Sve češće se dešava da se jasno naglašava isključivost u tumačenju određenih vjerskih propisa. "Jedino ispravno je ovako i nikako drugačije", "Onaj ko ne uradi ovako džaba je radio i od toga nema nikakve koristi", ovo su riječi koje često čujemo u javnosti. Praksa pokazuje da isključivost nerijetko ima interesnu pozadinu, jer tada kod ljudi nestaje širokogrudnosti i milosti. Ako govorimo o različitim stavovima i pogledima, pa čak i u vjeri, uvijek se pozivalo na širokogrudnost i samilost, a ne na isključivost. Otuda su neki islamski učenjaci imali običaj da kažu da je mišljenje koje zastupaju ispravno, ali da postoji i mogućnost da se dokaže da nije tako, a da je mišljenje drugog pogrešno uz mogućnost da bude ispravno.
Naravno, postoje situacije i stavovi kada čovjek nema druge opcije osim da zastupa jedno mišljenje i jedan stav, i da nema mogućnosti da istina bude na drugoj strani, kao naprimjer kada su u pitanju vjerske konstante i dr. Međutim, u velikoj većini pitanja postoji širina u zastupanju određenih mišljenja. Da bismo nešto kategorički tvrdili, za to mora postojati čvrsta argumentacija koja ne daje prostora drugačijem stavu. Kada čovjek sebi daje za pravo da bude isključiv u određivanju validnosti nekog djela bez čvrstih i nedvosmislenih argumenata, to je veoma opasno i bojati se da takav postupak ne pređe u oharamljivanje halala, što je veoma opasan grijeh.
Slična situacija ovoj jeste isključivost u metodologiji i načinu rada, što podrazumijeva da osoba sebe i svoj rad postavi kao parametar na osnovu kojeg se mjere druge aktivnosti. Pa, ukoliko ima odstupanja od tih pogleda ili parametara, onda je u potpunosti neispravno te se deklarira kao slabost, poltronstvo, ili s druge strane kao ekstremizam i pretjerivanje, a nerijetko i kao urušavanje muslimanskog safa. Sve to se zagovara iako u šerijatskim tekstovima postoji jasna širina, a i obaveza je svakog muslimana da shodno svojim mogućnostima doprinosi islamu.
Kritike se daju na osnovu jasnih smjernica šerijatskih tekstova, a ne na osnovu svoje interesne zone. Postupci se vagaju na osnovu dokaza, a ne traže se dokazi da se opravdaju svoji stavovi. Islamski su učenjaci davno rekli da se ljudi poznaju po istini, a ne istina po ljudima. Nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ekskluzivno pravo na vjeru nema niko, nego se slijedi ono za šta postoje argumenti, a ne interesi. Nerijetko sam imao priliku da se uvjerim u to kako iza postupaka nekih pojedinaca, koji su poznati po napadima na prakticiranje određenih sunneta ili mezhepske razlike, ne stoji neko čvrsto ubjeđenje, odbrana mezheba ili čuvanje tradicije, nego su uglavnom u pitanju interesi ili neki vid lične osvete.
Vrlo lahko možemo razgraničiti ove stvari tako što možemo vidjeti kako nema nikakvog posebnog negativnog elektriciteta oko stvari koje su temelji vjere islama, ili stroge dužnosti, ali nema tolikog nadmetanja i žestine kako bi se branile iste ili promovirale među masama. Nema toliko jake ljubomore u borbi da se ljudi motiviraju na namaz, hidžab ili druge obavezne stvari, niko nikoga nije zamrzio ili ga ne podnosi samo zbog toga što se on više trudi oko neke osobe ili džematlije da redovno izvršava neke islamske obaveze. Mnogi se neće ni ljutiti ukoliko se družiš i radiš sa običnim insanom koji nije nešto utjecajan ili boljeg imovinskog stanja, ali ako se pokušavaš približiti nekoj utjecajnoj osobi ili imućnijem muslimanu, naći ćeš one koji će ti to vrlo lahko zamjeriti, možda će i tu osobu upozoravati da si ti onaj koji baš nema dobre namjere u svemu tome ili da se u pozadini krije neki vanjski utjecaj. Dobro se sjećam slučaja kada je jedan insan okarakterisan saboterom jer nije podržavao stavove osobe koja je žudno radila na tome da preko skupine aktivista dođe do pozicije tako što bi se nekome dokazala svojom lojalnošću promovirajući stavove više instance.
