Ko stoji iza novih sukoba u Libiji?

Pripremio Abdullah Nasup
Tema Ummet danasČitanje 9 minuta

Libijski general Halifa Hafter započeo je 4. aprila vojnu operaciju s ciljem zauzimanja Tripolija. Glasovi osude i protivljenja operaciji bili su poprilično “tihi”, a neki i licemjerni. Dok su ga pozivale da obustavi napad, neke zemlje su istovremeno Hafteru potajno dostavljale naoružanje i pružale logističku podršku kako bi odnos snaga prevagnuo u njegovu korist. I tu se ne radi samo o nekim arapskim zemljama, nego i o nearapskim, poput Francuske, Rusije i SAD-a. To su zemlje koje, očito je, pokreću njihovi interesi u Libiji. Pored želje da unište grupacije tzv. političkog islama, ove zemlje žele libijsku naftu. Osim toga, svaka od tih zemalja ima svoje posebne razloge koje ćemo pokušati rasvijetliti u nastavku.


Zašto Francuska preferira Haftera?

Pariz nastoji da igra ulogu zemlje koja podržava međunarodne mirovne napore u Libiji. Francuska se pojavila kao posrednik među sukobljenim Libijcima, te je u Elizejskoj palači priredila prijem i generalu Halifi Hafteru i Faizu Serradžu, predsjedniku međunarodno priznate vlade u Tripoliju. Ali, francuska vlada u tajnosti radi drugačije nego što se javno prikazuje. Pristrasnost Pariza Hafteru i nastojanje da mu se obezbijedi što više legitimiteta na međunarodnoj sceni više se ne može sakriti.

Za početak, Francuska je vojno i politički podržala Hafterove vojne operacije na istoku Libije, jer Francuska u tom dijelu Libije ima svoje naftne interese. Krajem 2015. godine, Francuska je Hafteru poslala svoje vojne savjetnike i specijalne snage specijalizirane za urbano ratovanje, te je u blizini aerodroma u Bengaziju uspostavljena francuska vojna baza. Ta francuska pomoć bila je ključna u prevagi snaga u korist Haftera, u borbama za Bengazi.

Nakon toga, Francuska je pružila vojnu podršku Hafterovim operacijama na jugu Libije, a nedavno je vlada u Tripoliju optužila Pariz da pruža pomoć Hafteru u njegovom napadu na Tripoli.

Francuska je pohvalila Hafterove operacije na jugu Libije kao uspjeh u “borbi protiv terorizma”, ali je važnije od toga to što je Hafter ovladao naftnim poljima u tom dijelu Libije, a Francuska se zalaže da se libijskom naftom “okoriste svi Libijci”, a ne samo Nacionalna naftna korporacija (National Oil Corporation) Libije, koja je pod kontrolom vlade u Tripoliju i koja, prema međunarodnim sporazumima, jedina ima pravo na eksploataciju i prodaju libijske nafte.

Pripadnici snaga sigurnosti Tunisa 16. aprila, u blizini libijske granice uhapsili su grupu Francuza koji su bili naoružani i posjedovali francuske diplomatske pasoše. Na intervenciju francuskih vlasti, grupa je vraćena u Francusku. Analitičari smatraju da su uhapšeni bili dio posebnog vojnog francuskog tima, smještenog u gradu Garjan, koji pomaže Hafteru u napadu na Tripoli.

Zašto Francuska zdušno pomaže Hafteru i štiti ga, kako u Evropskoj uniji, tako i pred Vijećem sigurnosti UN-a?

Prije svega, treba istaći da je Francuskoj vrlo važno da ugrozi ekonomske i sigurnosne interese Italije, bivšeg libijskog kolonizatora, koja je najveći takmac i protivnik svakome ko želi da se domogne libijske nafte. Ta činjenica je u velikoj mjeri dovela do rasta tenzija između dvije zemlje u Libiji, jer je Rim veoma ozlojeđen zbog francuskog interveniranja na ovom dijelu Sjeverne Afrike, koji je vrlo važna zona italijanskog utjecaja.

Francuska kompanija za naftu i plin Total i italijanska Eni, žestoki su takmaci na polju industrije nafte i plina i Francuska, zapravo, želi da njena naftna kompanija ostvari prednost nad italijanskom.

Drugi razlog zbog kojeg Francuska podržava Haftera jest što u njemu vidi libijsku verziju Sisija: autoritarnog sekularističkog vladara koji je neprijatelj tzv. političkom islamu, te se Francuska nada da će je Hafter riješiti tog neprijatelja u Sjevernoj Africi. Francuska smatra da se može osloniti na Haftera u nastojanju da prekine dotok naoružanja oružanim grupama koje ugrožavaju nestabilne vlade u Nigeriji, Čadu i Maliju, kojima se Francuska još uvijek nameće kao tutor i ne odustaje od te svoje uloge. Stoga je borba protiv vlade u Tripoliju pitanje broj jedan nacionalne sigurnosti za Francusku.

Rusija traži način da proširi svoj utjecaj u Africi

Rusija je, također, pokazivala želju da posreduje između zaraćenih Libijaca, nudeći se svim sukobljenim stranama. S jedne strane, Hafter je više puta posjetio Moskvu gdje se sastajao sa predstavnicima ruskog ministarstva vanjskih poslova, a u novembru 2018. godine fotografiran je na sastanku na kojem je sjedio pored Yevgenya Prigozhina, vlasnika privatne vojne kompanije (vojske plaćenika), čiji pripadnici, prema nekim izvještajima, djeluju među Hafterovim snagama. Moskovski dužnosnici su, također, dolazili u posjetu Hafteru. S druge strane, u Moskvi je primljen i Faiz Serradž, predsjednik međunarodno priznate vlade u Tripoliju, i sa njim je ruska strana potpisala niz ekonomskih sporazuma o kupovini nafte.

