Prekretnica Bosne i našega naroda, kako politička tako i kulturološka, jeste Berlinski kongres. "Bez obzira na to što se 15 članova Berlinskog ugovora odnosi na Rumuniju, 12 na Bugarsku, 10 na Istočnu Rumeliju, 9 na Srbiju, 8 na Crnu Goru, jedan jedini član 25. -- koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, izazvao je veće kulturno-civilizacijske poremećaje i pravno-formalne, državno-sustavske i društveno-političke promjene od svih ostalih članova Berlinskog ugovora, odnosno njih 63. (...) Zapravo nije se radilo samo o okupaciji nego prelaženju iz jednog polumilenijskog kulturno-civilizacijskog islamskog kruga i državno-pravnog okvira i društveno-političkog ambijenta u drugi kulturno-civilizacijski zapadno-evropski krug utemeljen na antičko-rimskoj paganskoj i judeo-kršćanskoj tradiciji." (Mustafa Spahić, Od hilafeta do rijaseta, str. 286)
S obzirom na to da su tuđini pregovarali i odlučivali u naše ime, nismo prepoznali da se trebamo pokoriti njihovim dogovorima tako da su Bošnjaci vojno dočekali austrougarske trupe i dobro otežali njihov ulazak u Bosnu, jer "sultan može Švabi dati Stambol, a ne i Bosnu". Otpor i veliko nezadovoljstvo oslikavaju sljedeći stihovi:
Ako bude naša besa stara,
mi im zemlju bez krvi ne damo
Nek im sultan dadne zemlju tamo,
neka vodi Knjaza ka Stambolu,
neka oba idu ka đavolu...
(Sandžak porobljena zemlja, str. 172)
Postojalo je ubjeđenje "da Bosnu može okupirati četa husara uz pratnju muzike", ali istina je da je za to trebala daleko veća vojna snaga i "ondašnja evropska velesila je vodila operacije tri mjeseca i kroz to vrijeme s njom vodila 76 bitaka" (Dr. Enver Imamović, Pregled historije Bosne, str. 126). Čak su poslije ulaska novi vlastodršci tokom četiri godine držali vojni režim, da bi tek 1882. godine uveli civilnu vlast.
Ovo podsjeća na posljednju agresiju na Bosnu i očekivanje Srba da naša odbrana ne može trajati duže od nekoliko dana. Domoljubi Bosne ne prestaju iznenađivati.
Dr. Enver Imamović ovako komentariše tadašnju situaciju: "S obzirom na to da je Berlinski kongres dodijelio Bosnu Austriji uz saglasnost Turske, Austrija ju je od nje trebala preuzeti bez metka, i tako se očekivalo. Ali se još jednom pokazalo da su Bosna i njen narod nepredvidivi i da ih nedovoljno poznaju čak i njeni najbliži susjedi." (Pregled historije Bosne, str. 127)
Nisu svi stanovnici Bosne ostali vjerni Bosni, jer ipak vjera je predstavljala glavni motiv ovih događaja. Sam zapovjednik austrougarskih snaga bio je Hrvat iz Gospića u Hrvatskoj koji je svoju misiju trebao izvršiti sa XIII hrvatsko-slovenskim korpusom (zborom), ali je ipak na kraju to urađeno snagama II armije. U ratnim operacijama okupacije Bosne sudjelovale su sve hrvatske pješačke pukovnije. Čin osvajanja Sarajeva "je popraćen sa 101 pucnjem iz topova, zvonjavom crkvenih zvona i svirkom vojne muzike, na opću radost austrijskih zavojevača i domaćih izroda (iz redova kršćana), a na tugu i žalost junačnih Sarajlija i čitave Bosne" (Pregled historije Bosne, str. 123).
