El-Asr - Dešavanja u svijetu

ISTOČNI TURKISTAN

Istočni Turkistan smješten je u centralnom dijelu Srednje Azije. Na sjeveru graniči sa Rusijom, a na zapadu sa nezavisnim islamskim republikama (bivše sovjetske republike), a na jugu sa Pakistanom, Kašmirom, Tibetom i Kinom, a na sjeveroistoku sa Mongolijom. Trenutno se nalazi pod kontrolom Kine. Njegova površina je 1.828.417 kvadratnih kilometara, tj. čini jednu petinu ukupne površine Kine. Glavni grad je Ujguri. Većinu stanovništva čine muslimani turskoga porijekla. Broj muslimanskog stanovništva, turskog porijekla, unutar Istočnoga Turkistana, je predmet kineskoga poigravanja. Shodno njihovoj službenoj statistici, u 1990. godini muslimani su brojali 9,23 miliona, s tim da neke neovisne institucije procjenuju broj muslimana na 25 miliona. Jezik Istočnoga Turkistana u osnovi je turski jezik sa različitim dijalektima, a pismo je arapsko. Inače, islam je ušao u Istočni Turkistan vrlo rano, oko 95. hidžretske godine ili 713. gregorijanske godine, pod vođstvom velikog islamskog vojslovođe Kutejbe b. Muslima Bahilija. Oko 232. hidžreske godine ili 746. gregorijanske, tadašnja kraljevska porodica prihvatila je islam i službena vjera Istočnog Turkistana postala je islam i tako je bilo devet stoljeća, sa povremenim kineskim i ruskim okupacijama, sve do potpune kineske okupacije 1949. godine i početka vršenja različitih tortura od kojih su najgore:

● pogubljenje važnih i utjecajnih ljudi, učenjaka, biznismena itd.;

● pokušaj iskorjenjivanja islamske kulture, islamske odjeće i turskoga jezika;

● ukidanje islamskog obrazovanja;

● zabranjivanje obavljanja islamskih obreda;

● uništavanje islamskih važnih rukopisa i knjiga;

● zabrana vanjskoga kontakta sa muslimanima;

● i uzurpiranje islamskih bogatstava.

Ukratko, može se reći da Kina teži tome da Istočni Turkistan pretvori u svoju kinesku pokrajinu sa svim kineskim nevjerničkim obilježjima, bez prisustva obilježja islama. Naravno, muslimani se suprotstavljaju toj nasilničkoj politici i do sada su digli na desetine i stotine ustanaka i žrtvovali na stotine hiljada šehida, sa Allahovim dopustom, zatvorenika i progranika.

(Izvor: turkistanweb.com, stranica muslimana Istočnog Turkistana)

PALESTINSKI NATALITET

Uprkos svim poteškoćama koje pogađaju život Palestinaca i različitim vidovima torture, procenat nataliteta u Palestini smatra se jednim od najvećih u svijetu, što svakako zabrinjava Židove, jer se procjenuje da će se 2014. godine izravnati broj Palestinaca i Židova. Također, primjetan je porast procenta palestinske novorođenčadi muškoga spola, naročito poslije palestinskih intifada – ustanaka. Tako je u pojasu Gaze u 2010. godini zabilježeno oko 59.154 novorođenčadi usporedo sa smanjenjem broja mrtvih u 2009. godini. Također je zabilježeno oko 3.976 smrtnih slučajeva u 2009. godini. Procenat novorođenčadi muškoga spola veći je od ženskoga spola za 2,5%. Dakle, omjer rođenih naspram umrlih iznosi petnaest naprema jedan ili 162 novorođenčeta naprema osam umrlih svaki dan. Procentualno, svaka Palestinka rađa 5,9 djece, dok je procenat nestupanja u brak kod Palestinaca ravan skoro nuli. Nakon palestinskoga ustanka 2005. godine, procenat muške novorođenčadi vidljivo se povećao. Tako je u samoj Gazi u jednom mjesecu poslije ustanka rođeno 1.078 djece, dok je prije ustanka rođeno 950 djece, tj. rođeno je u prosjeku od 28 do 36 djece svaki dan. Ovom broju treba dodati i veliki broj nasilnog pobačaja i smrti usljed preranoga rađanja. Također je primjetna pojava rađanja blizanaca, gdje je jedna žena rodila petero djece u dva porođaja, prvi put troje, a drugi put dvoje djece, dok je druga žena rodila četvero djece u jednom porođaju. Palestinski službeni izvori objavili su da će se, shodno procjenama, u 2014. godini izravnati broj Palestinaca i Židova. Broj Palestinaca krajem 2011. godine dosegao je 4,1 milion ljudi, od toga 2,5 miliona na Zapadnoj obali i 1,6 milion u pojasu Gaze. Svakako, ovom broju treba se dodati 1,4 milion Palestinaca u okupiranim palestinskim područjima, tzv. Izraelu, što znači da je ukupan broj Palestinaca 5,5 miliona naprema 5,7 miliona Židova unutar tzv. Izraela. Isto tako treba se dodati 5 miliona Palestinaca koji žive u arapskim državama i 60.000 hiljada u drugim državama, tako da ukupan broj Palestinaca unutar i van Palestine iznosi 11 miliona. Židovski izvori objavili su da je broj stanovnika tzv. Izraela u 2009. godini iznosio oko 7.645.500 od njih 5.770.900 Židova, tj. oko 75% i 1.559.100 Arapa, tj. 20,4%.

