Poštovani mu’mini, pripadnici ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i milleta Ibrahima, alejhis-selam!
U ovom kosmosu, počevši od naše Zemlje, postoje Allahovi suneni – zakonitosti, koji se ne mijenjaju do Sudnjega dana. Smjena dana i noći, godišnja doba, gravitacija, izvođenje mrtvog iz živog i živog iz mrtvog, samo su neke od očiglednih zakonitosti kojih je svjestan svaki pojedinac. Međutim, mnogo je ovakvih zakonitosti koje se odnose na čovjeka i njegov život, a kojih čovjek nije svjestan i često ih ne primjećuje.
“Dobro se dobrim vraća”, “ko posadi – požnjet će”,samo su neki od sunena koje je Tvorac ostavio da funkcioniraju u čovječanstvu od prvog do posljednjeg čovjeka.
Jedan od Allahovih zakona koji je na snazi do Sudnjeg dana jeste i pravilo navedeno u naslovu ove hutbe: “Ko ostavi nešto radi Allaha, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga”. Svaki vjernik treba da ima ovo pravilo i ovaj Allahov princip na umu, jer se život svakog pojedinca svakodnevno prepliće sa izazovima u kojima se čovjek najčešće nađe pred izborom između Allahovog i ljudskog zadovoljstva, između Allahovih granica i svojih prohtjeva. Onog momenta kada čovjek dā prednost Allahovom zadovoljstvu nad svojim i tuđim, Allah će mu nadoknaditi boljim od onoga što je propustio, ne istim, niti slabijim, već uvijek boljim od onoga što je propustio, jer Allah obilato daje i ne škrtari.
Ovaj Allahov princip utemeljen je u hadisu koji bilježi imam Ahmed u svom Musnedu: “Nikada nećeš ostaviti nešto zarad Allaha a da ti Allah neće vratiti boljim od toga.”
Ovaj Allahov zakon tretira i Kur’an, hronološki, kroz mnoge svoje priče i kazivanja o Allahovim poslanicima, alejhimus-selam, počevši od Jusufa, alejhis-selam, kojeg je Azizova žena pozvala na prijestup, čak je to svoje htijenje osnažila prijetnjom da će ga, ukoliko odbije, poslati u tamnicu. Tada je pred Jusufom bio upravo ovaj izbor: Allahova granica po cijenu tamnice teške ili svoje zadovoljstvo i grijeh po cijenu slobode. Jusuf, alejhis-selam, znajući za ovu Allahovu zakonitost, donosi odluku: “Gospodaru, tamnica mi je draža od onoga na što me pozivaju.” Jusuf, alejhis-selam, bez obzira na težinu iskušenja, na žestinu egipatskih tamnica u to vrijeme, odabra Allahov hator, pa ga je Allah, nekoliko godina nakon toga, uzdigao i postao je upravnik državnih rezervi hrane (veći položaj od današnjeg ministra finansija). Allah mu je vratio boljim od onoga što je ostavio.
U suri Sad, Allah navodi zanimljiv događaj Sulejmana, alejhis-selam: “Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao! Kad su jedne večeri pred njeg izvedeni punokrvni konji koji na tri noge stajaše, a četvrtom jedva zemlju doticaše, on reče: ‘Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!’; i oni se izgubiše iz vida. ‘Vratite mi ih!’; i on ih poče gladiti po nogama i vratovima.”
Mufesiri u komentaru ovog ajeta navode da je Sulejman, alejhis-selam, jednog predvečerja pratio paradu rasnih konja (za koje neki mufesiri navode da su imali krila), te je, posmatrajući njihovu ljepotu u galopu, zaboravio na ikindija-namaz. Kada je sunce zašlo, shvatio je da ga je njihova ljepota očarala i odvratila od spominjanja svoga Gospodara, pa je u srdžbi tražio da mu se konji povrate te ih je sve do jednog zaklao. Poslije toga, Allah, dželle šanuhu, umjesto konja, potčinio vjetar, pa je za jedan dan vjetrom mogao preći koliko mjesec dana na konju, pa to bī nagrada od Svevišnjeg, Koji za svaku žrtvu na Njegovom putu uzvrati većim i boljim.