Ponovno sječa inteligencije
Kao što se to ranije desilo poslije Velikog bosanskog ustanka, tako su i sada Bošnjaci ostali bez svoje elite. "General Filipović je odmah po ulasku u grad izdao proglas stanovnicima Sarajeva s uputama kako da se ponašaju prema novim vlastima i s oštrim pozivom da predaju oružje. Istovremeno su započela hapšenja, prvo onih koji su predvodili odbranu grada a onda branilaca, pa naposljetku svih odraslih muškaraca koje su nasumice hvatali na ulicama i u kućama. Neki od uhvaćenih vođa su obješeni odmah po presudi prijekog suda. Među takvim su bili i osmerica braće Mulića, vojskovođa i dugogodišnji imam Begove džamije hadži-hafiz Abdulah Kaukčija, pa šejh i muderis Gazi-Husrevbegove medrese, idejni vođa otpora i slavni vojskovođa Muhamed ef. Hadžijamaković. On se sam predao. Kada je pošao od kuće obukao je svečano odijelo, oprostio se od ukućana i pošao u komandu, odakle je sproveden na stratište.
Junački Hadžijamaković je mirno primio presudu. A onda je izveo podvig koji je po svemu bio na visini tog junačnog Bošnjaka. Kad su ga austrijski vojnici dohvatili da mu stave omču oko vrata, bijesan što ga kao junaka lišavaju života vješanjem, na način kako se u Bosni postupa sa kriminalcima i krajnjom fukarom, otrgne se i od prvog oficira istrgne revolver i rani dvojicu vojnika a onda hrvajući se s ostalima koji su se bacili na njega, od jednog otme bajonetu i njom počne udarati. U žestini ju je svu izlomio u komade. U nastaloj gužvi na njega se baci čitav čopor vojnika i svaki od njih ga je dohvatio čime je stizao. Hadžijamaković se branio sve dok ga nisu svega izboli i dok nije izgubio svijest. Objesili su ga polumrtva i iznakažena. Tako je završio ovaj dični junak i sin Sarajeva i Bosne." (Pregled Historije Bosne, str. 124--125)
Neki od ovih junaka pogubljeni su uoči samog ramazana, kao što je slučaj sa kurra hafizom Abdulah-ef. Kaukčijom, koji je pogubljen u prvoj noći ramazana 1295. godine po Hidžri.
Hidžrom u očuvanje dina
Bošnjaci, poslije četiri stoljeća šerijatske osmanske vlasti, dolaze pod vlast kršćanskog vladara. To je bio vjerski i kulturološki šok na koji su mnogi odgovorili onim što su znali od ranije, krenuti prema istoku bez povratka.
Od 29. augusta 1830. godine, kada je sultan izdao hatt-i šerif, po kojem je Srbija stekla status autonomne kneževine Osmanskog carstva, čime je predviđeno iseljavanje muslimanskog stanovništva, koje je intenzivirano tokom 60-ih godina XIX stoljeća (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 11). Znači Srbi su 1830. dobili hatt-i šerif, dok su Bošnjaci 1831. godine, kao odgovor na Veliki bosanski ustanak, dobili Mihajla Latasa, jer Osmanlije su prije mogle oprostiti "svojoj pravoslavnoj braći" nego svojoj muslimanskoj braći.
"U septembru 1862. godine u Kanlidži, predgrađu Istanbula, održana je međunarodna konferencija na kojoj je odlučeno da svi muslimani moraju napustiti Srbiju, a utvrđenja Sokola i Užica da se razore. Sultan je 1867. godine izdao ferman u Istanbulu o predaji Beograda, Smedereva, Šapca i Kladova. Posljednji osmanski komandant beogradske tvrđave Ali Riza-paša, predao je simbolično ključeve ovih gradova knezu Mihajlu 24. aprila 1867. godine, a onda napustio Beograd. Procjenjuje se da je početkom 60-tih godina XIX stoljeća Srbiju napustilo 8.000 muslimana, dok je prema podacima ruskog konzulata u Sarajevu iz Srbije, do 1868. godine, u Bosnu prešlo oko 30.000 muslimana. (...)
