U prirodi je čovjeka da se nalazi pod utjecajem okoline. Svoja ubjeđenja i svoje ponašanje čovjek izgrađuje pod utjecajem okoline u onolikoj mjeri koliko okolina na njega ostavlja traga. Nekada će od onih koji ga okružuju poprimiti osobine koje ga zadive, a nekada će iz averzije prema nečemu steći suprotna ubjeđenja o onome što mu se nudi. Neki su odrasli u nevjerstvu zbog okoline, a prihvatili su vjeru kada su uvidjeli da je ona jedina istina. S druge strane, postoje i one koji su svjesni istine, ali su pod utjecajem okoline razvili averziju prema vjeri. Kraljica od Sabe, kao što nam Kur’an prenosi, nije slijedila istinu jer je pripadala nevjerničkom narodu uz koji je i ona išla krivim putem, da bi nakon spoznaje istine krenula pravim putem.
Struktura društva, ekonomska situacija, političko stanje i kultura, kako društva tako i pojedinca, faktori su koji najviše utječu na razvoj ličnosti. Ovi su faktori uvijek bili nezaobilazna tema pedagoške nauke kako bi saznali koliko pažnje kojem faktoru pridati. Ipak, ovdje nećemo govoriti o tome kako razviti ličnost, već ćemo analizirati ličnost koja zaslužuje da joj se prida velika pažnja, a sve to kako bismo uzeli pouku i kako bismo shvatili vrijednost djela Alije Izetbegovića.
Socijalni faktor
Struktura društva Bosne i Hercegovine je multietnična: 50% Bošnjaka, 30% Srba i 15% Hrvata. Ovakva struktura Bošnjacima nije predstavljala problem, dok su sa druge strane Srbi imali za cilj etničko čišćenje nesrba. Zadnji rat nije jedini, ali je možda najveći primjer za to. Bošnjaci su i između dva svjetska rata proživljavali težak period, a samo tokom Drugog svjetskog rata život je izgubilo oko 75.000 Bošnjaka, da bi nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je Bosna i Hercegovina postala dio Jugoslavije, Bošnjaci proživljavali možda najteži period u svojoj historiji. Srbi, prema kojima su se Bošnjaci odnosili bratski, pokazali su visok nivo mržnje i neprijateljstva. U društvu u kojem je Izetbegović odrastao većinu državnih funkcija obavljali su Srbi, a Izetbegović o ovome kaže: “Prisjećam se još jedne stvari. Skoro svi moji učitelji u osnovnoj školi bili su Srbi.” Ovakvo stanje bilo je širom Bosne i Hercegovine, i bio je to pokušaj, kako ga Izetbegović naziva, posrbljenja muslimana. Ako shvatimo ovu činjenicu, shvatit ćemo i razlog zbog kojeg su mnogi muslimani ostali bez svoje vjere.
Koliko su Bošnjaci imali slobodu izbora, govori podatak da su u popisu stanovništva 1948. godine muslimani imali tri opcije: mogli su se deklarirati kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti, Hrvati muslimanske vjeroispovijesti ili kao “nacionalno neopredijeljeni”. Rezultat: 72.000 njih izjasnilo se kao Srbi, 25.000 kao Hrvati, a 778.000 deklariralo se kao “neopredijeljeni”.
Upravo ovakav odnos prema Bošnjacima potakao je Izetbegovića i slične njemu na borbu za opstanak Bošnjaka, buđenje nacionalne svijesti i vraćanje ispravnim vrijednostima. Allahovom milošću, a nakon toga zaslugom Alije Izetbegovića i njegovih istomišljenika, počela je islamizacija muslimana na ovim prostorima.