Ashabi su, zarad Allahovog zadovoljstva, ostavili svoje kuće, rodove, dolove i bogatstva u Meki, učinili hidžru i naselili se u Medinu u kojoj nisu imali stopu svoje zemlje. Allah im je za njihovog života nadoknadio, Meka i Medina su im postale tijesne, osvojili su cijeli Arabijski poluotok, zauzeli i Perziju i Bizantiju. Pod njihovim mubarek stopama, države, imperije i carstva su padale, a nafaku i berićet našli su u izobilju i u većoj mjeri od one koju su ostavili u Meki.
Jedan od takvih bio je i plemeniti “ashab Bizantinac”, Suhejb b. Sinan er-Rumi.
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio ashabima da čine Hidžru u Medinu i većina njih se već bila preselila tamo, Suhejb, radijallahu anhu, htio je da to učini skupa sa Poslanikom i njegovim drugom Ebu Bekrom. Međutim, Kurejšije su ga u tome spriječile, ne dozvoljavajući mu da ode. Svakodnevno su ga čuvali i stražarili pored njegove kuće. On se onda odlučio da ih nekako pokuša prevariti. Jedne hladne noći počeo je često odlaziti u toalet, pretvarajući se da ga boli stomak. Oni su tada uvidjeli da je bolestan i zaspali su, misleći da on u takvom stanju neće moći putovati. Kada su oni pospali, on je kradom krenuo put Medine. Kada su se oni probudili i vidjeli da ga nema, požurili su na svojim konjima sve dok ga ubrzo nisu sustigli. Pošto ih je Suhejb primijetio, popeo se na jedno uzvišenje, izvukao strijelu i nategao je okrenuvši je prema njima i glasno je povikao: “O Kurejšije, tako mi Allaha, vi dobro znate da sam ja najbolji i najprecizniji strijelac među vama. Tako mi Allaha, ko god pođe prema meni, ubit ću ga jednom strijelom. Zatim ću se boriti protiv vas svojom sabljom.” Oni mu tada povikaše: “Tako nam Boga, nećemo te pustiti da nam pobjegneš s tolikim imetkom. Ti si došao u Meku siromašan, bez igdje ičeg, pa si se obogatio.” Suhejb ih tada upita: “Šta kažete na ovaj moj prijedlog, ja ću vama dati sav svoj imetak, a vi mene pustite da idem u Medinu.” Oni to odmah prihvatiše i tako Suhejb poče objašnjavati gdje je ostavio svoje zlatnike, ispod tog i tog praga, iznad tog i tog direka, zatim slobodno krenu prema Medini, žrtvujući sav svoj imetak, koji je godinama stjecao, na Allahovom putu. Kada se Suhejb, nakon napornog putovanja, primakao Medini, prilazeći mjestu Kuba, nedaleko od Medine, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijeti ga, nasmiješi se i povika: “Uspješna je bila tvoja nagodba (trgovina) zaradio si, o Ebu Jahja (o Suhejbe)!”, ponovivši to tri puta. Suhejb se tome jako iznenadi, te reče: “O Poslaniče, o mojoj nagodbi sa Kurejšijama niko te nije mogao obavijestiti do Džibril, alejhis-selam.” Uistinu je ta njegova trgovina bila uspješna, jer je ovaj kur’anski ajet objavljen tim povodom: “Ima ljudi koji prodaju (žrtvuju) svoj život želeći Allahovo zadovoljstvo. Allah je milostiv Svojim robovima” (El-Bekara, 207).
Allah je nakon ove žrtve dao ovom ashabu u Medini puno više od onoga što je ostavio u materijalnom smislu, te su njegov obrt i trgovina u Medini postali još obimniji.
