“Nije siroče dijete čiji roditelji zbog briga skončaše i dijete jadno iza sebe ostaviše. Siroče je dijete koje živa majka i otac zapuste, pogrešnim stvarima zauzeto i lošem društvu prepušteno.“ (Abdullah Nasih el-Ulvan, Odgoj djece u islamu)
Djeca postaju ono čemu su ih učili
Bonnie Miller je rekao:
“Ako dijete živi s kritikom, ono uči da sudi.
Ako dijete živi u neprijateljstvu, ono uči da se bori.
Ako dijete živi u poruzi, ono uči da se postidi.
Ako dijete živi sa sramom, ono uči da se osjeća krivim.
Ako dijete živi u toleranciji, ono se uči strpljenju.
Ako dijete živi s ohrabrenjem, ono se uči povjerenju.
Ako dijete živi sa pohvalom, ono uči da poštuje.
Ako dijete živi s pravednošću, ono se uči pravdi.
Ako dijete živi u sigurnosti, ono uči da vjeruje.
Ako dijete živi s odobravanjem, ono uči da voli samog sebe.
Ako je dijete prihvaćeno i okruženo prijateljstvom, ono uči da pronađe ljubav na svijetu.” (Dr. R. Tomić, Komunikacija sa djecom delikventnog ponašanja)
Faktori koji utječu na delikventno ponašanje
Jedan od gorućih problema s kojima se susreću roditelji u odgoju djece jeste i devijantno ponašanje djece, na koje oni obično nemaju adekvatan odgovor. Doktor Dervišbegović u svom djelu Socijalna pedagogija sa andragogijom, (1997) ističe: “Kao djecu sa poremećajima u ponašanju označavamo onu djecu čije ponašanje uzrokuje konfliktne situacije. U tom slučaju govorimo o emocionalno oštećenoj ili o socijalno neprilagođenoj djeci. Ako ponašanje ličnosti u određenoj okolini dobije oblik prekršaja, onda se govori o delikventnom ponašanju.”
Mnogi su faktori koji se javljaju kao uzroci devijantnog ponašanja kod djece. Najčešći utjecaj na povećanje devijantnog ponašanja kod maloljetnika jeste industrijalizacija i urbanizacija. Povećan broj stanovništva u gradovima i zapostavljanje tradicionalne obiteljske harmonije i nedavanje pravih uloga svakom članu porodice dovodi do povećanja poremećaja u ponašanju prvenstveno kod maloljetnika, a zatim se takvo ponašanje nastavlja i u odrasloj dobi. Jedan od najvažnijih faktora jeste i utjecaj porodice (o ovome će više riječi poslije), zatim utjecaj škole i obrazovanja, utjecaj okoline, društvenih mreža i interneta.
Pored ovih utjecaja, neki stručnjaci navode i druge razloge. Autor knjige Poremećaj u ponašanju kod djece i mladih (dr. Ruža Tomić, 2006) navodi da do devijantnog ponašanja dovode prvenstveno narušeni obiteljski odnosi, nedovoljna njega djeteta u djetinjstvu, loše društvo i slabo organizirano slobodno vrijeme, koje, ako nije adekvatno iskorišteno, može odvesti dijete na stranputicu. Stalne svađe između roditelja i neslaganje, dovodi dijete do moralnog posrnuća. Takva atmosfera kod njega stvara želju da napusti kuću i da se pridruži društvu koje je već iskazalo asocijalno ponašanje.
Vjera islam podučava da vjernik treba da bude obazriv u odabiru prijatelja. U jednom od hadisa koji bilježi Tirmizi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa neka svako od vas gleda s kim prijateljuje.” (Hadis je vjerodostojan) Ako se dijete druži sa djecom koja pokazuju devijantno ponašanje, za očekivati je da će se ono njima prilagoditi, a kao krajnji ishod tog ponašanja dijete će se odati kriminalu i postat će opasno po društvo.
Također djeca koja bi mogla ispoljavati delikventno ponašanje jesu: “prvijenče, jedinče i najmlađe u porodici. Zatim neki autori ističu težak položaj srednjeg djeteta u porodici, dijete rođeno poslije duge pauze nerađanja, neželjena i odbačena djeca, suviše lijepa ili suviše ružna djeca, umno zaostala i suviše bistra djeca, djeca siromašnih i djeca imućnih, djeca besposlenih roditelja, vanbračna djeca i djeca iz nesretnih brakova, djeca bez jednog ili oba roditelja, usvojena djeca, djeca razvedenih roditelja, djeca pastorčadi, djeca kod čijih roditelja postoji velika razlika u godinama starosti, djeca sa tjelesnim manama i nedostacima, djeca ljevaci i druga”. (Dr. Ruža Tomić Poremećaj u ponašanju kod djece i mladih, 2006)
Karakteristike djece sa devijantnim ponašanjem
Stručnjaci za delikventno ponašanje kod djece iznose različite stavove i karakteristike o djeci koja ispoljavaju ili koja će ispoljiti u kasnijem periodu (najčešće u pubertetu) neadekvatno ponašanje za djecu tog uzrasta. Neka od bitnih karakteristika djece jesu:
• teško ih je motivirati za rad i potrebno ih je stalno podsticati kako bi završili posao koji su započeli;
• ova djeca su često lijena i nezainteresirana;
• nerijetko ispoljavaju nervozne reakcije, kao što su grickanje noktiju, uvrtanje kose, čupanje odjeće, duboko i često uzdisanje i slično;
• ovakva djeca vole da budu sama i često su odvojena od grupe;
• ne vole školu i često bježe sa nastave;
• osjećaju se nesretnim;
• ljubomorni su na ostalu djecu i takmičarski raspoloženi.
