Prvi hadis iz djela "Umdetul-ahkam"
Omer b. Hattab, radijallahu anhu, kazuje: "Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: 'Doista se djela vrednuju prema namjerama, i doista svakom čovjeku pripada ono što je naumio, pa ko učini hidžru Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra je ka Allahu i Njegovom Poslaniku, a ko učini hidžru radi neke dunjalučke koristi ili radi žene da se njome oženi, njegova hidžra je za ono što je naumio.'" (Buhari, 1; Muslim, 1907)
Biografija prenosioca hadisa
Omer b. Hattab b. Nufejl b. Abduluzza b. Rijah b. Abdullah el-Adevi el-Kureši, vođa pravovjernih, emirul-mu'minin, poznat po nadimku Ebu Hafs, rođen je trinaest godina nakon Godine slona, pa je tako trinaest godina mlađi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, kada je umro, imao je isto godina kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, živio trinaest godina, preselivši svom Gospodaru dvadeset treće hidžretske godine.
I prije primanja islama Omer je bio jedan od uglednika plemena Kurejš, a primanjem islama Allah ga je učinio još uglednijim. Abdullah b. Mesud rekao je: "Allah se smilovao Omeru. Njegovo primanje islama je pobjeda, njegova hidžra je oslobođenje, a njegov hilafet bio je milost za muslimane." Učinio je hidžru u Medinu i učestvovao je s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u svim bitkama. Jedna od posebnosti Omera, radijallahu anhu, jeste da je njegovo mišljenje čak u trideset slučajeva potvrđeno kur'anskim ajetima. Umro je u Medini kao šehid, od posljedica uboda, kada ga je na sabah-namazu nožem, nekoliko puta, povrijedio Ebu Lulua el-Medžusi, koji je pored Omera, ubio još sedam osoba, ubivši na kraju samog sebe, da bi osjetio kaznu na dunjaluku prije ahireta.
Komentar hadisa
• U ovom hadisu Omer, radijallahu anhu, kazuje da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je izrekao ovaj hadis, tako da je slušanje ([سمع]{dir="rtl"}) najveći stepen u prenošenju hadisa. Kada čitamo hadise, trebamo znati da ashabi ponekad prenose direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ponekad od drugog ashaba, i u tome nema nikakve smetnje, jer su svi ashabi pravedni i povjerljivi. Uslov da bi hadis bio ispravan jeste da je lanac prenosilaca spojen i da su prenosioci pouzdani, i da nema nekih nedostataka u tekstu ili lancu prenosilaca.
• U nekim rivajetima ovog hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na minberu, pa se da zaključiti da je držao hutbu petkom ili se obraćao ashabima zbog potrebe koja je postojala.
• Neki islamski učenjaci navode da je povod ovog hadisa bio događaj kada je žena po imenu Ummu Kajs, koja je učinila hidžru, postavila uslov čovjeku da će se udati za njega ukoliko i on učini hidžru, pa je učinio hidžru i nazvan je muhadžir Ummu Kajs. Međutim, Ibn Hadžer, ali i drugi učenjaci, odabrali su mišljenje da ovo nije razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao ovaj hadis, jer je hadis općenit, a primjer hidžre radi ženidbe ne podrazumijeva ograničavanje na ženidbu, već obuhvata bilo koji drugi razlog.
• U ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao je na važnost namjere, nijeta, čije je mjesto u srcu i koju niko ne može znati osim Poznavalac nevidljivog. Namjera predstavlja odluku činjenja određenog djela kako bismo se približili Allahu i postigli Njegovo zadovoljstvo. Nijet u islamu možemo posmatrati dvojako: kao iskrenost čovjeka i kao sredstvo razlikovanja između ibadeta i adeta (uobičajenih i svakodnevnih radnji).
Islamski učenjaci iskrenost definiraju na različite načine, pa neki kažu da je iskrenost želja za Allahovim zadovoljstvom, drugi kažu da iskrenost podrazumijeva da je čovjeku, zbog dobrog djela koje je uradio, svejedno da li ga neko hvalio ili kudio, treći kažu da je iskrenost da čovjek teži da sakrije svoja dobra djela od ljudi, tako da za njih zna samo Gospodar, četvrti kažu da je iskrenost da se u srcu osobe, prilikom činjenja određenog djela, ne nalazi niko drugi osim Allaha Uzvišenog. Također, nijet ne služi samo za razlikovanje ibadeta od adeta, već i za međusobno razlikovanje ibadeta. Tako nijetom razlikujemo farzove od nafila, razlikujemo farzove jedne od drugih, kao naprimjer, razlikovanje nijeta po pitanju obavljanja podne-namaza i akšam-namaza. Slično je i u pogledu međusobnih odnosa (muamelata). Kada osoba dadne drugoj osobi imetak s namjerom sadake, to će joj važiti samo kao sadaka i ne može se vrednovati kao vraćanje duga. Također, kada osoba potroši imetak na svoju porodicu s namjerom da zavrijedi Allahovo zadovoljstvo, imat će nagradu.
