Menu

Dobro čuvana tajna

Pripremila Fatima Kajevič
Tema Žena muslimankaČitanje 7 minuta

U trenutku na površinu izbije sve ono što već dugo skrivamo u sebi. Strah, tuga, nezadovoljstvo, sve potrebe koje gušimo, sve neisplakane suze, neiskazane riječi, ono što često ni sebi ne priznajemo, a od drugih, čak i najbližih i voljenih, čuvamo, kao duboko zakopanu tajnu.


Moraš biti sretna, jer to se od tebe očekuje!?

Da li žena, vjernica, sebe nepotrebno opterećuje savršenstvom onoga što se od nje očekuje, pa ako joj to očekivanje biva teškim, ili možda sebe ne može pronaći u tome ili jednostavno to ne želi, da li se to smatra njenim nedostatkom i nedostatkom puta koji slijedi? Zašto sebi namećemo obavezu da uvijek trebamo poslati sliku sretnih, zadovoljnih, hrabrih i izdržljivih osoba? Teret je to veliki pod kojim se mnogo nas već slomilo i na tom putu izgubilo. Težnjom da bude uspješna i pruži maksimum na svim životnim poljima, kod žene se javlja slabost i gubi se snaga potrebna za uspostavljanje ravnoteže između želja i očekivanja, potreba i mogućnosti.

Da li je ovo način stjecanja Allahovog zadovoljstva i da li je to put našeg uzora, poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem?

Stvoreni smo u simbiozi tijela i duše. Govoreći o stvaranju čovjeka u utrobi majke, Uzvišeni Allah kaže: “Mi čovjeka od biti zemlje stvaramo” (El-Mu’minun, 12), a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista se zametak svakog čovjeka formira u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim isto toliko dana bude zakvačak, pa isto toliko dana bude komad mesa, a onda Allah pošalje meleka da u njega udahne dušu.” (Muslim)

Tijelo je ovozemaljsko, nama blisko, prilično istraženo i poznato. Lahko prepoznamo signale koje nam šalje. Možda u prvom trenutku i pokušamo da ne reagiramo, ali kako bol traje, na koncu se natjeramo da tražimo rješenje.

A duša, duša je nepoznanica. Uzvišeni Allah kaže: “Pitaju te o duši. Reci: ‘Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.’” (El-Isra, 85)

Signale koje nam šalje duša nerijetko ne čujemo, često ignoriramo i zanemarimo. Ugušimo svaki glas koji bi mogao da naruši sliku koju želimo da vidimo i da drugi vide. Ustrajavamo u ignoriranju do trenutka kad više ne možemo prikriti stvarnost. Emocionalna bol je dio iskušenja, tuga i briga su u prirodi svakog čovjeka, zar ćemo dopustiti da nas nadvladaju?

Utočište je kod našeg Gospodara, sigurnost u Njegovom okrilju, spas je u slijeđenju Allahove upute, a snaga je u spoznaji primarnog cilja.

Zar smo zaboravili zašto smo stvoreni?

“Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi ibadet čine!”

(Ez-Zarijat, 56)

Ne zaboravimo prirodu dunjalučkog života: “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine” (El-Bekara, 155). Nalazimo se u kući iskušenja. Ovdje ne možemo očekivati postizanje stalne sreće i radosti. Dunjaluk je period našeg života u kojem se smjenjuju tuga i radost, poteškoće i olakšanja, dobro i zlo. Iskušenja su neminovna. Prihvatimo li ovu činjenicu, već smo veliko breme otklonili sa svoje duše.

A sad joj podarimo snagu, pružajući joj najljepšu hranu za kojom sigurno žudi. Jeste, kako naše tijelo treba hranu kako bi bilo funkcionalno i zdravo, tako i naša duša svoju snagu crpi iz njoj svojstvene hrane – ibadeta.

Ibadet je široki pojam koji označava sve ono što Allah voli i čime je zadovoljan od ljudskih riječi i djela, javnih i tajnih. To znači da ibadet predstavlja veliki ljudski potencijal i mogućnosti. Doista su mnogi putevi činjenja dobra. Upoznajmo sebe, svoje sklonosti, težnje i mogućnosti, pa se shodno tome posvetimo istinski sebi jer to nama treba. Ima toliko toga što možemo. Slijeđenjem uputa Stvoritelja imamo mogućnost postizanja sreće na oba svijeta: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

Prioritet je pomoći “sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima…” (El-Bekara, 45). Neka farzovi budu konstanta u našem životu, a nafile ukrasi našeg dana. Predajmo se sigurnom vodiču, koji je lijek za srce i tijelo, da nas usmjerava, čuva, odgaja i snaži. Ne okrećimo glave od njega, Allahovog govora, potpune i savršene knjige, Kur’ani-kerima! Družimo se s tom čudesnom knjigom! Ona je svjetlo koje odagnava tamu iz i oko čovjeka, tuga i beznađe su nemoćni pred njenom snagom i optimizmom.

Dova je oružje vjernika i dragocjena je kod vojnika koji je sam i umoran od stalnih unutrašnjih sukoba. Zikr, spominjanje Allaha, osvježava naše vidike, podsjeća naša čula da je Allahu, Gospodaru svega, sve lahko jer On kaže budi i to biva.

I to je samo početak. Novi početak. Daj sebi novu šansu! Svaki dan je blagodat, odgovornost, ali i mogućnost. Nemoj zaboraviti da i drugi trebaju tebe. Ti si kćerka, supruga, majka i nena. Nisi sama. Ne zaboravi da nisi sama. Cijeli ummet te svakog dana u svojim namazima selami i za tebe upućuje dove govoreći: “Neka je Allahov mir i blagoslov nama i svim dobrim Allahovim robovima… I svim dobrim Allahovim robovima…” To si ti, Allahov rob, slabašan sâm, a sa Njim jak, dobro radiš, a i greške praviš, potom tevbu činiš i Njemu se vraćaš. Tevba je taj mehanizam koji nam budi i vraća nadu i optimizam. Nema greške koja nije nepopravljiva osim odustajanja od nade u Allahovu milost, pomoć i pobjedu.

Bori se i ne odustaj, ti to možeš…

“A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti.’ To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihovog i milost; oni su na Pravom putu.”

(El-Bekara, 155–157)