Maleni dječak iz dalekog Iraka uplakano je skupio ruke pod poljskim kišovitim nebom, samo nekoliko kilometara od bjeloruske granice. Pod tamnom i teškom maglom sjeo je ukrug sa svojim ocem, amidžom, amidžićima i rođacima -- njih sedamnaestero koji su se zaputili iz malog sela pored iračkog grada Duhoka. Sa njima je, čak, četveromjesečno dojenče i starica koja jedva hoda. Niko ne govori ni poljski, ni engleski, a samo jedan od njih govori arapski jer su oni, zapravo, Kurdi. Nekako preko prevodioca razumjeli smo da Enverova porodica već dvije sedmice boravi u šumi, luta između Poljske i Bjelorusije, a da posljednja dva dana nisu ni okusili hrane.
Čudni su putevi koji su baš tog malog dječaka doveli do baš te šume! Rat u Iraku i Siriji, ekspanzija terorizma, kolaps demokratije u Bjelorusiji i mnogi drugi faktori uzrokovali su splet tragičnih okolnosti koji su doveli do ove nemile priče. Najčudnije u svemu tome jeste da će o budućnosti ovog dječaka odlučivati -- po "političkoj računici" -- dvije osobe koje nikada neće sresti, a čak ni za njihova imena nikada nije čuo: bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko i predsjednik vladajuće stranke u Poljskoj Jarosław Kaczyński.
Ranije su Evropska unija i Sjedinjene Američke Države uvele sankcije protiv Lukašenkovog režima zbog počinjenih zločina i progona nad neistomišljenicima, zbog čega im se sada on želi osvetiti. Tako je Lukašenko prošlog ljeta pokrenuo program krijumčarenja ljudi koji sponzoriše država, a koji primarno nastoji uvjeriti ljude iz Iraka, Sirije i Libana da će se lako domoći EU preko Minska, što je, naravno, osmišljeno kako bi im se uzeo novac.
Primjera radi, Enver pojašnjava da su prvo autobusom otputovali iz Erbila, glavnog grada iračke pokrajine Kurdistan, u Istanbul, gdje su platili vizu za ulazak u Bjelorusiju i avionske karte za Minsk, odakle će krenuti ka poljskoj granici. Iako nam Enver nije otkrio iznos koji je platio, drugi su nam kazali da su krijumčarima plaćali do 6.000 dolara, od čega je 1.200 dolara cijena vize za ulazak u Bjelorusiju.
U Minsku su migranti dužni rezervisati hotel, platiti rezervaciju za nekoliko dana, iako neki bivaju spriječeni da napuste aerodrom. Nakon toga počinje teži dio puta. Neki od njih plate prijevoz do granice, a Enver nam kaže da cijena odlaska do granice u jednom autu pretrpanom ljudima košta do 300 dolara. Drugi, ipak, dolaze u pratnji ljudi u službenim uniformama (najvjerovatnije pripadnika granične policije). Kada stignu do granične ograde od bodljikave žice, migrantima bude naređeno da nezakonito pređu granicu. Tako ih kamioni raspoređuju duž granice, a bjeloruska pogranična policija pomaže da pronađu slabo čuvane dijelove granice kako bi im bilo lakše preći na drugu stranu. Enver tvrdi da su njemu i njegovoj porodici pripadnici granične policije presjekli graničnu ogradu kliještima, dok su drugima davali kliješta tražeći od njih da sami presijeku ogradu.
Ovo je za migrante "tačka bez povratka"! Ovdje im se više ne dozvoljava da priđu službenim graničnim prijelazima kako bi zatražili azil, iako su to neki od njih tražili od svoje "pratnje", niti im se dopušta da se vrate u Minsk, čak ni onima koji su molili da im dopuste da se vrate svojim domovima. Štaviše, bjeloruska policije zna uperiti oružje u njih kako bi im slikovito pojasnili da nemaju druge opcije izuzev krenuti ka "Zapadu".
Do eskalacije je došlo kada su pripadnici bjeloruske granične policije sakupili nekoliko stotina migranata na granici u blizini poljskog grada Kuźnica pripremajući masovan proboj kroz granicu. Pogranični bjeloruski policajci koristili su dimne bombe, laserska i stroboskopska svjetla kako bi omeli rad poljske pogranične policije, što je dovelo do toga da Poljska rasporedi svoje policijske i vojne snage duž granice.
