Historija nije samo prošlost

Tema Povijest IslamaČitanje 9 minuta

Postoji dilema i rasprava u pogledu toga koji stepen važnosti pripada izučavanju historije, te da li se ubraja u temeljne ili pomoćne nauke. Istina je da poznavanje historije ima ogroman značaj za svaki narod i društvo, njome se prenose saznanja i iskustva i preko nje nam se obraćaju naši preci. Dovoljan pokazatelj važnosti historije jeste to što je Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi, koja je ...zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane(El-Fussilet, 41–42), dosta ajeta posvetio događajima iz ranijih naroda. “O tim gradovima mi ti neke događaje njihove kazujemo!” (El-A’raf, 101); “I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo!” (Hud, 120); “U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni” (Jusuf, 111), što ukazuje na to da je historija podsjetnik ummeta i sehara kulturne ostavštine.


O važnosti historije govorili su mnogi islamski velikani, a još bolji pokazatelj važnosti jeste što su napisali mnoga djela iz oblasti historije. Sama historija se zapisuje s vremena na vrijeme, čime se i nauka historije oživljava.

Halifa b. Hajjat

(umro 240. h. g.) smatrao je da se iz historije uči praktična strana islama, kao što je hadž, post, vrijeme ženidbe ili razvoda, posudbe i zaduženja...

Taberi

(umro 310. h. g.) ukazao je na praktičnu stranu islama koja je vezana za historiju, poput računanja vremena, mjeseci, namaza, izdvajanja zekata, obavljanja hadža, početka posta, i mnogih drugih vjerskih obaveza.

Ibn Esīr

(umro 630. h. g.) uputio je tešku kritiku onima koji su postigli ogroman uspjeh u tradicionalnim islamskim naukama a zapostavili su historiju i omalovažili je, smatrajući je pričom i bajkama, ne pridajući joj nikakav značaj.

Ibn Kesīr

(umro 774. h. g.) jedan je od učenjaka koji su praktično pokazali značaj historije i to napisavši djelo El-Bidaja ven-nihaja koje obuhvata oko 10.000 stranica, štampanih u 20 tomova. Prvi tom ove knjige preveden je na bosanski pod nazivom Kazivanja o vjerovjesnicima.

Ibn Haldun

(umro 808. h. g.) rekao je: “Znaj da je povijesna znanost – znanost napornog puta, mnogobrojnih koristi i uzvišenog cilja, budući da nas ona upoznaje s prilikama prošlih naroda u njihovim naravima; vjerovjesnika u njihovim životopisima; kraljeva u njihovim državama i politici, pa tako bude potpuna korist od praćenja toga za onoga koga zanima, u stvarima vjere i ovoga svijeta.” (Ibn Haldun, Mukaddima, tom I)

Makrizi

(umro 845. h.g.) smatrao je da je historija među najuzvišenijim naukama, pogotovo za razumom obdarene, jer je prepuna vazova i upozorenja za putnike prema ahiretu. Ukazao je na to da je upravo historija praktični pokazatelj vrijednosti i isplativosti vrlina i podstrek da ih se trebamo držati, kao što nam historija kazuje i o pogubnosti pokvarenjaštva zbog čega ga se dodatno trebamo kloniti.

Sehavi

(umro 902. h. g.) rekao je: “Historijska nauka je i vjerovjesnički hadis, koji je ljepota u kojoj se odmaraju oči, vrhunska nauka sa utemeljenim naučnim standardima, sastavni dio naše vjere, ogromnog značaja u našem vjerozakonu, do mjere da se ubraja u onaj stepen nauka koje je stroga obaveza poznavati neko iz zajednice (fardul-kifaje).”

Kriteriji izučavanja islamske historije

Historija je nauka i samim tim podrazumijeva da u sklopu nje moraju postojati kriteriji i pravila. U slučaju historije kao nauke to znači postojanje kriterija za prihvatanje i prenošenje događaja iz prošlosti.

Prvo:

Jedan od mnogobrojnih kriterija jeste i proučavanje lanca prenosilaca kojim trebamo doći do samih učesnika ili svjedoka događaja koje istražujemo ili prenosimo. Na taj način utvrđuje se prvobitni izvor, ali svakako uzimajući i u obzir pouzdanost onih koji nam to prenose. Zbog toga ne možemo na isti način posmatrati i prihvatiti predanje za koje znamo kako nam je preneseno i ko nam ga prenosi i ono predanje o kojem nemamo to saznanje.

Niko nije kao muslimani ozbiljno prišao proučavanju lanca prenosilaca, tako da nalazimo da je “uvjet vjerodostojne historijske predaje da svi njeni prenosioci budu u punoj saglasnosti s očevicem. Prenosioci su bez izuzetka trebali biti čestiti, iskreno pobožni, imati dobro pamćenje koje im nije dopuštalo da zapadnu u maštarije i pogreške”. (Dr. Muhammed Umhazun, Koncept izučavanja islamske historije)

Drugo:

Prilikom prihvatanja vijesti moramo pristupiti proučavanju sadržine vijesti. To podrazumijeva da sagledamo moguća nesuglasja sa već prihvaćenim historijskim podacima ili da sagledamo samu realnost prenesenog.