...da nešto kažem o dokumentima koji se odnose na ovu problematiku, a nekada su se čuvali u Orijentalnom institutu, koji je zapaljen 17. maja 1992. godine, zajedno sa 300.000 arhivskih dokumenata, 5.263 kodeksa rukopisa i više od 20.000 knjiga iz specijalne biblioteke. To su bili originalni dokumenti u kojima su se nalazili popisi nekretnina onih koji su se iselili iz Srbije, popisi imanja ljudi koji su odlazili a nisu ih mogli prodati, zbog niske cijene ili naglog odlaska. Nikada se neće moći nadoknaditi ono što je izgubljeno paljenjem Orijentalnog instituta." (Behija Zlatar, Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 11--12)
Kako bismo razumjeli opseg pomjeranja stanovnika, potrebno je da se upoznamo sa nekim statističkim podacima. Prema pisanju Safeta Bandžovića, "u jedanaest nahija Smederevskog sandžaka muslimani su činili 58% stanovništva. U Beogradu su predstavljali četiri petine stanovništva, u Užicu su činili 96,7% populacije, a 65% u Pomoravlju. Prema nekim srpskim izvorima, u Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, od kojih je 300 nosilo oružje; u Užicu je ova naseobina brojala 1.500-2.000 pušaka; u šabačkom gradu bilo je blizu 1.000 muslimana od kojih je 200 pod oružjem. Srpski izvori su, pak, procjenjivali da se uoči krize 1862. u srpskoj kneževini nalazilo 'oko 12.500 Turaka, od čega je skoro 3.000 bilo vojnika'." Sada, kada sagledamo ove brojke i uporedimo sa procjenom da je 60-ih godina XIX stoljeća Srbiju napustilo 8.000 muslimana, uviđamo opseg ovog egzodusa.
Naravno, svi ovi događaji su nastavak prethodnih. Karađorđe je I srpski ustanak, od 1804. do 1813. godine, započeo pobunama Srba u Smederevskom sandžaku. Te 1804. godine velikim stradanjima izloženi su muslimani u Beogradu, da bi 1806. Karađorđe za napad na ovaj grad odredio 12. decembar, dan kada se u njemu proslavljao veliki islamski blagdan Kurban-bajram. Ovaj orijentalni grad sa brojnim džamijama, pred 1804. imao je otprilike 3.000 kuća, sa 25.000-30.000 stanovnika. (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 22)
Pored ubijanja, protjerivanja i zarobljavanja, dio preživjelog stanovništva je i pokršten. "Naročito su krštene i potom dijeljene kadijske i zabitske kćeri. 'Pokrštenici' su radili kao nadničari kod Srba." (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 23)
"Prve vijesti o pobuni Srba u Smederevskom sandžaku 1804. nisu u Bosanskom elajetu izazvale veće uzbuđenje. U početku te pobune neki bosanski prvaci su sa simpatijama pratili, pa i pomagali borbu Srba protiv dahija..." (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 21). "Sve do 1813. opažala se, prema nekim autorima, 'neka mlitavost' kod Bošnjaka u odbrani interesa 'Turske u Srbiji'." (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 26)
Ovakav odnos možda nam i objašnjava razmjeru našeg stradanja od tako necivilizovanih ljudi. "Od 25.000 ljudi, koliko ih je bilo u Karađorđevoj vojsci, samo je jedan znao pisati, a nije bilo ni jednog ko je znao čitati." (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 20)
Blagoje Živković kaže: "Dok su bili u Užicu Turci oko cele varoši bilo je mnogo votnjaka, a turske kuće su bile ograđene zidom. Stoga što njine žene nisu nikud izlazile, svaka je kuća imala vodu. Kad su Turci izašli i otišli u Bosnu, Srbi su zapustili sve vode, od najmanje 120 tekućih voda -- česama -- danas nema više od stotine -- sve je to zasuto..." (Zbornik radova: Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu; Rad Galiba Šljive "Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadžira) iz Kneževine Srbije u Zvornički sandžak 1863. godine u izvještajima stranih predstavnika", str. 115)
Osman Lavić primjećuje: "Knjiga je u orijentalno-islamskoj civilizaciji nastajala i ispisivana začuđujućom ljubavlju, strpljenjem i predanošću, s ciljem da obrazuju, oplemene i odnjeguju dušu svog čitaoca. Uništavana je od onih do kojih njena poruka nije stigla ili nije bila shvaćena. Dijelila je, kao i danas, sudbinu naroda među kojim je nastajala i nestajala."
Kao što su česme i knjige nestajale nestajanjem onih koji su ih cijenili, tako su džamije nestajale nestajanjem onih koji su ih gradili. "Potpuno su sravnjene džamije u Smederevu, Lešnici, Rudniku, Kragujevcu, Golupcu. Paraćinska džamija je pretvorena u pivnicu, a njena kibla u svinjac. U Loznici je stara drvena džamija 1860. služila kao okružno skladište baruta. U Čačku je džamija pretvorena u crkvu."