Na samom kraju, nezaobilazna je priča zabilježena u djelu Zejlu tabekatil Hanabile, Ibn Redžeba el-Hanbelija, u kontekstu biografije kadije Ebu Bekra el-Ensarija el-Bezzaza ili Kadije od Mursetana, pod kojim je imenom i bio poznat, u kojoj stoji: “Boravio sam u Meki duže vrijeme, pa sam ostao bez hrane i imetka. Izlazio sam i tražio nafaku po sokacima Meke, Allah je čuvao, ali je nisam mogao naći. U tom mom traganju, na jednom sokaku nađoh svilenu vrećicu sa svilenom vezicom. Uzeh je, razvezah i ugledah ogrlicu od bisera, nikad ljepšu u životu nisam vidio. Vratio sam je u svilu, izašao sutradan i čuo glasnika koji doziva: “Poštenom nalazaču takve i takve ogrlice slijedi nagrada od 500 zlatnika.” Pozvao sam ga u svoju kuću i dodatno, iz predstrožnosti, upitao ga za detalje izgubljene ogrlice: broj bisera na njoj, boja vezice, izgled vrećice, i nakon što je sve rekao tačno, izvadio sam ogrlicu i uručio mu je. Izvadio je 500 zlatnika pa sam odbio. Neprestano je insistirao da ih uzmem, sve dok mu u zadnjem momentu odbijanja nisam povikao: “Ne želim nagradu ni od koga mimo Allaha.” Tada se okrenuo i otišao. Prošlo je podosta od hadža, sakupio sam sredstva i krenuo put svoje kuće. Ukrcah se na lađu, kojom se sredinom mora nestašni talasi poigraše te je i potopiše. Svi putnici završiše na dnu mora, a ja se Allahovom odredbom uhvatih za parče polomljene palube, održah se na površini, nakon čega me talasi nosiše lijevo i desno, sve dok ne završih na nekakvom ostrvu koje su naseljavali neki neuki stanovnici, koji nisu znali ni čitati ni pisati. Bili su muslimani. Ušao sam u njihov mesdžid i vidio poderan Mushaf iz kojeg sam čitao. Okupili su se oko mene i tražili da ih podučim Kur’anu i pisanju. Dovodili su mi i svoju djecu. Puno sam se okoristio na tom ostrvu. Zavoljeli su me, našli su mi čak i bogatu djevojku, kojom bi me oženili kako bih ostao na tom ostrvu. Branio sam se koliko sam mogao, ali sam popustio pred njihovim insistiranjem. Njeni mahremi doveli su mi je da je vidim, a meni se pogled ukočio u predjelu njenog vrata. Vidio sam istu onu ogrlicu koju sam vratio u Meki. Njeni mahremi su mi prigovorili da svojim ponašanjem lomim njeno srce, da je trebam odmjeriti od glave do pete, ali uzalud, moje su oči bile uprte jedino u ogrlicu. Rekoh im: “Pustite me, postoji priča o meni i ovoj ogrlici.” Na to oni rekoše: “Tako ti Allaha, ispričaj nam”, pa im je ispričah od početka do kraja. Prisutni su u sav glas tekbirali, slavili Allaha riječima “Subhanallah, nema boga osim Allaha, hvala Allahu!”, do te mjere da se ostrvom orio njihov zikr. Upitah ih: “Zašto to radite, Allah vam se smilovao?” Rekoše mi: “Taj čovjek o kojem ti pričaš je otac ove sirotice. Kada se vratio sa hadža, prije nego što će preseliti, pričao nam je o tebi rekavši: ‘Nikada nisam vidio takvog čovjeka i vjernika, Allahu sastavi me bar još jedanput sa njim kako bih ga oženio svojom kćerkom.’ Allah je ostvario njegovu želju nedugo nakon njegove smrti. Oženio sam se tom djevojkom, i bio sa njom neko vrijeme u braku. Divna je to žena bila, Allah mi je podari dva sina sa njom. Nedugo nakon toga, Allah ju je uzeo sebi, a ogrlica ostade meni i sinovima. Kasnije, Allah mi uze oba sina, jednog za drugim, te meni samom ostade biserna ogrlica koju prodah za 100.000 zlatnika.” Ovu priču je pričao dugo vremena nakon tog događaja, a još uvijek je trošio zlatnike zarađene prodajom te ogrlice.
Ova priča, kao i sve prethodno spomenute u svjetlu Kur’ana i hadisa, upućuju na samo jedan zaključak, na jedno pravilo, baš ono čime smo i počeli ovo kazivanje: Ko ostavi nešto zarad Allaha, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga.
Otvorimo oči, vidjet ćemo istinitost, dosljednost i nepromijenjenost ovog principa u životima ljudi koje poznajemo iz našeg sokaka, mahale, grada... Vidjet ćemo ga ponajbolje u nama samima.
Ostavi haram koji možeš počiniti sa djevojkom, ma kakvim kvalitetima privlačila i saburaj, nadaj se i računaj da te sljeduje nagrada, i počekaj – Allah će ti sigurno vratiti bolju i ljepšu kroz brak.
Ostavi zaradu putem kamate – Allah će te sigurno opskrbiti većom, i to halal.
Vjeruj Allahu, poštuj Njegove zakonitosti, Allah te zasigurno neće iznevjeriti!
Hatib: Berin-ef. Ljajić, glavni imam u Sjenici
(Hutba je održana tokom mjeseca novembra 2020. u Sjenici.)