Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sigurno ćete slijediti običaje onih prije vas: pedalj po pedalj, lakat po lakat, pa kada bi oni ušli čak i u gušterovu rupu, i vi biste krenuli za njima.” “Allahov Poslaniče, misliš li na jevreje i kršćane?”, upitali su ashabi. “A na koga drugog?”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buhari)
Ovaj hadis nije samo upozorenje, on je i konstatacija, potvrđuje da će se to desiti, pa da li možemo analizirati kroz šta su prolazila društva sa kršćanskom ili jevrejskom većinom kako bismo uvidjeli šta nas očekuje!?
Davno prije interneta i socijalnih mreža, dok život još uvijek nije bio ogromna akumulacija prizora kao danas, konkretno 1967. godine, u Parizu, francuski filozof, pisac Gi Debor objavio je knjigu Društvo spektakla koju možemo predstaviti kroz tvrdnju da je sadašnje vrijeme ono koje prednost daje znaku nad onim što je označeno, ili samom pakovanju nad onim što je upakovano...
Prisustvo ove pojave u našem društvu, kao profesor filozofije i sociologije, potvrdio je Samedin Kadić, asistent na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, kada je govorio na temu “Pozicija istine u savremenom svijetu”, koji kaže da su danas činjenice manje važne od emocija i primjećuje da živimo vrijeme stalne buke i brbljanja, u kojem nema autoriteta, što preplavljuje javni prostor u kojem se gubi svaki smisao, istina i činjenica. Naše vrijeme je vrijeme lažne stvarnosti – simulakruma, koji projiciraju mediji i društvene mreže.
Medijska kultura
Zastrašujuće je koliko mediji danas utječu na društvene tokove i na sam sistem vrijednosti, utječu na snižavanje/ubijanje ukusa ili na umanjivanje kvaliteta ili kriterija, čak možemo primijetiti da svoje identitete danas formiramo u skladu sa medijskom konstrukcijom stvarnosti, čime gubimo slobodu u izabiru identiteta ili nasljeđivanju identiteta, a time porodica, škola ili realno okruženje nemaju utjecaja kao nekada.
Mediji imaju toliko važnu ulogu da utječu na naš sami ukus koji zbog toga više nije temelj, nego je samo plod, tj. ono šta me ubijediš da mi se sviđa. To sve je nastalo zbog raspada društvenih vrijednosti i mrvljenja čovjekove osobenosti, koja nas je dovela do kolektivne psihoze... Ovu problematiku je tretirao austrijski pisac Herman Broch (1886–1951).
Mediji su utjecali na nas pa smo postali hiperpotrošači, ali samim tim i hiperproizvođači, postali smo konzumeristi sa ubjeđenjem da ćemo postati sretniji ukoliko dođemo do nekog proizvoda koji se nudi i reklamira, a koji nam najčešće i ne treba. Taj konzumerizam vodi egoizmu koji neminovno proizvodi snobove.
Danas je skoro pa nemoguće pobjeći od medija i njihovog utjecaja i zato je ključ očuvanja sebe i svoga identiteta selektivno i cenzurisano uzimanje informacija, jer neko je primijetio da, ako se budemo prepustili medijima, mrzit ćemo sebe, a veličati sopstvene neprijatelje. Fragmentisano trebamo objediniti u mozaik, a svakako da naše obrazovanje utječe na to šta ćemo i na koji način od toga iskoristiti.
Društvo spektakla u vjerskim krugovima
Ni vjerski krugovi nisu sačuvani prisustva spektakla u svojim redovima, jer pretvaranje u društvo spektakla, da forma bude bitnija od suštine, gubljenje autoriteta, kreiranje slike o stvarnosti na osnovu medija, konzumerizam, nepostojanje cenzure... sve su pojave koje su itekako prisutne kod nas. Uloga vjerskih autoriteta i obrazovanih ljudi u postavljanju standarda ili cenzurisanju informacija veoma je mala. Usudio bih se reći da je u toku “dresiranje” vjerskih autoriteta na način da publika (učenik) bira šta želi da joj se govori ne vodeći računa o potrebi, koristi ili prioritetima. Zato je bilo i ostalo da su pravi i posebno produhovljeni učenjaci oni koji ljudima pričaju ono što im je u tom trenutku potrebno i što će im praktično koristiti, a ne ono što se nameće kao goruća tema.
Društvo spektakla i posljedice utjecaja medija primjećuju se u mnogim primjerima, a ja ću navesti tri.
• Najrasprostranjeniji primjer jeste mehaničko dijeljenje raznih pouka i mudrosti na društvenim mrežama bez toga da tu istu pouku i mudrost usvoji sama osoba koja to dijeli. Podsticajni i upozoravajući ajeti i hadisi te mnogobrojan govor uleme konstantno kruži na Facebooku, kroz Viber i WhatsApp grupe, ili čak kroz WhatsApp story dok se sa druge strane ne primijeti prisustvo tih vjerskih vrijednosti u našim praktičnim životima. Poziv na razne oblike sunneta koji su u praksi malo zastupljeni, poziv u zajedništvo, a fitilj nam nikada nije bio kraći, upozoravamo na gibet, a ne ispuštamo druge ljude iz usta, tvrdimo da je okretanje nauci rješenje za naše probleme, a nismo u stanju tokom godine da pročitamo nijednu knjigu, niti u našim budžetima ima udjela za učenike i studente, upozoravamo da bez žrtve nema ni rezultata, ali nismo u stanju da se odreknemo nijednog komoditeta i komfora modernog života... Sve ovo ukazuje na to koliko je naše ponašanje produkt trenda i koliko smo postali društvo spektakla.
