Menu

Dijabetes – šećerna bolest

Pripremila Nurmina Strika
Tema Naše zdravljeČitanje 5 minuta

Dijabetes (šećerna bolest) je poremećaj metabolizma karakteriziran hroničnom hiperglikemijom (povišenom razinom šećera u krvi) zbog poremećaja izlučivanja inzulina, djelovanja inzulina ili oboje. Što je inzulin i kako djeluje? Inzulin je hormon koji proizvodi gušterača u svojim beta stanicama. Ima ulogu ključa za propuštanje šećera (glukoze) u stanice. Kod dijabetesa gušterača proizvodi premalo inzulina da bi omogućila da sav šećer koji unesemo hranom iz krvi pređe u mišiće i druge stanice koje proizvode energiju. Problem nastaje ako šećer ne može ući u stanice i biti iskorišten. Tad se nakuplja u krvi. Tako je i osnovna značajka šećerne bolesti povišen nivo šećera u krvi, koji na dulje staze dovodi do oštećenja na očima, živcima, bubrezima i krvnim žilama. Pobrojana oštećenja spadaju pod kategoriju hroničnih komplikacija šećerne bolesti. Sad ćemo se malo osvrnuti na metabolički proces koji prethodi nastanku energije u tijelu, a nastupa nakon uzimanja obroka. Ako ljudsko tijelo pokušamo predstaviti kao savršen stroj, što ono u svakom slučaju i jeste, i ako pokušamo zamisliti njegov rad, na samom početku postavlja se problem beskonačne opskrbe tog preciznog stroja energijom. Za proizvodnju energije tijelu je potrebna hrana (ugljeni hidrati, masti i bjelančevine). Nakon obroka ugljikohidrati iz probave ulaze u krv, putem krvi dalje odlaze do stanica. Dakle, unos energije obavlja se svakodnevnim obrocima hrane koji se prerađuju metabolički u crijevima i jetri. Glavnina te energije sadržana je u šećeru, ostatak čine bjelančevine i masnoće. Za iskorištavanje šećera u krvi ključnu ulogu ima hormon inzulin, po strukturi peptid, a proizvodi ga, kako smo već naveli, dio gušterače koji se označava imenom Langerhansovi otočići (latinski insula = otok, ostrvo; Paul Langerhans – student medicine koji je proučavao gušteraču 1869. godine), pa otuda i imena za sam hormon kao i cjelokupnu regiju koja ga proizvodi. Nakon pojedenog obroka nastupa značajan porast šećera u krvi, što ima za posljedicu pojačanu proizvodnju inzulina. Inzulin unosi šećer iz krvnih žila u tkiva i tako omogućava rad savršeno preciznog stroja – ludskog tijela. Ukoliko gušterača djelimično proizvodi inzulin ili ga uopće ne proizvodi, šećer se gomila u krvnim žilama jer ne može ući u tkiva, tijelo nema dovoljno energiije i nastaje bolest koja se označava kao šećerna bolest ili dijabetes. Medicinski naziv za šećernu bolest je diabetes melitus. Termin diabetes označava pretjerano mokrenje, a riječ melitus znači med. U prošlosti su liječnici dijagnosticirali dijabetes kušajući pacijentov urin. Sladak okus urina potvrđivao je dijagnozu. Danas, na sreću, promijenio se način dijagnosticiranja bolesti. Treba naglasiti da u većini slučajeva pacijent sam može ustanoviti sumnju na ovo oboljenje, a njegov liječnik naravno nakon testova i zvanično potvrditi dijagnozu. Vodeći simptomi dijabetesa su često i obilno mokrenje, gubitak na težini, slabost, umor i zamagljen vid. Postoje dvije kategorije dijabetesa: tip 1 i tip 2. Dijabetes tip 1 javlja se u djetinjstvu ili mladosti i inzulin je neophodan u liječenju. Izazvan je samim imunim sistemom koji uništava stanice gušterače koje proizvode inzulin (beta stanice). Dijabetes tip 2 obično se polahko razvija kod odraslih i napreduje vremenom. S početka se može liječiti dijetom i tjelovježbom, ali u kasnijoj fazi bolesti uvode se medikamenti i inzulin. Faktori koji utječu na glukozu u krvi su prvenstveno hrana (ugljikohidrati – podižu nivo glukoze u krvi), zatim tjelesna aktivnost koja snižava nivo glukoze te stres koji može podići nivo. Ako bismo se sad zapitali, a što to dovodi do nastanka samog oboljenja, unatoč mnogim pokusima i istraživanjima te praćenjima velikog broja populacije kroz studijske skupine i mada su inkorporirane sve znanstvene i prvenstveno medicinske discipline i koriste se svi benefiti savremene tehnologije, još uvijek nema jedinstvenog i egzaktnog odgovora na to pitanje. Pouzdano se može kazati da je za ovo oboljenje potrebna kombinacija nasljedne sklonosti i vanjskih faktora. Prepoznati su geni čija pojava i kombinacija može poslužiti kao procjena mogućnosti oboljenja. Statistički, ako otac djeteta boluje od dijabetesa tipa 1 šanse da dijete oboli su 5% veće nego da majka ima isto oboljenje. Bolest je češća u manje sunčanim krajevima te shodno tome stoji pretpostavka da dio uloge u nastanku oboljenja ima i nedostatak vitamina D. Utjecaj stresnog načina života čovjeka današnjice kao i zagađenost okoline i namirnica koje unosimo, ukazuju na porast javljanja dijabetesa tokom zadnjih deset godina. Na kraju, što reći? Genetiku izmijeniti ne možemo, ali možemo paziti na prehranu, tjelesnu aktivnost i pozitivno gledati na život.