Prema ruskom filozofu Nikolaju Černiševskom, "svi ratovi za nezavisnost proslavljani su u pesmama, a o ovoj klanici nema pesme, Srbi su je se stideli" (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 24).
Antonije Protić, svjedok događajima u Sjenici, predstavio je taj masakr, koji je samo dio III genocida nad Bošnjacima: "Senički grad osvojen je 23. aprila 1809. godine. No, ovde moram se groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe je Turcima učinio na častan način puštati Turke, sa ženama, decama i malom. No, ujutro, kad su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi ne čekajući da izvrve iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra... Ovdje se nije gledalo ni muško, ni žensko, to se ne zna... Karađorđe je zapovedio da se glave donesu u Senicu. I tako, svrši se ovaj boj. Glave su donete, no nije bilo dosta kočića da se sve ponabijaju već su onako pomeštane u paradu, a čislom, ako je jedna manje (od) 2500." Također je o ovom događaju pisao i Vuk Stefanović Karadžić.
Iako je i Novi Pazar djelimično osjetio intenzitet III genocida nad Bošnjacima, ipak "'građanstvo njegovo (novopazarsko) svojom poznatom hrabrošću junački je odolevalo napadačima i onemogućilo im svaki uspeh'... U povlačenju je Karađorđeva vojska imala gubitke i u samom Novom Pazaru od muslimana koji su se zabarikadirali u svojim kućama. Uhvaćeno je 16 ljudi koji su vršili napade i svi su bili strijeljani. Austrijski izvori su javljali kako su 'Turci opet potisli Srbijance iz Novog Pazara, i to s velikim gubitkom. Sam Karađorđe da je sigurno ranjen, ali da se i jedno i drugo vrlo strogo krije'." (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 27--28)
Sužavanje životnog prostora
Na osnovu gore iznesenih činjenica, augusta 1830. muslimansko stanovništvo Srbije biva usmjeravano prema Bosni, a zatim novim valom 1862. Augusta 1878. godine, padom Sarajeva u ruke Austro-Ugarske, muslimani Bosne, radi očuvanja sopstvenog identiteta, bivaju prisiljeni čak i na napuštanje svoje Bosne.
Prema službenim podacima austrougarske vlasti, između 1883. i 1905. godine iz BiH je iselilo 32.625 osoba. Naravno, ovo je evidencija od 1883. kada se moralo tražiti odobrenje, a smatra se da ukupan broj Bošnjaka koji su napustili BiH iznosi 300.000.
Inače, u periodu od 1919. do 1929. iz Kraljevine Jugoslavije u Tursku je odselilo 205.408 registrovanih iseljenika.
"U desetogodišnjem periodu, od 1923. do 1933., iz Jugoslavije u Tursku je (iselilo) 108.179 osoba, bez pomoći države, a od 1934. do 1940. još 5.894 osobe, kao izbjeglice kojima je država osiguravala smještaj i prebivalište. Ovim brojkama treba priključiti i 3.139 osoba koje su u vremenu od 1934. do 1949. doselile kao nezbrinute izbjeglice." (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 190)
Zato nije čudo kada nam zvanični turski podaci navode cifru od oko 2,5 miliona Bošnjaka koji žive u Turskoj, dok diplomata Ramo Bralić smatra da Bošnjaka u Turskoj ima i do 6 miliona, koji vuku porijeklo sa Balkana.
"Prema statistikama Generalne uprave za seoske poslove iz 2004. godine, u Tursku je iz bivših jugoslovenskih republika doselilo 164 osobe, što ukazuje da pojedinačnih pojava iseljavanja ima još uvijek." (Naseljavanje muhadžira iz Srbije u Bosnu, str. 193)
Ako bi se svemu navedenom dodali podaci o broju stradalih i iseljenih tokom posljednje agresije na Bosnu, ali i o trendu iseljavanja poslije toga, uvidjet ćemo nezahvalni položaj u kojem se nalazi, ali još više prema tome korača, naš narod i domovina. Nama ostaje samo apel da svi ozbiljno shvatimo izazove naše generacije i da svako ponese dio njenog tereta.