Međutim, Rusija je, pošto vladu u Tripoliju podržavaju Sjedinjene Američke Države, odlučila da potajno pruža pomoć Hafteru.

Može se reći da se to jasno pokazalo početkom Hafterove ofanzive na Tripoli, iako je Moskva na samom početku pozvala na “izbjegavanje krvoprolića”. U ovom Hafterovom napadu na Tripoli, Moskva je “pružila uže davljeniku”, otvoreno podržavši Haftera, iako ostavljajući otvorene kanale komunikacije sa vladom u Tripoliju. Najeklatantniji primjer toga jest ruski veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti sedmog aprila, kojom se htjelo osuditi Haftera i pozvati da prekine sa napadom na Tripoli.

Pored toga, zapadni izvori govore o tome da na strani Haftera ratuje ruska plaćenička vojska, te da je Rusija, uz pomoć nekih arapskih zemalja, opskrbila Haftera artiljerijskim naoružanjem, tenkovima i dronovima i streljivom. Također, prije početka Hafterove ofanzive na Tripoli, Moskva je poslala Hafteru grupu svojih vojnih i obavještajnih stručnjaka. Rusija je Hafteru osigurala i druge vrste pomoći kao što je medicinska oprema, oprema za deminiranje, obezbjeđenje tvornica u Bengaziju od strane ruskih plaćeničkih odreda.

Moskva od podrške Hafteru može ekonomski dobro profitirati, u prvom redu, zbog prodaje oružja, jer je Hafter postao jedan od glavnih arapskih kupaca ruskog oružja, dok Rusija otvoreno krši embargo na prodaju oružja libijskim zaraćenim stranama. Djelimičan razlog ruske podrške Hafteru jeste i nafta. Hafter, naime, pod svojom kontrolom drži najvažnija područja eksploatacije libijske nafte.

Nema sumnje da Rusija želi da nadoknadi bar dio gubitaka koje je imala u Libiji zbog pada Gadafijevog režima.

Politički, Moskva, nakon uspjeha u Siriji, želi da se pokaže kao važan igrač u Libiji. Rusija se nada da bi joj Libija mogla biti odskočna daska za postepeni povratak njenog utjecaja u Africi. Hafter je Rusima prvi izbor za ostvarenje te namjere da postanu ključni politički igrač i posrednik u Africi i da su ozbiljan takmac evropskim zemljama, jer ne samo da je snažno sekularistički opredijeljen, nego i dobro govori ruski jezik, s obzirom na to da je dugo vremena proveo na specijalizaciji u Sovjetskom savezu. Širenjem utjecaja u Africi, Rusija će dobiti priliku da to koristi za pritisak na zemlje Evropske unije kako bi joj EU popustila u vezi sa interesima koji su Rusiji mnogo važniji od Afrike, poput ukidanja sankcija i kriza sa Ukrajinom.

Trump mijenja stav o Hafteru brzinom treptaja oka

“Hafter je u proteklih pet godina izgradio mrežu podrške koju sada pojačava stranom finansijskom i vojnom pomoći. Odavno je njegov cilj da se domogne vlasti kombinacijom osvajanja i lukavstva, uklanjanjem političara i uspostavljanjem vojne vladavine”, rekao je Jonathan Winer, bivši američki ambasador u Libiji.

Dok američki sekretar za vanjske poslove Mike Pompeo poziva na momentalni prekid Hafterovog napada na Tripoli, i dok se američko ministarstvo vanjskih poslova javno protivi tom napadu i poziva na prekid vojne opracije, na površini se pokazuje drugačije ponašanje Washingtona. Ne samo da Sjedinjene Države nisu podržale rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se osuđuje Hafter, nego je Bijela kuća objavila da je Donald Trump 19. aprila telefonski razgovarao sa Hafterom, i tom prilikom pohvalio Hafterove “napore u borbi protiv terorizma i osiguravanju naftnih izvora Libije“.

Ovaj telefonski razgovor brojni analitičari smatraju američkim zelenim svjetlom Hafteru za nastavak napada na Tripoli. To je potez koji dolazi jer Washington, vjerovatno, osjeća da bi Hafter mogao biti važan čovjek u političkom rješenju libijske krize.

Trump, poput Francuske, Libiju smatra rasadnikom tzv. političkog islama. Washington je u viša navrata izražavao zabrinutost zbog “džihadističkog širenja” u Sjevernoj Africi.

Međutim, kako ističe marokanski analitičar dr. Khalid Yaymout, američka podrška Hafteru dolazi od jedne određene struje u Bijeloj kući i američka administracija nije jedinstvena po tom pitanju. Ta podrška, smatra on, proizlazi iz Trumpove vizije stvaranja stabilnih saveznika u regiji koji će djelovati u interesu Sjedinjenih Američkih Država. Dio američke administracije smatra da Hafter može biti efikasan dio novog regionalnog arapskog poretka kojem je namijenjen zadatak da štiti američke i izraelske interese u regiji.

Autor: Mirfet Avf

Preveo: Abdullah Nasup

Tekst Ko stoji iza novih sukoba u Libiji? je objavljen u broju 90, 17. maj 2019. Permalink

Još tekstova na temu Ummet danas