Jedna od najčešćih primjedbi koja se upućuje islamu i muslimanima jeste ženidba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa mladom Aišom, radijallahu anha.
Ne postoji ni jedan jedini tekst Kur'ana ili hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se na bilo koji način bavi podsticanjem muškaraca u zreloj dobi da žene djevojke u mladoj dobi. Sve što postoji u islamu jeste propis o tome da muško i žensko, kada postanu spolno zreli, postaju pravni obveznici, odnosno na njih se odnose vjerski propisi, između ostalog, to znači da mogu stupiti u brak ukoliko ispunjavaju uslove za to.
Psihofizička zrelost za stupanje u brak danas i nekad
Islam se ne bavi preciziranjem dobi u kojoj će se neko udati ili oženiti, niti razlikom u godinama. To je stvar psihofizičke zrelosti supružnika, običaja i društvenih normi sredine. U tom kontekstu bitno je naglasiti da islam propisuje brak uz dozvolu staratelja i zadovoljstvo djevojke koja mora biti spolno zrela i psihofizički sposobna za brak. Jer, islam zabranjuje nanošenje bilo kakvog oblika štete.
Nažalost, mnogi ljudi danas, pa i oni koji se pripisuju muslimanima, pogrešno razumiju i napadaju islam kritikujući Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, brak sa mladom Aišom. Međutim, taj brak bio je zasnovan na kulturi jednog naroda i vremena, što je bilo uobičajeno kod njih u tom periodu prije četrnaest stoljeća, i u tom kontekstu se treba i posmatrati.
Dakle, trebamo prvo razumjeti da je vrijeme prije 1400 godina bilo vrlo drugačije od današnjeg vremena. Vrijeme se mijenjalo, pa su se tako i ljudi mijenjali.
Prije 1400 godina ljudi su živjeli teškim životom, brže su sazrijevali i kraće živjeli, i bilo je sasvim normalno oženiti se mladom djevojkom.
Nemoguće je porediti djecu od kojih se zahtijevala potpuna odgovornost i mukotrpan rad da bi preživjela sa današnjom djecom koja odrastaju uz slatkiše, crtane filmove i videoigrice. Također, fizička zrelost djevojke razlikuje se od mjesta do mjesta, shodno klimatskim uslovima, pa djevojke u toplijim krajevim brže sazrijevaju u odnosu na djevojke u hladnijim krajevima.
Na arapskom području djevojke su sazrijevale u ranoj mladosti, tako da je djevojka od desetak godina mogla biti fizički i psihički razvijenija nego danas djevojka od 15 godina ili više. Također, i danas je poznato mnogo slučajeva gdje je na desetine mladih djevojaka, čak mlađih od devet godina, rodilo djecu. (Vidjeti: http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_youngest_birth_mothers)
I mladići su nekada brzo sazrijevali. Amr ibn As je od svog sina Abdullaha bio stariji samo 11 godina, što znači da je u brak morao stupiti sa oko 10 godina. Sa 13 godina su kod Arapa dječaci učestvovali u ratu boreći se mačem. I to nije bio rijedak slučaj u to vrijeme, nego nešto uobičajeno. Sa 16 godina je Usama predvodio islamsku vojsku.
Dakle, za vrijeme poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, udaja mladih djevojaka bila je uobičajena praksa. Štaviše, Aiša je bila prošena prije nego što se vjerila za poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, što, opet, ukazuje na to da je to bilo sasvim uobičajeno. Jedna od žena poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sedamnaestogodišnja Safijja bila je jevrejska djevojka, a već je bila dvostruka udovica. Bila je prethodno dva puta udavana za jevrejske muževe, jer je brak sa mladim djevojkama bio uobičajen i u jevrejskoj zajednici. Također, mnogi kršćanski naučnici smatraju da je Merjem imala 12 godina kada je rodila Isaa, alejhis-selam.
Historijska je činjenica da su se djevojke uzrasta od 9 do 14 godina, i još mlađe, udavale po Evropi, Aziji i Africi. Tako je, naprimjer, Simonida (1294--1345) imala samo pet ili šest godina kada ju je njen otac, bizantijski car Andronik Paleolog, poslao na srpski dvor po cijenu mira. Mala princeza bila je zalog mira, a zatim i nevjesta kralja Milutina, koji je tada imao oko pedeset godina, nekoliko brakova iza sebe i odraslu djecu, a koji je kasnije proglašen i svecem. Štaviše, prije braka sa Simonidom, bio je oženjen kćerkom bugarskog cara Georgija Tertera, za koju se smatra da se zvala Ana Terter, a kako navode historičari, Ana je prilikom sklapanja ugovora braka imala najviše pet godina. (Vidjeti: Sv. Kralj Milutin, Mičeta, Luka, 2017)
Kada pogledamo historiju Evrope i Amerike možemo da vidimo kada zakonski djevojka postaje punoljetna i kada joj se dozvoljava odnos ili brak. Čak do sredine devetnaestog stoljeća za djevojke od deset do trinaest godina smatralo se uobičajenim da mogu stupiti u brak. (Vidjeti: The Age of Consent: Young People, Sexuality and Citizenship, (2005) Waistes, Matthew)
I ne osvrćući se samo na ranije običaje Evrope i Amerike, već gledajući situaciju u našem vremenu, četrnaest stoljeća nakon ženidbe Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa mladom Aišom, nećemo se iznenaditi ako primijetimo da se i danas djevojke zakonski udaju ili, nažalost, stupaju u vanbračne odnose, u ranom djevojačkom dobu u mnogim dijelovima svijeta.
