Menu

Dobro djelo u ime Allaha

Tema Dječiji kutakČitanje 5 minuta

„S Abdullahom nemam nikakvih problema.“ – govorila je učiteljica Abdullahovom ocu na roditeljskom sastanku. „Na nastavi je pažljiv, redovan i vrijedan. Sa ostalom djecom se lijepo slaže i nikada ne pravi probleme. Razred je položio s odličnim uspjehom, mašaAllah. Ali, u posljednje vrijeme sam primjetila da je zamišljen, da ga nešto muči.“ Učiteljicine riječi o Abdullahu su pogodile Abdullahovog oca. Dok se vraćao kući sa roditeljskog sastanka razmišljao je kakve su to brige koje muče njegovo dijete, njegovo mezimče, koje, elhamdulillah, ima i da jede i da pije, ima svoju sobu, igračke, dobar uspjeh u školi, a sad je i ljetnji raspust došao. Sva djeca su radosna kad se približi ljetnji raspust. Abdullahov otac odluči da sam ispita šta li je to što njegovo drago dijete muči pa je tako potišten i zabrinut. Kući zateče Abdullaha u svojoj sobi kako zamišljeno gleda kroz prozor. „Es-selamu alejkum, drago moje dijete. Evo tvoje knjižice s ocjenama. Elhamdulillah, položio si razred odličnim uspjehom.“ „Ve alejkumus-selam, dragi oče.“ – odgovorio je Abdullah i dalje gledajući kroz prozor. „Hvala Dragom Allahu što su moje ocjene dobre.“ Abdullahov otac htjede još nešto reći, ali vidje da je Abdullah i dalje zamišljen, te izađe iz njegove sobe i ostavi Abdullaha da razmišlja u miru. Nije lahko Abdullahovom ocu da gleda svoje mezimče zabrinuto i tužno. Zato odluči da ujutru, inšaAllah, čim ustane, popriča sa Abdullahom o njegovim brigama.

Ujutru, odmah nakon sabah namaza, ode Abdullahov otac kod Abdullaha u sobu. Našao ga je kako zikri nakon obavljenog namaza. „Es-selamu alejkum.“ –  obrati se otac Abdullahu. „Ve alejkumus-selam, dragi moj babo.“  – odgovori Abdullah nasmijana i vedra lica. Abdullahov otac zastade. Bilo mu je na trenutak čudno što njegov sin nije više zabrinut i zamišljen. A onda se nasmija, zagrli i poljubi Abdullaha: „Došao sam da pričamo o problemu koji te muči. Ali, elhamdulillah, sad vidim da nisi više zabrinut. Vjerovatno si tako radostan što je raspust počeo. Eto, sad možeš da se bezbrižno po cijeli dan igraš jer nemaš školskih obaveza.“ Abdullah odgovori: „Velika me briga morila, o oče moj. Danima sam razmišljao kako da riješim svoj problem. Noću nisam dugo mogao zaspati razmišljajući i moleći Allaha dragog da mi ukaže na rješenje moje brige. Elhamdulillah, Milostivi mi se smilovao pa mi je brigu otklonio.“ Abdullahov otac je slušao šta Abdullah priča  i pitao se koja je to velika briga mučila njegovo dijete. „Sine moj dragi, hajde reci svome ocu kakva je to briga i koje si to rješenje našao!“ Abdullah poče: „Nedavno smo u školi čitali priču o trojici dobrih ljudi koji su se našli u pećini, a onda se izlaz iz pećine, Allahovom voljom zatvorio. Svaki od njih trojice je spomenuo dobro djelo koje je u ime Allaha uradio, te je, Allah dragi, otklonio stijenu sa izlaza iz pećine. Znaš li oče tu priču?“ – upitao je Abdullah. Otac samo klimnu glavom kao odgovor da zna, ne želeći da prekida govor svog sina. „Tako sam ja, dragi babo, razmišljao: Kad bih se ja našao u situaciji kao ova trojica koji su u pećini zarobljeni bili, kojim djelom bih ja molio Allaha da mi pomogne?! Tražio sam, moj oče, dobro djelo koje sam uradio, samo u ime Allaha, a koje je toliko veliko da kad zamolim Allaha njime, kao ova trojica, Allah se mojoj molbi odazove. To me je mnogo mučilo, dragi oče. Zato što se nisam uspio sjetiti niti jednog tako vrijednog djela u ime Allaha dragog urađenog, odlučio sam da što prije počnem sa činjenjem velikih djela u ime Allaha. Mi ne znamo, babo, kad nas nevolja može zadesit. Zato uvijek treba da budemo spremni.“ Abdullahov otac je sa suzama u oku slušao svog dragog sina kako priča. „Koliko je samo u svijetu siromašne djece koja nemaju dovoljno jesti i piti, a kamo li kao mi, na mehkom i lijepom krevetu spavati, igrati se novim i zanimljivim igračkama, učiti iz novih knjiga?!  Koliko je samo djece u Palestini koja umiru jer nemaju para za hranu i liječenje?! Zato sam odlučio, o babo moj, da uz tvoju dozvolu, u ime Allaha, od moje ušteđevine i džeparca odvajam i dajem kao sadaku, za siromašnu i bolesnu djecu u Palestini. Nadam se, inšaAllah, da ćeš se ti samnom složiti, a da će Allah moje djelo primiti.“ – završio je Abdullah.

„Hoće inša'Allah“  – Odgovorio je Abdullahov babo ponosan i presretan što mu je Uzvišeni Allah tako pametno i Njemu pokorno dijete dao. Otac izvadi novac iz džepa i dade Abdullahu: „Evo, uzmi! Ovo je tvoja nagrada od mene za dobre ocjene koje si postigao.“ Abdullah skoči, zagrli oca i reče: „Hvala ti dragi babo. Evo, ovo će biti prvi novac koji sam odvojio kao sadaku u ime Allaha!“