[Izvor: safa.ps (palestinska press-agencija), paldf.net, irq4all.com (iračka press-agencija), marebpress.net]

BIVŠI DIKTATOR TUNISA

Zejnul-Abidin bin Ali, bivši tuniski svrgnuti sekularistički predsjednik, rođen je 1936. godine u Hamamu Suse u Tunisu. Opće obrazovanje završio je u svom rodnom mjestu, a potom završava više obrazovanje u obavještajno-bezbjednosnom polju u Francuskoj i Americi. Nakon povratka u Tunis postaje predsjednik vojno-bezbjednosne tuniske službe na čijem čelu ostaje deset godina. Nakon toga, 1977. godine imenovan je za generalnog direktora tuniske nacionalne bezbjednosti. Poslije toga preuzima dužnost ambasadora svoje države u Varšavi, a potom dolazi na mjesto državnog ministra, a zatim opunomoćenog ministra u ministarstvu unutrašnjih poslova. Zatim 1986. godine postaje ministar unutrašnjih poslova. Dok 1987. godine postaje predsjednik vlade, a 1988. predsjednik Tunisa. Sve do svoga svrgnuća 2011. godine, utjecao je na izborne rezultate i mijenjao ustav sa ciljem do što dužeg ostanka na vlasti. 17. decembra 2010. godine mladić Muhammed Buazizi, u znak protesta protiv nezaposlenosti i konfiskacije njegovog prodajnog pokretnog objekta, izvršio je javno samozapaljivanje. Nepravedan odnos prema Muhammedu izazvao je pravi ustanak u Tunisu koji je rezultirao svrgavanjem i protjerivanjem tuniskog predsjednika iz Tunisa za Saudiju. Period Bin Alijeve vladavine obilježili su nasilni pokušaji nametanja sekularizma muslimanima, borba protiv islama i teške društveno-ekonomske prilike. U sljedećih nekoliko redova navest ćemo najvažnija obilježja njegove diktature:

● zabrana nošenja hidžaba koji je proglasio sektaškom odjećom, naročito u državnim i obrazovnim institucijama gdje su se tuniske učenice morale potpisati da neće nositi hidžab;

● progon uleme, daija i uglednih muslimana;

● kažnjavanje onih koji redovno obavljaju namaze u mesdžidima, i uvođenje magnetnih kartica za klanjače pod plaštom uređivanja obavljanja namaza i sprečavanja anarhije i nereda;

● zabrana odlaska na hadždž, a kao opravdanje za ovu zabranu navedena je opasnost od svinjske gripe;

● konfiskacija islamske literature;

● vraćanje sufija u Tunis;

● dopuštanje rada crkvama u Tunisu;

● zabrana rada stranaka koje predstavljaju izazov za njega, a naročito islamskih stranaka na čelu sa strankom Nehde koja je u 1989. godini ostvarila iznenađujuće pozitivne rezultate;

● ugrožavanje ljudskih prava, neativno djelovanje na novinarstvo i druga sredstva informiranja sa ciljem sprečavanja ljudi da dođu do informacija vezanih za pokvarenost tuniske vlasti;

● ekonomija Tunisa svela se na tri porodice koje su u uskoj vezi i tazbinstvom sa njim;

● raširenost korupcije, nezaposlenosti i krađe državnoga imetka.

(Izvor: ar.wikipedia.com, marefa.org, alarabnews.com)