Zato nije moguće, a nije ni realno da se iz današnje perspektive priča o tome šta je bilo prihvatljivo prije četrnaest stoljeća. Poznato je da su Poslanikovi neprijatelji iz reda arapskih idolopoklonika iznosili razne prigovore Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su, zapravo, koristili svaku moguću priliku da napadnu Poslanika i na nečemu mu prigovore. Biografska literatura puna je brojnih prigovora koje su Poslaniku iznosili arapski i, uopšteno, drugi neprijatelji. Međutim, nije zabilježeno da mu je neko u tom vremenu prigovorio zbog toga što se oženio Aišom kao mladom djevojkom od devet godina, jer je to za to vrijeme bilo sasvim uobičajeno.
Činjenica da su takvi brakovi u tadašnje vrijeme bili običaj i da se spolna zrelost postizala veoma rano bili su razlozi da se tek u prošlom stoljeću, a ne ranije diskutuje o sklapanju braka Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa mladom Aišom.
Orijentalizam, izvor neosnovanih kritika Poslanikovog braka
Dakle, ovaj brak, kao ni višeženstvo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu pobuđivali nikakvu pažnju sve dok nije došlo vrijeme orijentalizma, koji je nastao kao projekat izučavanja islama s ciljem ubacivanja sumnji u njegovu ispravnost. Od ovih skupina islamomrzaca tada su, po prvi put, potekle optužbe na račun Vjerovjesnika vezano za njegov bračni život i tada je predstavljan u najgorem svjetlu kao pohotljivi razvratnik. Međutim, činjenice govore sasvim drugačije i svako ko istraži razloge i okolnosti svakog pojedinog Poslanikovog braka, naći će samo dokaze njegovih vrlina i najuzvišenijog morala, što umiruje srce vjernika, a objektivnom nevjerniku daje uvjerljiv odgovor.
Ono što je istina jeste da, kritičari ovog braka, uistinu ne mare za brak mladih djevojaka, već im je cilj da oskrnave ličnost Božijeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da podstiču druge protiv njega kako bi mu narušili ugled. A ono što umanjuje njihov kredibilitet jeste njihovo pravo lice brige o ljudima i pravima žena. Da su imali iskrene namjere da pričaju o ovom braku, počeli bi prvo da se zanimaju za slične brakove koji su sklopljeni u historiji njihovih naroda i njihovih velikana.
Naprotiv, oni su se usredsredili na jednu osobu -- poslanika Muhammeda i prikazuju ga kao da je došao sa nečim novim što ranije nije postojalo, i kao da je on prvi stupio u brak sa mladom djevojkom ili kao da je on jedina osoba koja je to učinila u istoriji čovječanstva. Sve je to pokazatelj njihove mržnje i licemjerstva, jer optužuju muslimane za isto što su oni sami radili ili sami rade. Zbog ove propagande mnogi su odbili islam.
Zato je na nama obaveza da na najljepši način dostavimo i objasnimo ljudima istinu.
S druge strane, ako je kritičarima Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, braka samo cilj da mu ospore taj brak i da podstaknu druge da ospore validnost braka između starijeg muškarca i mlade djevojke, onda treba i da pričaju i o svim pozitivnim stvarima koje su bile za vrijeme njegove misije kao poslanika.
Na kraju, ono što je bitno razjasniti jeste da je Aiša, radijallahu anha, u vrijeme kada se udala bila spremna za udaju i fizički i psihički zrela. Ugovor o vjeridbi napravljen je prije njene punoljetnosti, a čekalo se na brak tri godine dok ona nije postala vjerozakonski punoljetna. Za to vrijeme bila je pripremana za brak i bračne obaveze. Brak poslanika Muhammeda i Aiše bio je u potpunosti legalan i prihvaćen od strane svih zakona, uključujući i zakon društva njegovog vremena.
Onaj ko ne poznaje život Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i islamske propise, dokaze vjerovjesništva i savršenstva Božije Objave, i ne posmatra ovaj brak u duhu vremena i običaja sredine, gleda na njega kao na nešto čudno, strašno i nepravedno. Međutim, Aiša, radijallahu anha, nikada se nije požalila na Poslanika, ni na brak s njim. Ona je s njim bila najsretnija žena na svijetu.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedanput je svojim suprugama dao priliku da se razvedu od njega ako žele ili da prihvate skroman život s njim. Znate li koja je prva supruga koja mu je odgovorila da bira život sa njim? Da, tačno! To je bila Aiša.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ljudima je bio savršen uzor u svim sferama života, uzor kako biti idealan muž i puno mlađoj supruzi, i puno starijoj, i u monogamnom i u poligamnom braku.