Primjer za ovo može biti ono što se desilo 447. h. g. / 1055. gregorijanske godine, kada su neki židovi ustvrdili da posjeduju pismo u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se stanovnici Hajbera izuzmu iz propisa glavarine. Samu sumnju izazvali su prosti logički zaključci jer je sadržina pisma bila suprotna općem saznanju o propisima vezanim za poreze. Pismo je predočeno historičaru Hatibu Bagdadiju koji ga je nakratko osmotrio i odmah zaključio da je riječ o falsifikatu. To je zaključio jer je među svjedocima naveden Muavija, radijallahu anhu, koji je islam primio tek godinu dana poslije osvajanja Hajbera, a također i zbog svjedočenja Sa’da b. Muaza, radijallahu anhu, koji je umro dvije godine prije osvajanja Hajbera. (Dr. Muhammed Umhazun, Koncept izučavanja islamske historije)

Utvrđenim historijskim činjenicama moguće je otkriti falsificirane i fabricirane podatke. Sufjan es-Sevri govorio je: “Kada prenosioci upotrijebe laž, mi protiv njih koristimo datume.” (Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje fi ilmir-rivaje)

Treće:

Prilikom proučavanja historije veoma je važno poznavati razliku između primarnih i sekundarnih izvora informacija. Na to utječe pouzdanost autora, njegova vremenska blizina događaju koji opisuje ili sam naučni kredibilitet, tj. uža specijanosti i uže interesovanje autora.

Takav je primjer za predaje o osvajanjima i ratnim dejstvima iz prve generacije koje prenosi Muhammed b. Ishak, kojeg je imam Šafija preporučivao po pitanju ovog dijela historije, ali ukazivao na ocjenu eksperata za hadis kako baš i nije najpouzdaniji prenosilac. Isti je slučaj i sa Muhammedom el-Vakidijem koji nije bio prihvaćen od strane eksperata za hadis, ali je bio nezaobilazan kod govora o osvajanjima i ratnim dejstvima. Za Sejfa b. Omera rečeno je da je slab u hadisu, ali da je temelj historijske nauke. (Dr. Muhammed es-Sulemi, El-Medhal ila ilmit-tarih)

Četvrto:

Historijska nauka u velikoj mjeri ima dodirnih tačaka sa samom socijologijom, tako da je pri izučavanju veoma važno uzeti u obzir Božanske zakone, koje je postavio na putu uspjeha i pada, te samih društvenih zakonitosti funkcioniranja.

Interesantno je da su poznavaoci historije primijetili kako se u svakoj civilizaciji ili narodu ponavljaju etape i ciklusi, tako da je ranije citirani Ibn Haldun vjerovao da se društvo mijenja u ciklusu svakih 120 godina. Upravo zato je tvrdio da prestiž koji ostvari određeni član, a samim tim i grupa, može maksimalno trajati četiri generacije. Prva generacija su sami akteri, druga (djeca) su svjedoci, treća (unuci) su imitatori prve generacije, dok su četvrta nasljednici običnog mita. Ovo je u duhu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: “Zaista će Uzvišeni Allah slati ovom ummetu, na koncu svakog stoljeća, onoga ko će im obnoviti vjeru.” (Ebu Davud, Sunen, i Hakim, Mustedrek)

Peto:

Pored svega navedenog, za čitanje i proučavanje historije jako nam je bitno da znamo sam metod kojim se određeni autor koristio u pisanju svoga djela. Tu se definitivno ubraja i poznavanje ideološkog pravca kojem je autor pripadao, ali prije svega da li se u pisanju ograničio samo na vjerodostojne predaje ili na bilježenje svega što se o tom događaju priča i prenosi.

Poznato je da su historičari poput Ibn Hišama, Ibn Sa’da, Halife b. Hajjata, Taberija i drugih poput njih, željeli da sakupe sve što se priča i prenosi o ranijim događajima, ali uz obavezno navođenje lanca prenosilaca. Historičari poput Ja’kubija, Dineverija ili Mesudija nisu navodili senede, lance prenosilaca, što njihova djela čini drugačijim. Ova činjenica mnogo utječe na nas kao čitaoce koji ne možemo olahko prihvatiti informacije od druge kategorije historičara, pa čak ni od prve, dok se ne ustanovi pouzdanost navedenih lanaca prenosilaca. To je prvi kriteriji koji smo naveli kod izučavanja historije, proučavanje lanca prenosilaca.

U želji da historija zauzme i dio prostora ovog časopisa, planiramo da kroz nekoliko narednih brojeva obradimo teme koje nam mogu biti interesantne, a uz to i korisne. Planirani tekstovi će obrađivati temu historije islama u Evropi i historije Bošnjaka u islamu, pa nadamo se da ćete uživati, moleći Allaha da nam olakša sprovođenje nauma i podari korist u tome.

Tekst Historija nije samo prošlost je objavljen u broju 94, 08. januar 2020. Permalink

Još tekstova na temu Povijest Islama