Ekonomski faktor
Napredak društva najviše je vidljiv kroz napredak ekonomije. Sociolozi i pedagozi pridaju veliku pažnju ekonomskom faktoru glede čovjekovog odgoja i njegovog odnosa prema zajednici. Stabilna ekonomska situacija utječe na zadovoljstvo društva, a što je društvo više zadovoljno i ekonomski sigurno, to su veće šanse da će napredovati. S druge strane loša ekonomska situacija dovodi do nezadovoljstva društva i samim tim navodi na pobunu. Izetbegović je tokom života okusio kako lagodan život i bogatstvo tako i neimaštinu. Rođen je u bogatoj trgovačkoj porodici, i taj je početak možda bio odskočna daska za dalji život. Nakon preseljenja u Sarajevo, njihova situacija postala je teža. I Drugi svjetski rat utjecao je na ekonomiju pa on, prisjećajući se tog perioda kaže: “Pamtim dobro taj rat jer smo prošli kroz teške godine opasnosti i oskudice. Sjećam se, recimo, velike gladi četrdeset prve godine. Svi smo u kući bili više gladni nego siti.” Ekonomija je počela jačati nakon završetka rata, ali korist od toga imali su Srbi i Hrvati, a od muslimana oni koji su bili u partiji.
Možda je baš ovo stanje u njemu potaklo neku vrstu buntovnosti ili je možda važilo pravilo da te ojača sve ono što te ne ubije.
Politički faktor
Intelektualno sazrijevanje Alije Izetbegovića odvijalo se krajem Drugog svjetskog rata, nakon kojeg su komunisti došli na vlast u Jugoslaviji. Ovaj period obilježilo je surovo obračunavanje komunista sa svim neistomišljenicima. Historičar Noel Malcolm iznosi pretpostavku da je u Jugoslaviji gotovo 250.000 ljudi izgubilo živote u masovnim strijeljanjima, marševima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine.
Poznato je da je Izetbegović bio politički zatvorenik, kako 1946. godine kao pripadnik Mladih Muslimana, tako i 1983. u Sarajevskom procesu. I pored svih iskušenja, nije se pokolebao i ostao je čvrst u svojim stavovima, što je pokazao i na suđenju kada je u svojoj završnoj riječi, između ostalog, rekao: “Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti.”
Kulturološki faktor
Kultura kao osnovno društveno naslijeđe igra veliku ulogu u formiranju mišljenja. Ako se društvu plasira istina, ona će postati sastavni dio njihovog vjerovanja, dok ako se plasira zabluda kao naslijeđe, rezultat će biti suprotan. Ono što je specifično za Aliju Izetbegovića jeste to što je živio u ideološki lomnim vremenima između modernističkih i reformatorskih ideja, što je dobrim dijelom utjecalo na formiranje njegove misli.
Od petnaeste do dvadesete godine čitao je različitu literaturu i pod njenim je utjecajem mijenjao svoja mišljenja. Na jednom mjestu kaže: “U petnaestoj godini počeo sam se malo kolebati u vjeri. Nalazio sam se sa svojim tadašnjim drugovima, sa kojima sam razgovarao o svemu i svačemu. Čitali smo komunističku i ateističku literaturu. U to vrijeme Jugoslavija je imala jaku komunističku propagandu, uglavnom ilegalnu.” Nakon godinu-dvije lutanja vratio se vjeri, ali, kako on kaže, na neki novi način. U osamnaestoj i devetnaestoj godini pročitao je sva važnija djela evropske filozofije. Govoreći o svom prvom dodiru sa grupom Mladih Muslimana kaže: “Oni su iznosili neke nove misli, koje su više odgovarale onom što sam želio čuti o svojoj vjeri. Sve se to bitno razlikovalo od onog što smo mi učili u mektebima, vjeronaukama koje smo imali u školi, na predavanjima koje smo posjećivali, ili u člancima koje smo čitali u tadašnjim časopisima. Mislim da se radilo o odnosu suštine i forme.”
Većinu stavova koje je izgradio u tom periodu nije mijenjao do kraja života. Kada bi pisao tekstove o islamu, on nije pretendirao da ponudi nešto teološko, uglavnom se bavio problemima muslimanskog svijeta i razumijevanjem suštine, a ne forme.
Ovim tekstom završavamo serijal o rahmetli predsjedniku Aliji Izetbegoviću, a serijal je ujedno i najava knjige koja će, nadamo se uskoro, ugledati svjetlo dana.
A naša zadnja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!