi i sljedbenika novotarija, više nego kod učenika islamskih nauka i obrazovanih ljudi, jer ustrajavaju u grešci samo zato što je to običaj koji su naslijedili od predaka.
Znakovi nerazumne pristranosti
Ponekad čovjek nije u stanju da sam shvati kako je zaglibio u nerazumnu pristranost, stoga je dobro da naučimo neke znakove po kojima je možemo prepoznati kod sebe.
Prvi znak nerazumne pristrnosti jeste osjećanje teškoće u prsima zbog drugačijih mišljenja, odbijanje da sasluša drugačiji stav i da o njemu promisli. Onaj ko zastupa istinu nije netrpeljiv prema drugima, spreman je saslušati argumentaciju oponenta i ne plaši se rasprave i dijaloga.
Drugi znak nerazumne pristranosti jest nastojanje da kompromitira oponenta bez šerijatski opravdanog razloga. Zbog toga onaj ko pati od nerazumne pristranosti istražuje mahane i omaške oponenta, pa ih preuveličava i ističe u svakoj prilici, istovremeno ignorirajući ili umanjujući sve pozitivno kod oponenta. Neki ljudi čak idu dotle da svoje oponente vrijeđaju na ličnoj osnovi u pogledu porijekla ili časti i morala.
Treći znak nerazumne pristranosti jest kršenje normi islamskog bratstva. Govorimo o bratstvu koje obuhvata sve muslimane, pa i one koji griješe, jer sve dok je čovjek musliman, njegov nemar, greška ili nedostatak, ne daju nama za pravo da prema njima kršimo norme islamskog bratstva i svoj odnos prema njima moramo držati u granicama šerijatskih pravila savjetovanja. Međutim, čovjek koji pati od nerazumne pristranosti beskrupulozno ruši sve norme islamskog bratstva, nerijetko napada muslimane i verbalno i fizički, nepravedno optužuje svoje oponente i ne preza da o njima govori ono što se ustručava kazati za nemuslimane.
Prekoračenje šerijatskih normi u prezentiranju istine vodi nerazumnoj pristranosti
Objektivna kritika, upozoravanje na neispravne stavove i greške neophodno je, ali prekoračivanje šerijatskih normi u odbrani istine može, također, dovesti do nerazumne pristranosti. Neki ljudi zastupaju istinu, ali u njenom prezentiranju prekoračuju norme islamskog edeba i pravila savjetovanja, pa čine više štete nego koristi. Primjer za to jeste da čovjek poziva u prakticiranje nekog sunneta i djela koje nije vadžib, što je pozitivno, ali onda ljude kategorizira ne osnovu toga da li prakticiraju to djelo ili ne prakticiraju i na osnovu toga se ophodi prema njima, što je primjer nerazumne pristranosti u pozivanju istini. Ili kao onaj koji omalovažava sve da‘vetske metode, makar bile ispravne, samo zato što se lično ne slaže s tim metodama.
Iskreni traže istinu
Iskreni i dobornamjerni tragaju za istinom i spremni su da je slijede svejedno pokazalo se da je zastupaju oni ili njihovi oponenti. Za njih je to ibadet i zato ćeš vidjeti da njihova privrženost istini i njenoj odbrani ne prelazi granice šerijatskih normi, islamskog edeba, bratskih prava.
Neka nam uzori u tome budu učenjaci poput imama Ahmeda koji je o Ishaku b. Rahavejhu, iako se s njim nije slagao u brojnim pitanjima, kazao: “Nije ovaj most prema Horasanu prešao čovjek ravan Ishaku, iako nam je oponirao u nekim pitanjima. Ali, ljudi se neprestano razilaze.”
Ili poput imama Šafije koji je kazao: “S kim god sam raspravljao, volio sam da bude onaj koji zastupa istinu i kad god sam razgovarao s nekim bilo mi je svejedno hoće li istina izaći iz njegovih ili iz mojih usta.”
Junus es-Sadefi kazao je: “Nisam vidio razumnijeg čovjeka od Šafije. Jedanput sam raspravljao sa njim o nekom pitanju, pa smo se rastali, a kada me je ponovo sreo, uzeo me je za ruku i kazao: ‘Ebu Musa, zar nije ispravno da budemo braća, makar se nismo složili?!’”
(Izvor: almoslim.net)
Autor: Muhammed Hasen