• Ovaj hadis ujedno je osnova jednog od pet velikih fikhskih pravila:
-- djela se vrednuju prema namjerama;
-- sumnja ne može potisnuti ubjeđenje;
-- štetu treba otkloniti;
-- olakšanje je posljedica teškoće;
-- običaji su mjerodavni.
Ukoliko bi osoba, nakon intimnog odnosa, zanijetila prije kupanja da se rashladi, takvo kupanje ne bi je oslobodilo od dženabeta, jer tim kupanjem nije namjeravala šerijatsko kupanje i približavanje Allahu. Isto tako, ako bi osoba oprala sve dijelove tijela koji se peru prilikom uzimanja abdesta, ali s namjerom da se osvježi, ne bi imala abdest i ne bi mogla obaviti namaz, jer tim djelom nije namjeravala približavanje Allahu. Također, ako bi osoba namjeravala da obavi jedan farz, ta namjera ne bi joj bila dovoljna da obavi drugi farz. Međutim, ponekad, čineći jedno djelo, možemo da skinemo sa sebe obavezu činjenja istog tog djela dva puta, kao naprimjer, ukoliko bismo obavili hadžski tavaf na kraju hadžskih obreda i direktno prije povratka s hadža, tada bi sa nas spala obaveza obavljanja oproštajnog tavafa, ili, ukoliko bismo ušli u džamiju i klanjali podnevske sunnete, tada bi sa nas spala obaveza klanjanja tehijetul-mesdžida.
• Kada je u pitanju hidžra, njeno lingvističko značenje je udaljavanje i ostavljanje, kao što se kaže u hadisu: "Muhadžir je onaj ko ostavi ono što je Allah zabranio" (Buhari, 10; Muslim, 40). U islamu se hidžra odnosi na hidžre koje su se desile za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: prva hidžra u Abesiniju, a druga iz Meke u Medinu. Što se pak tiče riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Nema hidžre poslije oslobođenja Meke" (Buhari, 1834; Muslim, 1353), one imaju značenje da onaj ko učini hidžru iz Meke u Medinu, nakon oslobođenja Meke, neće imati status muhadžira jer je Meka od tog trenutka oslobođena i pod vodstvom muslimana.
• U ovom hadisu hidžra ka Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuta je samo kao primjer, a ne kao ograničenje. Tako će za svako djelo učinjeno radi Allaha i u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osoba biti nagrađena. Iz ovog hadisa vidimo da je dozvoljeno koristiti primjere s ciljem približavanja i pojašnjavanja propisa, pa je tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo primjer hidžre za koju će osoba imati nagradu, i hidžru za koju osoba neće imati nagradu. Važno je spomenuti da će osoba imati nagradu ukoliko stupi u brak s namjerom da sačuva svoju čednost i da se sačuva zabranjenih stvari, i ukoliko bude imala namjeru da se brakom pomogne u pokornosti Allahu i odgoju čestite djece.
• Autor je ovaj hadis naveo kao prvi iz dva razloga: prvi razlog, slijedio je način islamskih učenjaka koji su svoja djela počinjali ovim hadisom, želeći da se podsjeti na iskrenost u pisanju ovog djela; drugi razlog, razilaženje islamskih učenjaka u pogledu obaveznosti nijeta prilikom uzimanja abdesta ili gusula (šerijatskog kupanja). Većina islamskih učenjaka, i to je mišljenje malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske pravne škole, smatra da je nijet uslov ispravnosti abdesta ili gusula, dok imam Ebu Hanifa smatra da nijet nije uslov za ispravnost abdesta ili gusula.
Većina islamskih učenjaka kao dokaz za svoje mišljenje navodi činjenicu da je abdest uslov za ispravnost namaza, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Čistoća je pola imana (vjerovanja)" (Muslim, 223), a Uzvišeni Allah, kada se promijenila kibla od Bejtul-makdisa ka Meki, na pitanje ashaba šta će biti s njihovim namazima koje su obavljali prema Kudsu, odgovorio je tako što je namaz nazvao vjerovanjem rekavši: "Allah neće dozvoliti da propadne iman (namaz) vaš" (El-Bekara, 143). Također, ovi učenjaci kažu da su abdest i gusul ibadeti kojima osoba zavređuje dobra djela i kojima se praštaju grijesi, pa je za ibadete općenito potreban nijet za njihovo obavljanje.
Imam Ebu Hanifa svoje je mišljenje obrazložio time da Uzvišeni Allah u ajetu koji govori o abdestu: "O vi koji vjerujete, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite -- a glave svoje potarite -- i noge svoje do iza članaka operite" (El-Maida, 6) nije spomenuo nijet kao sastavni dio abdesta niti uslov njegove ispravnosti. Međutim, većina islamskih učenjaka odgovorila je na ovu tvrdnju činjenicom da u ajetu o abdestu nisu spomenute druge abdestne radnje, koje su sastavni dio abdesta, i da to što se nešto ne spominje u ajetu ne znači automatski njegovo negiranje.
Shodno tekstu hadisa, kao i odabiru autora, mišljenje većine islamskih učenjaka, da je nijet uslov za ispravnost abdesta, preče je i prioritetnije.
Autor: Muhammed b. Muhammed Muhtar eš-Šenkiti
Priredio: Kurra hfz. mr. Sead ef. Kumro