Razmišljajući o ovoj pojavi naišao sam na izjavu našega profesora, uvaženog šejha Abdullaha el-Džibrina, rahimehullah, u kojoj kaže: “Znanje uzoritih generacija muslimana je u poznavanju predaja, i to znanje sačinjava pamćenje ajeta i hadisa, ali sačinjava i njihovo razumijevanje i pojašnjavanje, rad po njima i praktičnu primjenu, kao što sačinjava i prezentaciju i širenje. Ako je tako, onda je temelj njihovog znanja bio: pamćenje/usvajanje, razumijevanje, primjena i prezentiranje drugima.”
O ovome su pisali i na ovo su pažnju skretali i mnogi autoriteti prije njega, a mi sada možemo da primijetimo koliko je mala korist od mnoštva znanja koje ne počiva na ova četiri temelja.
Kruženje vjerske istine i korisnih savjeta među nama je bitno i pohvalno, ali nemojmo misliti da ćemo učestvovanjem u toj pojavi, od koje smo napravili spektakl, zavarati druge da smo posvećeni muslimani sve dok se te vrijednosti praktično ne nađu u našim životima. Kada do nas dođe neka vjerska istina, naša uloga nije uloga poštara, već uloga primaoca na koga je ta poruka adresirana.
• Drugi primjer koji ukazuje na ovu pojavu jeste odnos naših prava i obaveza. Više i ne krijemo da nas više interesuju naša vjerska prava nego naše vjerske obaveze. To se posebno da primijetiti u situacijama bračnih i međumuslimanskih nesuglasica. Rijetka je žena koja ne zna da ima pravo ličnog imetka ili da se izljev njene ljubomore mora tolerisati, rijetko koja ne zna svoja prava oko kvaliteta hrane ili garderobe, ali zato pitanje poligamije nije prihvatljivo u današnjem vremenu kao što je zanemarena činjenica da se po dva puna mjeseca u Poslanikovoj, alejhis-selam, kući nije zapalila vatra, tj. nije unijela namirnica koja se mogla ispeći ili skuhati. Naravno, isto tako muškarci dobro znaju da ih supruga ne smije odbiti u postelji, a zaborave da Poslanik, alejhis-selam, nijedno stvorenje nije udario svojom rukom, osim što je učestvovao u ratovima za islam i muslimane.
Slično je i kada dođe do svađe i prepirke među muslimanima kada se sjetimo da “Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda...” (En-Nisa, 148), a zaboravimo da “...ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive” (En-Nahl, 126), ili na riječi: “Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti” (Eš-Šura, 43).
Ovo nije mala stvar jer odnos između prava i obaveza podiže muslimana na ljestvicu mu’mina/vjernika. To nalazimo u ajetu: “Neki beduini govore: ‘Mi vjerujemo!’ Reci: ‘Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Islam smo primili!’, a iman još nije ušao u vaša srca’” (El-Hudžurat, 14). Tumači Kur’ana navode da su beduini iz okoline Medine izbjegavali odlazak u borbu, ali kada bi došlo do pobjede, dolazili bi potraživati dio ratnog plijena pozivajući se na svoj islam.
Kao muslimani imamo pravo insistirati na svojim pravima, ali samo će istinski vjernik brinuti o svojim obavezama, dajući im prednost i posvećujući veću brigu njima.
• Treći primjer koji želim da navedem jeste tretiranje egzotičnih tema i pitanja koja će privući pažnju, prikupiti lajkove ili izazvati reakciju i komentare bez obzira na to da li ta pitanja imala svoju praktičnu primjenu danas ili ne. Mada, mnogi predavači i vjerski obrazovani ljudi koji tretiraju ovakva pitanja vremenom se povuku uviđajući pogubnost zamajavanja muslimana, ali se tu uvijek nađe novi naraštaj koji još i nije zauzeo svoje stvarno mjesto u društvu, osvježavajući ona pitanja koja su drugi davno zaključili. Zbog toga su muslimani Endelusa imali stih:
Da nas Allah od onih ljudi zaštiti
koji su postali mudraci prije zrelosti.
Arapi imaju izreku u kojoj kažu da se kontriranjem privlači pozornost, a upravo je to mentalitet društva spektakla.
Analiziranje tokova zapadnog društva trebalo bi biti okupacija dijela muslimanskih intelektualaca kako bi nas upozorili na nadolazeće trendove i aktuelizirali lijekove kojima bi povećali naš imunitet i na taj način sve to prevazišli sa što manje posljedica. Definitivno je i društvo spektakla nešto što spada u aktuelne tokove Zapada, a postojanost i cjelovito prihvatanje islamskih vrijednosti jedini je način naše odbrane, jer glavni razlog ranjivosti jeste površnost i nedosljednost.