Menu

Kad i najtiši zvuk dovodi do ludila i netrepeljivosti - mizofonija

Pripremila Nurmina Strika
Tema Naše zdravljeČitanje 5 minuta

Sam termin mizofonija što bi u prijevodu značilo mržnja prema zvuku, osmišljen je 2000. godine i klasificiran kao rijedak poremećaj novijeg doba, ali koji može uzeti toliko maha jer je jako progresivan i može završiti u spektru težih psihičkih stanja.

Zanimljivo je da ljudima koji imaju ovaj poremećaj ne smetaju zvuci prirode, kao naprimjer cvrkut ptica. No, skoro da su u stanju da ubiju osobu koja nevaspitano cvrckajući čisti zube u autobusu na sjedištu iza njih, ili žvače žvakaču gumu i puca balone, pije sok preglasno…

Treba potcrtati kako se radi o neurološkom poremećaju slušnog aparata, i iako najbliži članovi obitelji kao i prijatelji ne mogu shvatiti ponekad zašto toliko drame kad nitko zapravo i ne radi stvarnu buku i galamu, problem je stvaran, i mizofona osoba prolazi kroz pakao svakodnevnice. Često usljed povećanog stresa ovaj poremećaj zna zahvatiti mlađu populaciju, primjerice djecu iz nesređenih brakova, studente usljed velike količine stresa, ali i ljude izložene konstantnom pritisku i nemogućnosti da kanališu svoja psiho-fizička stanja.

Osoba koja pati od ovog poremećaja nije u stanju da podnese zvuk žvakanja, gutanja i disanja koji proizvode drugi ljudi. Ona maltene nije u stanju ni da ide na predavanja, jer postaje užasno napeta kada njene kolege pored nje krenu da šuškaju, klikću olovkama ili glasno tipkaju po tastaturi, ili ako je netko u amfiteatru prehlađen i šmrće. Ukoliko ova neprimjetna buka ne prestane u kratkom roku, uznemirenost i nervoza polagano prelaze u bijes i osoba mora da napusti prostoriju, kako bi se izborila sa željom i potrebom da fizički nasrne na osobu koja u biti nije ni kriva ni dužna.

U 2013. godini, grupa holandskih psihijatara prvi put je ovaj poremećaj klasifikovala kao psihijatrijski. Nitko ne zna što je uzročnik, tako da određivanje standardnih tretmana nije nimalo lako. Mada stručnjaci se slažu u jednom, ovaj poremećaj ima više veze sa kontekstom, nego sa samim zvukom.

Ali odakle dolazi ova intenzivna reakcija ako nije uzrokovana samim zvukovima? Prema mišljenju audiologa dr. Natan Baumana, mizofonija je saznajno uslovna reakcija. Naime nakon opsežog istraživanja i rada sa ovim pacijentima zaključio je da su njegovi pacijenti u nekom trenutku povezali negativna iskustva sa određenim zvukovima i tako imaju impulsivnu reakciju na njih. Ovaj impuls ima veze sa načinom na koji mozak procesuira zvuk.

Ljudi sa mizofonijom mrze određene zvukove, nazvane "zvučni okidači" i odgovaraju na njih stresom, bijesom, iritacijom ili, u ekstremnim slučajevima, agresijom. Česti okidači su zvuk žvakanja, kuckanja olovkom, tapkanja i tome slično. Osjećanje bijesa često se pojača ako zvukovi dolaze od bliskih osoba.

Često bivaju proglašavani za histerične i lude, a rijetko tko može shvatiti kakva je patnja zapravo biti toliko auditivno osjetljiv.

Ova vrsta poremećaja dovodi se u vezu i sa endokrinološkim poremećajima u radu štitne žlijezde. Istraživanja su pokazala da osobe sa hipotiroideizmom (smanjena funkcija štitne žlijezde) često u anamnezi imaju i ovakve simptome.

Nažalost iako poremećaj novijeg doba, nije više tako rijedak, ali ljekari i medicinska struka nisu uspjeli pronaći efikasan tretman kojim bi se mizofonim pacijentima olakšao život. Preporučaju se ponekad antidepresivi širokog spectra ili biljni pripravci za podizanje raspoloženja, ponekad čepići za uši ili terapijom bijelom bukom.

Bijela buka se proizvodi posebnim uređajima (to su generatori za bijelu buku u terapijske svrhe, za regulaciju poremećaja spavanja, maskiranje osećaja zujanja u ušima (tinitusa), oslobađanje od stresa). Neobičan šum bijele buke pojam je koji označava mješavinu zvukova određene frekvencije i ponavljanja, raspon frekvencija je od 20Hz do 20 000Hz. Takav neobičan šum bijele buke služi za blokiranje, odnosno neutraliziranje neželjenih pozadinskih zvukova. Taj zvuk mogu proizvesti i ljudi, to je zvuk npr. šuštanja kroz zube kada želite nekog da utišate ili da umirite bebu.

Iako naizgled bezazlen, ovo je poremećaj sa kojim je jako teško živjeti i ne postati asocijalnom osobom. Treba težiti pronaći mir u sebi, jer tad će se lako uspostaviti i mir sa okolinom i drugima.