Mauritanija je država u zapadnoj Africi na obali Atlantskog okeana. Zvanično ime ove države je Islamska Republika Mauritanija. Na sjeveru graniči s teritorijem Zapadna Sahara, na sjeveroistoku s Alžirom, na istoku i jugu s Malijem te na jugozapadu sa Senegalom. Glavni grad je Nouakchott. U ovom tekstu govorit ćemo o zemljopisu ove države, njenoj povijesti i izazovima s kojim se njen narod suočava.
Zemljopis
Sjeverni i većinu središnjeg dijela zemlje zauzima pustinja Sahara u kojoj je život ograničen na oaze. Na jugu zemlje prostire se stepski Sahel gdje nešto veća količina padavina omogućuje razvoj nomadskog stočarstva i ograničenog ratarstva. Sjedilačka poljoprivreda moguća je samo na krajnjem jugozapadu uz obale granične rijeke Senegal. Reljef Mauritanije sastoji se od nizina i niskih uzvisina, a najviši vrh je Kediet Ijill (915 m) na sjeveru uz zapadnosaharsku granicu. Iako ima relativno mali broj stanovnika, ova zemlja ima veliku površinu, oko 1.030.000 kvadratnih kilometara, što je skoro dvadeset puta više od Bosne i Hercegovine.
Oko dvije trećine stanovništva su Mauri, podijeljeni prema rasnom kriteriju na dominantne bijele (potomke Arapa i Berbera) i crne (koji su povijesno bili robovi i slobodnjaci, a u kolonijalnom su razdoblju zbog bolje obrazovanosti sačinjavali većinu birokratske klase). Mauri govore hasanijom, dijalektom arapskog s velikim brojem berberskih riječi.
Ostatak stanovništva čine pripadnici naroda koji žive i u ostalim državama zapadne Afrike, a u Mauritaniji su koncentrirani na jugu zemlje: Tukulor, Fulani, Soninke i Wolof, koji svi govore vlastitim jezicima.
Broj stanovnika se procjenjuje na 4.005.475. Bijeli Mauri čine oko 30% stanovništva, crni Mauri 40% i ostali narodi čine oko 30% stanovništva. Zvanično je udio muslimana u ovoj zemlji skoro 100%, kršćana ima manje od 1% (CIA Factbook). Svi muslimani u ovoj zemljii su sunije, i većinom su malikijskog mezheba.
Povijest
U osmom vijeku Kraljevina Gana nastala je na teritoriji današnjeg Senegala, Mauritanije i Malija. Ova regija postala je važna tačka za trgovinu juga sa sjeverom, a naročito su zlato i slonovača prebacivani prema Sjevernoj Africi kroz ovu kraljevinu. Krajem 11. vijeka islamski borci Murabiti iz Maroka došli su u ovo područje i osvojili ga. Iako su muslimanski trgovci dolazili i prije ovog osvajanja i tako donijeli islam sa sobom, ipak je ovo osvajanje ostavilo mnogo veći trag u pogledu širenja islama.
Almoravidi ili Murabiti su bili berberska dinastija iz Maroka koja je osnovala svoj imperij u 11. vijeku, koji se protezao preko zapadnog Magreba do Andaluzije. Njihova prijestolnica bio je Marakeš, grad koji su osnovali 1062. Dinastija je nastala među nomadskim saharskim berberskim plemenima Lamtuna i Gudala, koja su živjela na teritoriji južnog Maroka i Senegala, između rijeka Niger i Senegal.
Murabiti sa Jusufom b. Tašfinom, rahmetullahi alejhi, bili su presudna snaga maurske invazije na Andaluziju, koja je omogućila pobjedu nad snagama kršćanske koalicije Kastilje i Aragona u Bitki kod Sagrajasa. U islamskom svijetu Jusuf b. Tašfin bio je veoma cijenjen vojskovođa i lider. Nakon toga, kratkotrajno su vladali imperijem koji se protezao 3.000 km od sjevera do juga. Vladavinu Almoravida dokrajčila je pobuna plemena Masmuda, koju je pokrenuo Ebu Muhamed b. Tumart. Njihovog posljednjeg vladara Isaka b. Alija ubili su u Marakešu u aprilu 1147. Almohadi, koji su postali vladajuća dinastija u Magrebu i Andaluziji.
Sjeverni dio današnje Mauritanije bio je pod kontrolom emira koji su uveli arapski jezik na ovo područje. U 17. vijeku plemena Magfras osnovala su državu na ovom području, nakon toga sjeverni dio ostao je pod kontrolom emira, a ostatak zemlje bio je dio drugih islamskih kraljevstava, kao Oualo i Fouta-Toro. Ova kraljevstva redovno su bila u sukobu sa emiratima na sjeveru. Mauri iz sjevernih dijelova su crno stanovništvo sa juga jedno vrijeme tretirali kao robove i prodavali ih. Tek 1981. robovlasništvo u Mauritaniji je zabranjeno, a Mauritanija je bila zadnja država u svijetu u kojoj je zvanično postojalo robovlasništvo. Kažemo zvanično, jer nezvaničnog robovlasništva ima u mnogo zemalja i dalje. Šta reći za, naprimjer, rudnike u kojima djeca rade po čitav dan u veoma opasnim uvjetima za koru hljeba kako bi preživjela, a bogatije zemlje iskorištavaju te resurse, ili šta reći za fabrike odjeće u siromašnim zemljama gdje djeca i odrasli rade za mizerne plate, a modne kuće u bogatim zemljama prodaju tu istu odjeću za ogromne sume novca, i sve pod plaštom slobodne trgovine?!