Lukašenkov "program" zapravo je đavolji plan koji ljudsko beznađe koristi kao oružje, navodeći ljude na opasno i smrtonosno putovanje, otimajući im novac i primoravajući ih da krše zakon. S druge strane, Kaczyńskijeva politika također ne ulaže velike napore kako bi se došlo do optimalnog rješenja. Lider vladajuće poljske stranke želi ostati na vlasti, kao i Lukašenko, ali je njegova zemlja demokratska, zbog čega mora obratiti pažnju na "javno mnijenje". Ranije je Kaczyński povjerenje birača dobivao širenjem straha i ksenofobije, i tako je u prethodnoj "migrantskoj krizi" 2015. godine svoje građane upozoravao na opasnost sirijskih izbjeglica jer nose parazite, te da zapravo oni žele pretvoriti crkve u nužnike.
Usljed eskalacije na granici, poljska vlada je od prošlog augusta počela provoditi "push back", tj. vraćati u Bjelorusiju svakog ko nelegalno pređe granicu. Nakon toga, u septembru, vlada je proglasila vanredno stanje na pograničnim područjima, uspostavila kontrolne tačke i zabranila pristup novinarima i humanitarnim agencijama. Uporedo s tim Kaczyński je odbijao prihvatiti bilo kakav vid pomoći od Evropske unije, insistirajući na tome, kako se čini, da održi sliku sebe kao jedinog spasioca.
Poduzete mjere uzrokovale su nastanak pravnog i moralnog vakuuma. Migranti koji bivaju "odgurnuti nazad" ka bjeloruskoj granici ne mogu da je pređu, ne stižu do Minska, niti se avionom vraćaju svojim domovima -- to je za njih nemoguće. Umjesto toga oni neprestano pokušavaju preći poljsku granicu. Poljska granična policija konstantno obavještava javnost da je ponovo spriječila da "novi upadnici" pređu granicu, a zapravo su to iste osobe koje iznova i iznova vraćaju. S druge strane, politika "vraćanja" (push back) dala je očajne rezultate, a slabo opremljena poljska pogranična policija nije mogla stati pred konstantnim pokušajima bjeloruske strane da iznađe nove metode kako "ubaciti" migrante, niti je uspjela zaustaviti migrante koji su pokrenuti nagonom života.
Sve navedeno ne daje naznake da postoji očigledno i jednostavno rješenje za ovu krizu. Istina je da rješenje nije moguće pronaći! Ni Poljska ni ostatak Evrope ne može otvoriti svoje granice pred milionima ljudi koji žele ući, niti Varšava i Brisel mogu pristati na ucjene Minska. S druge strane, iako veliki broj migranata prelaskom granice krši zakon, te većina njih ne ispunjava uvjete za dobivanje političkog azila u evropskim zemljama, nego želi stupiti u kontakt sa svojim porodicama u nadi da će pronaći posao tamo i pobjeći glavom bez obzira od košmara koji im prijeti da provedu još deset godina u nekom izbjegličkom kampu u Libanu ili Turskoj. Ipak, dio rješenja nazire se u jedinstvenom međunarodnom djelovanju koji je uspio -- pod pritiskom Evropske unije -- da zaustavi letove iz Bagdada u Minsk, dok ubrzavanje zakonske procedure za dobivanje azila predstavlja drugi dio rješenja.
Vraćamo se našem dječaku s početka članka kako bismo naglasili da oni koji imaju koristi od toga da ova kriza potraje, dobivaju neke benefite od toga ili je politički eksploatišu -- nikako ne žele da vide tog dječaka, nego na ove ljude gledaju kao na neke čudake, bez lica ili imena, kao na more nepoznatih migranata koji su pristali na to da postanu oružje u vještačkom ratu. Ipak, zajednička tragedija zapravo je uvijek spoj individualnih ljudskih tragedija -- i o tome razmislimo naredni put kada vidimo da se nešto takvo "kroji" pred našim očima.
(Ovo je prijevod dijela N. Hajrijevog članka objavljenog na Al Jazeera midan, a koji je zapravo prijevod članka novinarke Anne Applebaum koji je objavljen na The Atlanticu.)