Treba znati da vjera nije taj nivo i da se vjera ne može graditi takvim pristupom. Islam jeste propagiranje istine. Islam zahtijeva delegiranje onih stavova koji su pokrijepljeni dokazima, a ne forsiranje dokaza koji delegiraju stavove. Odnosno, da se pod bilo koju cijenu nađu neki dokazi za odbranu stava. Islam podržava ona mišljenja i stavove koji u obzir uzimaju i opću korist nad ličnom. Islam je zaštitio život, imetak i čast svakog pojedinca, ali nije tom pojedincu dao za pravo da po bilo koju cijenu ruši opće interese radi svog ličnog, kao što nije dao pojedincu ili jednoj manjoj skupini da oni neosnovano definiraju šta je opći interes, ili tvrde da su interesne zone manjih skupina opći interesi.
Jasno nam je da ljudi teže da ostvare svoje interese, ali za to postoji i jedan normalan i legalan način. Kao što postoji legalna i prihvatljiva konkurencija na tržištu, isto tako postoji i nadmetanje u drugim stvarima. Raditi na ostvarenju određene strategije i ciljeva organizirane skupine, pa i pojedinca nije ništa neprirodno ukoliko se to ne radi zloupotrebom bilo čega, naročito zloupotrebom tumačenja vjerskih tekstova.
Vjerovanje u Uzvišenog Allaha i ispovijedanje vjere zasnovano je na iskrenosti. Bez iskrenosti ne možemo očekivati bereket i potporu Uzvišenog Allaha. Onda kada ljudi tragaju za interesima, tada bivaju prepušteni sebi, a mi znamo da smo tada nemoćni. Djela se cijene prema namjerama i svakom pripada ono što je naumio, pravilo je koje je utemeljio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
"...a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju." (El-Bejjina, 5)
Ne treba zaboraviti da će džehennemska vatra biti potpaljena sa tri vrste ljudi koji će činiti najodabranija djela, ali njihov nedostatak bit će iskrenost. Titula i pozicija ne daju nikakav diplomatski imunitet na Sudnjem danu. Svim ljudima bit će suđeno na osnovu njihovih djela, a ne zvanja ili pozicija.
Funkcionirati na principu isključivosti, čak i bez nekih ličnih interesa, problematično je i otežava timski rad, a ponekad ga čini nemogućim. Društveni aktivizam jeste timski rad, u velikoj većini slučajeva. Tim može postići mnogo više nego pojedinci. U osnovi društvo funkcionira na principu timskog rada. Nemoguće je da svaki član zajednice radi po svome ili teži samo onome što on želi. Da bi se neke stvari uspjele uraditi, potrebno je da se djeluje timski. Tim omogućava kampanjska djelovanja koja daju veće rezultate.
Isključivost može biti sjemenom zuluma. Ukoliko se čovjek navikne na isključivost, počinje da pravda svoje metode i sredstva pa sve češće zagovara poznato pravilo da cilj opavdava sredstvo. Oni koji promoviraju ovakvo pravilo nerijetko pribjegavaju metodama zasnovanim na nepravdi i zulumu. Danas je mnogo takvih primjera, naročito u politikama koje promoviraju velike svjetske sile koje sebi za pravo daju pravo veta. Tortura je kratkog vijeka i ne donosi dobro, a svi oni koji je prakticiraju nisu imali lijepu završnicu. Društveni aktivizam zasniva se na volonterskom radu, zato je najmanje što možemo prirediti tim volonterima, kao znak pažnje i poštovanja, da se osjećaju ugodno i lijepo i da ih taj duh zajedništva i trud za ostvarenje zajedničkih interesa ispunjava pozitivnom energijom i optimizmom.