Već od 15. vijeka na ovo područje su dolazile kolonizatorske sile: Portugalci, Španci, Nizozemci i Francuzi. Mauritanija je 1903. postala francuski protektorat iako su emirati na sjeveru nastavili da pružaju otpor godinama, a 1920. postala je dio francuske kolonije u zapadnoj Africi. Ova je zemlja nezavisnost dobila 28. novembra 1960. Već od 1946. Mauritanija nije bila u suštini više kolonija, ali je ostala pod suverenitetom Francuske. Prvi predsjednik bio je Moktar Ould Daddah.
Ime Mauritanija potječe još iz doba Rimljana, tad se taj naziv koristio za mnogo šire područje na sjeveru Afrike uključujući dijelove današnjeg Maroka i Alžira.
Kad je Španija napustila tadašnju Špansku Saharu 1976. godine, Maroko je zauzeo sjeverni, a Mauritanija južni dio. Godinama se gerilski pokret Polisario borio za nezavisnost ove regije. Ovaj pokret smatra da Maroko i Mauritanija nisu imali pravo da zauzmu ove teritorije, iako je teritorija prije francuske kolonijalizacije Maroka bila mnogo veća i smatra da ova teritorija pripada autohtonom narodu Sahravi. Mauritanija je odustala od ovog južnog dijela, a Maroko je potom zauzeo i taj dio. Alžir je u svemu tome podržavao ove gerilce, jer Alžir je smatrao da su ambicije Maroka za širenje teritorije neprihvatljive. Alžir je na svojoj teritoriji podigao kamp za izbjeglice naroda Sahravi gdje su se mogli skloniti i nastaviti sa svojim gerilskim aktivnostima.
Polisario je vodio uspješan gerilski rat krajem 1970-ih i uspio je da zauzme velik dio Zapadne Sahare. Pokret je 1976. proglasio Arapsku Demokratsku Republiku Saharu, ali u praksi to je do danas samo vlada u egzilu i nalazi se u Alžiru. Maroko ipak nije ustuknuo, nego je napravio veliku prepreku koja se zove Marokanska barijera, to je 2.720 km duga barijera koja se sastoji od bunkera, minskih polja, osmatračnica, pješčanih zidova i bodljikave žice i ta barijera predstavlja efektivnu prepreku za borce Polisaria da prelaze na teritoriju koja je pod kontrolom Maroka. Između teritorije Mauritanije i dijela koji kontrolira Maroko nalazi se teritorija od koje je Mauritanija odustala i koju kontrolira Polisario. Osamdesetih i devedesetih politička situacija se promijenila, neke afričke države i dalje su pružale podršku Polisariu, ali ostatak svijeta više nije poklanjao značajnu pažnju tom konfliktu. Polisario i dalje nije uspio da preuzme Zapadnu Saharu od Maroka, koji je odlučan da zadrži teritoriju i ne dozvoljava nikakve referendume za otcjepljenje.
Maaouiya Ould Sid’Ahmed Taya došao je na vlast 12. decembra 1984., nakon vojnog puča. Godine 1992., nakon izbora, on je uspio da dobije većinu glasova. U junu 2003. puč protiv njega nije uspio i u novembru te godine on je izabran za predsjednika na mandatni period od šest godina. Ali, 3. augusta 2005. godine svrgnut je s vlasti nakon vojnog puča.
Taya je simpatizirao SAD, a Mauritanija je jedna od četiri države unutar Arapske lige koje priznaju Izrael. Druge države Arapske lige koje priznaju Izrael su Egipat i Jordan. Ipak 6. marta 2009. izraelska ambasada u Mauritaniji je zatvorena nakon što je Mauritanija svog ambasadora opozvala zbog konflikta u Gazi 2008. i 2009. (De Telegraaf, 6 maart: Mauritanië breekt met Israël)
Kada je 3. augusta 2005. došlo ponovo do puča, predsjednik Taya tad je bio na dženazi kralja Fahda u Saudijskoj Arabiji. Pučisti su predsjednikom proglasili svog vođu pukovnika Ely Ould Mohameda, koji je obećao da će u roku od dvije godine biti održani izbori. Sidi Mohamed Ould Boubacar imenovan je 7. augusta za premijera. Sidi Ould Šejh Abdallahi izabran je za predsjednika 26. marta 2007. Kad je Abdallahi 6. augusta 2008. otpustio četiri visoka oficira, vojska je intervenirala i uhapsila predsjednika. General Abdulaziz, koji je vodio puč, postao je predsjednik. Pučisti su čin puča pravdali argumentom da je Abdallahi kršio ustav i loše vodio zemlju. Abdulaziz se kandidovao 2009. godine i pobijedio na izborima, a 2014. ponovo je pobijedio nakon što je opozicija bojkotovala izbore. Godine 2019. predsjednik je postao Mohamed Ould Gazvani. (Euronews, Mauritania’s president Abdel Aziz wins another term in disputed elections, 23 juni 2014)
Mauritanija je u islamskom svijetu poznata po mnogim školama za hifz Kur’ana časnog. Mnogi iz raznih zemalja uče hifz u ovoj zemlji po tradicionalnim metodama.
Narod se suočava sa velikom neimaštinom i niskom nivoom obrazovanja. Ribolov je velik izvor prihoda jer je more u ovoj regiji veoma bogato ribom. Na kopnu se u mnogim regijama narod suočava sa velikim sušama, što uveliko otežava bavljenje poljoprivredom.
Molimo Allaha da pomogne ovu zemlju i ovaj narod, da im podari ispravnu i sposobnu vlast, i prosperitet u svakom smislu.