Kao glavni uzrok neprilagođenog ponašanja kod djece jeste anksioznost (emocionalni poremećaj pri kojem se javlja strah). Strah se najčešće javlja kod djece odgajane u neprijatnoj i emotivno hladnoj atmosferi. Glavni razlog pojave anksioznosti kod djece jeste odbijanje i nezadovoljavanje dječijih potreba.
Loše navike
Loše navike su put ka devijantnom ponašanju. Uspješnost razvoja mlade ličnosti zavisi od njene adaptacije na socijalnu okolinu u kojoj raste i razvija se. Proces adaptacije djeteta zavisi od običaja i navika. Naviku je mnogo lakše steći u ranijem periodu. U loše navike koje su često rasprostranjene kod mladih danas jesu:
• Pušenje. Pušenje je veoma rasprostranjeno kako kod odraslih tako i kod mladih, a često se u posljednje vrijeme javlja i kod djece. Većina odraslih osoba pušenje smatra normalnim, dok se to kod djece smatra lošom navikom. Pušenje kod djece brzo postaje strast nego kod odraslih. Zbog želje da se dijete izjednači sa odraslom osobom, ono počinje da puši. Ova navika za sobom povlači i druge loše navike kao što je druženje sa pojedincima asocijalnog ponašanja, dovodi do konflikata sa roditeljima i nastavnicima, veće potrebe za novcem, a često se javljaju krađa i laž.
• Alkoholizam. Još jedna loša navika koja se javlja kod odraslih, tako i kod mladih, a češće i kod djece jeste alkoholizam. Ova loša navika predstavlja izvor neuspjeha u radu i ugrožava zdravlje. Nekada ono može predstavljati i pripremu za nastanak psihičkih oboljenja i poremećaja u ponašanju. (Dr. Ruža Tomić, Poremećaj u ponašanju kod djece i mladih, 2006)
Kako spriječiti devijantno ponašanje kod djece
“Ne cvjeta cvijeće u cvijetnjaku bujnom kao što cvjeta u pustinjskom pijesku suhom. Da l’ dijete da se nada zrelosti punoj kad doji iz grudi majke djeteta nedostojnoj.” (Abdullah Nasih el-Ulvan, Odgoj djece u islamu, 2014)
Kako bi mladi i djeca postali svjesni posljedica alkoholizma i ovisnosti, prvenstveno bi se roditelji trebali poučiti o štetnosti alkohola. I najmanja količina alkohola je zabranjena za djecu, i veoma bitno je o tome voditi razgovore sa djecom i eliminirati loše uzore iz okoline.
Dr. Tomić u knjizi Komunikacija sa djecom delikventnog ponašanja (2005) navodi: “Odgoj i obrazovanje djece s poremećajem u ponašanju vrlo je složen proces. Program odgoja i obrazovanja ove djece treba da sadrži igru, rad, učenje, rekreaciju i socijalnu aktivnost. Vrlo je važno kod djece stvoriti sistem dobrih i čvrstih navika i stabilnost motiva.”
Kao jedan od načina da spriječe neadekvatno ponašanje djeteta, roditelji pribjegavaju kažnjavanju, kritiziraju i vrijeđaju dijete. Često dijete bude odbačeno od svojih vršnjaka i pribjegava asocijalnom društvu.
Kako bi smanjio broj maloljetnika koji ispoljavaju delikventno ponašanje, potrebno je da se uključi što veći broj institucija koje bi spriječile i poboljšale stanje pojedinca, a samim tim i društva. Glavnu ulogu u sprečavanju poremećaja u ponašanju kod djece igra porodica. Roditelji su najodgovorniji za dječiji odgoj. Iz navedenih uzroka i faktora koji utječu na devijantno ponašanje, može se zaključiti da je struktura porodice također važna, da li dijete živi sa oba roditelja ili sa jednim, koliko djece ima u porodici, da li su skladni odnosi među roditeljima, kakvi su odnosi prema djetetu, da li roditelji služe kao pozitivan uzor djetetu u ponašanju…
Uz porodicu, škola također zauzima jednu od važnih uloga u odgoju djeteta. Zajedničkim radom porodice i škole mogu se postići bolji rezultati u sprečavanju devijantnog ponašanja. Rad sa djecom koja pokazuju poremećaj u ponašanju zahtijeva maksimum razumijevanja i ljubavi za njih.
Doktor Čejović (Ličnost maloljetnika u krivičnom postupku, društveno reagovanje na maloljetničko prestupnistvo, 1972) podstiče da se sa maloljetnicima treba uspostaviti prijateljski odnos pun razumijevanja i povjerenja u njega kao ličnost. Jedino na taj način možemo da priđemo i da pomognemo djetetu koje je ispoljilo delikventno ponašanje.
Abdullah Nasih el-Ulvan u knjizi Odgoj djece u islamu (2014) navodi da se u biografijama spominje da se Muavija b. Ebu Sufijan, radijallahu anhuma, jednom naljutio na sina Jezida, pa je poslao nekoga do Ahnefa b. Kajsija da ga upita šta on misli o sinovima. On mu je poručio: “Oni su plod naših srca i stubovi naših leđa. Mi smo njima zemlja pokorna i nebo hladovito. Ako nešto traže, daj im to. Ako se naljute, udovolji im. Oni ti pružaju svoju ljubav i daruju svoj trud. Zato ne budi prema njima težak kako im ne bi dosadio tvoj život.”
“Majka, to je škola koju ako si priveo kraju, mladića uzorita potomstvu si proizveo.” (Abdullah Nasih el-Ulvan, Odgoj djece u islamu, 2014)