Brak sa Aišom, kao najmlađom suprugom, i brak sa Hatidžom, kao starijom suprugom, predstavljaju primjer najskladnijih brakova, i obje žene bile su izuzetno sretne sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i to ne bi mijenjale ni za šta.
Zatim, Poslanikov brak s Aišom nije bio njegova ideja, već preporuka drugih, da bi mu to kasnije bilo oporučeno i Objavom od Allaha Mudrog, jer Poslanikov brak sa mladom Aišom bio je od velike korist za islam i za muslimane. Njena mladost omogućila joj je ono što nije drugim ženama. Bila je inteligentna i mogla je brzo da pamti i napajala se znanjem o vjeri sa njenog izvora. U naslijeđe joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio znanje, koje je kasnije učinilo da ona bude jedan od glavnih izvora znanja o islamu, a to potvrđuje činjenica da su i stariji i mlađi ugledni učeni ljudi dolazili kod nje i raspitivali su se o mnogim propisima vjere.
Ona je jedan od najvećih islamskih pravnika u islamu. Nije bila upitana o nekoj stvari a da nije odgovorila i više nego što je bila upitana. Četvrtinu pravnih propisa upravo je ona dostavila muslimanima. Ona je jedina žena u čijoj je kući Poslaniku dolazila objava, što je veliki pokazatelj da se htjelo od nje da bude ona koja će pričati o Allahovoj Knjizi onako kako je Uzvišeni Stvoritelj zadovoljan. Ostala je tako nepresušni izvor islama sve dok nije umrla. Ta činjenica također je veoma bitna ukoliko se želi pravilno razumjeti zašto se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio mladom Aišom. Jer, jedan od temeljnih ciljeva Poslanikovog višeženstva bio je obezbjeđivanje kvalitetnih učiteljica koje će podučavati muslimane i muslimanke propisima islama.
Poslanikova moralna čednost
I na kraju, višeženstvo i naročito brak s Aišom, Allah bio zadovoljan njom, nastoje se prikazati kao dokaz pohotljivosti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a poenta ovog prigovora, osim vrijeđanja i omalovažavanja Poslanika jeste da on kao takav ne može biti Božiji poslanik. Međutim, kao što je već spomenuto, onaj ko poznaje život Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može uvidjeti da je on kao mladić u sredini u kojoj je blud bio vrlo često praktikovan, u kojoj su postojale prostitutke čije su kuće jasno bile obilježene kako bi ih mušterija mogao posjetiti, živio čedno ne približavajući se užicima kojima su se odavali mladići u njegovim godinama. Zatim, nakon što se oženio, do kraja pete decenije svoga života živio je samo u braku s Hatidžom, radijallahu anha, kao najbolji suprug. Tek u pedesetim godinama stupa u poligamni brak.
O kakvoj pohoti onda nevjernici pričaju!? Da ostavimo sve dokaze vjerovjesništva po strani, odnosno da i bez njih logički razmislimo o ovom slučaju: Da li je logično da pohotan čovjek u mladosti, u dobi u kojoj su strasti najrazbuktalije, živi čedno, dostojanstveno, bude vjeran suprug ženi starijoj od njega, a da se zatim u pedesetim godinama, kada seksualna moć svakog čovjeka znatno opada, razuzda? Zatim, zar bi se čovjek koji je pohotan zadovoljio s tako malim brojem supruga od kojih je samo jedna bila djevica, a mogao je imati desetine ili stotine mladih djevica da je htio!?
Takve tvrdnje, koje kod muslimana izazivaju gnušanje, demantovali su i nepristrasni nemuslimanski intelektualni krugovi. U tom pogledu Ana Bizant (Annie Besant), napisala je veoma lijepe misli, koje ovdje navodimo umjesto zaključka:
"Nemoguće je bilo kome proučiti život i ličnost velikog arapskog vjerovjesnika i shvatiti kako je taj vjerovjesnik živio, kako je ljude poučavao, a da ne osjeti poštovanje za toga velikog vjerovjesnika, jednoga od najvećih poslanika. Iako ću ja u sklopu onoga što želim ispričati, možda izložiti i nešto što je mnogima poznato, svaki put kad čitam nešto u vezi s tim, iznova osjetim dodatno poštovanje za toga velikoga arapskog učitelja. Može li neko reći da se čovjek u naponu snage, u dvadeset petoj godini života, oženi ženom starijom od sebe, bude joj odan tokom dvadeset pet godina, sve do svoje pedesete godine, do vremena kad kod žene presahnu tjelesne pobude, pa se tek nakon svega oženi radi zadovoljenja tjelesnih potreba, a da u tome nema životne mudrosti!? Ukoliko se pažnja obrati ženama kojima se on ženio, nije teško uočiti da je svaka od njih bila razlog ulaska u neki savez za dobro njegovih sljedbenika i vjere, ili uporište ostvarenja nečega što je koristilo njegovim prijateljima, ili je ženi kojom se ženio bila jako potrebna zaštita." (Vidjeti: Annie Besant, The Life and Teachings of Muhammad, Madras, 1932., str. 4)