Zavjera s ciljem uklanjanja muslimana iz vlasti u Libiji
Ali es-Sallabi, jedan od vodećih muslimana i član Svjetskog udruženja islamskih učanjaka, u svojim medijskim izjavama razotkrio je pokušaj nekih sekularista da nakon revolucije iz sistema vlasti u Libiji uklone muslimane. To je uobičajena zavjera koju u svakom vremenu sekularisti prakticiraju u borbi protiv islama, kako bi ubrali plodove revolucija u kojima muslimani plaćaju svojim životima više nego drugi. Dakle, na početku muslimani budu žrtvovani da bi se vlast vratila diktatorima na drugačiji način, državno uređenje ostalo neizmijenjeno, a narod opljačkan. Libijski narod i dalje siromašno živi i izložen je stalnim tlačenjima od strane sekularista koji sebe postavljaju na vodeća mjesta, uz pomoć zapadnih snaga koje žele da nastave sa porobljavanjem arapskih naroda i pljačkom njihovih bogatstava. Ove snage prihvataju da se promijeni sistem i postavi novi, ali te snage nikada ne prihvataju da se postave neovisni pošteni sistemi koji zastupaju interese svojih naroda.
Sallabi je ustvrdio da ekstremni sekularisti žele da pravljenje nacrta budućnosti Libije pripadne isključivo njima, izdvojivši u tome predsjednika izvršnog ureda u libijskom Nacionalnom prijelaznom vijeću, za kojeg smatraju da bi trebao dati ostavku i ostaviti Libijce da sami riješe budućnost svoje zemlje. Također, Sallabi je ustvrdio da ovi sekularisti javno ispoljavaju neprijateljstvo prema vjerovanju libijskog naroda i njihovoj vjeri i da koriste termine vezane za ‘'terorizam'’ da bi u narodu raširili strah od muslimana.
Svima u Libiji dobro je poznata učinkovitost muslimana u revoluciji i svrgavanju sa vlasti Gadafija i njegovih pristalica. Čak štaviše, većina snaga koje su ušle u glavni grad Tripoli i uspjele zauzeti komandno mjesto Gadafija u Babul-Aziziji bili su muslimanski borci koji su istakli da nemaju nikave veze sa El-Kaidom i potvrdili da žele prakticirati islamske principe koji se već zastupljeni u zemlji.
Izjava predsjednika Nacionalnog prijelaznog vijeća, u kojoj je potvrdio da će islamski šerijat biti osnovni izvor za zakonodavstvo, potpuno je u skladu sa željama, kulturnom tradicijom i ambicijama libijskog naroda.
Međutim, u formiranju vlasti sekularisti ne žele da uzmu u obzir želje naroda i svim silama nastoje taj narod prikazati kao neznalice koje ne uviđaju u čemu je korist. Ovakva nastojanja sekularista suprotstavljaju se demokratskim parolama iza kojih se kriju u medijima, dok u stvarnosti žele da sprovedu svoje zapadne ideje, ne obazirući se na želje naroda i ne birajući sredstva. Ilustrativan primjer za to su istovjetna događanja u Egiptu kada su iz ‘'šešira'’ izvukli ‘'nadustavne principe'’.
Libijski muslimani izjavili su da iz vlasti ne žele udaljavati druge, ali pod uvjetom da ne bude odbacivanja volje i identiteta naroda. Međutim, i pored toga, ekstremni sekularisti uporno tvrde da muslimani žele zadržati ekskluzivno pravo na vlast, a za takve izjave nemaju nikakvo uporište. Sallabi je rekao: “Libijom treba da vladaju svi Libijci sa svojom raznolikošću i smjerovima”, i dodaje: “A ne želimo da njom vlada isključivo jedna strana. Koga libijski narod izabere za vladu i vijeće ministara, s njim ćemo biti zadovoljni. Ne kažemo da Libijom moraju vladati muslimani, ali smo protiv udaljavanja i odbacivanja volje libijskog naroda i protivimo se tajnim savezima koji kao cilj imaju marginalizaciju stvarnih struja koje su prisutne u društvu.''
Sekularisti u Libiji koriste iste metode koje su na provokativan način koristila njihova braća u Egiptu i Tunisu. Iako je metoda islamofobije pogodna za izazivanje straha na Zapadu, metoda koju su koristili svrgnuti diktatorski režimi, ipak se sekularisti nastavljaju koristiti istom metodom kao i ovi režimi s kojim su neki sekularisti pravili saveze da bi suzbili muslimane u proteklim godinama. Ekstremni sekularisti odbijaju da priznaju stvarno stanje i žele da marširaju protiv pokreta povijesti, pokušavajući da se pozovu na eksperimente iz prošlosti koje bi htjeli da ponove u ovom vremenu. Oni pri tome vjeruju da su narodi još uvijek spremni da prihvate obmanu i da slijede lopove koji su im nanijeli muke, nekad pod parolama ljevičara i socijalista, a nekad pod parolama liberalista i kapitalista. Oni negiraju da su sa tim eksperimentima natovarili muku na leđa muslimanima i drugim narodima. Također, negiraju da je teško sprovoditi medijsku varku u vrijeme moderne komunikacije s ciljem zavođenja širokih narodnih masa, kako se to prije dešavalo. Ako bi se takva varka sada desila, onda bi brzo bila otkrivena i narodi bi se brzo pobunili protiv novih vlasti.
(Izvor: Almoslim.net)
Istina o plaćenicima u Libiji
U mnogim izvještajima potvrđeno da je (sada već bivši) libijski vođa Muamer Gadafi koristio strane plaćenike protiv svog naroda u svom propalom pokušaju da ostane na vlasti. U britanskom The Guardianu, u jednom izvještaju navodi se da se pretpostavlja da su ti plaćenici došli iz raznih zemalja, poput Čada, Demokratske Republike Kongo, Nigera, Malija, Sudana, a neki su iz Azije i Istočne Evrope. Ali el-Isavi, libijski ambasador u Indiji, u izjavi za agenciju Reuters, rekao je: “Oni su iz Afrike i govore francuski jezik, njihovo prisustvo je neke vojne jedinice podstaklo na to da se pridruže narodu.” Sadam, dvadesetjednogodišnjak iz grada El-Bejda, kaže: “Plaćenici su ubili 150 osoba u dva dana,” i dodaje: “Vidjeli smo plaćenike iz Čada, Tunisa i Maroka koji su govorili francuski jezik i napadali su nas. Nekoliko od njih smo zarobili i rekli su da im je Gadafi naredio da dokrajče demonstrante.” Tačan broj ovih stranih plaćenika nije poznat.
Aktivista Ibrahim Džibril izjavio je za Al-Džeziru: “Neki od njih su u Libiji već mjesecima u kampovima za obuku na jugu, kao da se već očekivalo da će se ovakva pobuna desiti. A drugi su skoro vrlo brzo dovezeni.” Plaćenici su još uvijek jedno od oružja koje se koristi protiv civila unatoč sporazumu koji je postignut u Afričkoj uniji 1977. godine i u kojem stoji da operacije sa plaćenicima u Africi moraju prestati. Predsjednik Obale Slonovače, Laurent Mbagbo, koristio je kao plaćenike borce iz građanskog rata u Liberiji kako bi razbio one koji su demonstrirali protiv njega. Adam Roberts, autor knjige ‘'Wonga coup'’, kaže: “Doista, Gadafi i drugi vladari tirani naginju tome da budu okruženi borcima koji su im odani i plaćenicima jer oni su najspremniji da pucaju na narod”, i dodaje: “Oni su dobili najbolju obuku i na male jedinice se može osloniti. Možda su najiskusniji u vođenju bitke i najbolje u stanju da se bore protiv protivnika.”
Neki eksperti su protiv brzog donošenja zaključaka u vezi sa pitanjem plaćenika u Libiji u kojoj ima stanovnika koji su crne kože i koji mogu da služe u vojsci. Od njih su ljudi iz Čada koji su stali na Gadafijevu stranu u prošlosti kad je imao sukob sa Čadom i njima je kao nadoknadu dao kuće, funkcije i libijsko državljanstvo. UNHCR (organizacija Ujedinjenih nacija za izbjeglice) kaže da je dobila uznemiravajuće izvještaje o okretanju Libijaca protiv afričkih izbjeglica koje optužuju da su plaćenici. Istražitelj Suvara kaže: “Na jugu Libije ima ljudi koji su porijeklom s juga Sahare i neki od njih govore jezik Haosa i ušli su u libijsku vojsku i možda su oni prvi koji su korišteni protiv demonstranata. Ovako su ljudi lakše pomislili da su oni stranci.”
(Izvor: BBC Arabic)
Proizvodnja opijuma u Afganistanu ponovo u porastu
Proizvodnja opijuma u Afganistanu u 2011. godini ponovo je naglo porasla. Afganistan je najveći svjetski proizvođač opijuma koji se koristi za sintezu opake droge heroina. U 2009. godini proizvodnja opijuma bila je otprilike za pola manja nego godinu dana prije. Međutim, to nije bilo zbog napora afganistanske marionetske vlasti niti snaga (ili bolje reći slabosti) okupatora, nego zbog bolesti koja je pogodila polja na kojima se uzgaja opijumski mak. (Raport UNODC, Ured Ujedinjenih nacija za drogu i kriminal) U izvještajima UNODC-a navodi se da je proizvodnja opijuma u 2001. godini, dok su talibani još bili na vlasti, bila vrlo mala. Znači, uvođenjem zabrane proizvodnje opijuma, talibani su tu proizvodnju bili skoro iskorijenili. U tim izvještajima stoji da je 2001. godine proizvodnja opijuma iznosila oko 200 tona, što je 12,5% od ukupne svjetske proizvodnje te godine. Već naredne godine, kad su talibani svrgnuti sa vlasti, afganistanska proizvodnja opijuma iznosila je oko 3.400 tona, što predstavlja 75% od ukupne svjetske proizvodnje. U zadnjih nekoliko godina preko 90% svjetskog opijuma je afganistanskog porijekla. Saveznici i njihovi licemjerni kolaboratori tvrde da se svim snagama bore protiv toga. Ali, da li je to stvarno tako? Trgovina drogom na jugu ove države '‘stimulirana’' je od strane afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija zbog njegovog odnosa prema trgovcima drogom. Njegovom naredbom privremeno su pušteni iz pritvora osumnjičeni koji su imali jake veze. Također, on je oslobodio pet graničnih policajaca koji su bili uhvaćeni sa 124 kilograma heroina i kojima je bila izrečena kazna od 16 do 18 godina zatvora. Navodi se da je ovo uradio zbog toga što su policajci dalji rođaci dvojice poginulih u ratu. (Opium Production in Afghanistan: Strong and Corrupt as Ever Nadia Prupis)
(Izvor: rawa.org)