Koji ćemo put odabrati: put traženja opravdanja ili put osude?
Danas je veoma malo onih koji traže opravdanje drugima za njihove postupke, pa i greške, ali je veoma mnogo onih koji bez sigurne, čvrste, provjerene informacije dopuštaju sebi da optužuju druge. Kako je samo ružno vidjeti i slušati ljude kako teške optužbe upućuju na račun drugih, a da im ne pokušaju naći opravdanje za ono što rade.
Ibn Sirin, rahimehullah, rekao je: “Kada ti dođe ružna vijest o tvome bratu muslimanu, ti mu nađi za to opravdanje, a ako mu ne nađeš nikakvo opravdanje, reci: ‘Možda ima neko opravdanje za koje ja ne znam.’” Ovako su naši čestiti prethodnici razumijevali vjeru, pokazujući lijep ahlak i lijepo ponašanje koje je ih je krasilo, a širokogrudnost je bila nezaobilazna osobina u njihovu karakteru. Ovo je praktično razumijevanje kur’anskih riječi u kojima Uzvišeni kaže: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi, jer šejtan bi mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj” (El-Isra, 53). Ružnom govoru prethode ružne misli, stoga je važno, tražeći opravdanje svome bratu muslimanu, zatvoriti vrata ružnim mislima i šejtanovom djelovanju koji na sve načine nastoji pokvariti odnose među muslimanima. Koliko je samo teških riječi koje su zbog negativnih predrasuda pokvarile stara dugogodišnja prijateljstva i udaljile srca bližnjih? Koliko je djece izgubilo toplinu porodične idile zbog svojih roditelja koji nisu jedno drugom uspijevali naći opravdanje za određene postupke, pa bi na kraju završili razvodom, a posljedice bi trpjela djeca? Koliko djece optuži svoje roditelje za nepravedan odnos, ne nastojeći pronaći opravdanje za njihovu naklonjenost nekad jednom, nekad drugom djetetu želeći svojoj djeci samo najbolje?
Slikovit primjer imamo u onome za koga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muaze ja te volim u ime Allaha”, koji je posebno mjesto zauzimao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jednom prilikom kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u vojni pohod na Tebuk, s njim su krenuli svi ashabi koji su imali materijalnu mogućnost i fizičku spremnost za taj daleki put. Među nekolicinom koji su ostali u Medini bio je i Ka’b b. Malik, radijallahu anhu, koji o tome kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije me spomenuo sve dok nije stigao na Tebuk. Sjedeći na Tebuku upitao je: ‘Šta je učinio Ka’b?’ Neki čovjek iz plemena Benu Selema reče: ‘Allahov Poslaniče, zadržao ga je njegov ogrtač i gledanje niza svoje skute (to jest njegova ljepota i sjaj)!’” Onda u odbranu časti svoga brata muslimana ustaje Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, traži mu opravdanje i kaže: “Ružno li je to što si rekao! Tako mi Allaha, Allahov Poslaniče mi o njemu znamo sve najbolje.” (Buhari) Iako Muaz, radijallahu anhu, nije znao razlog izostanka Ka’ba b. Malika, radijallahu anhu, niti ga je to interesovalo, nije ga optužio za licemjerstvo, dezerterstvo ili izdaju, već se prisjetio njegovih dobrih osobina, kvaliteta koje je posjedovao, bitki u kojima je učestvovao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i stao je u odbranu njegove časti. Zbog jedne pogreške ne treba odmah optužiti muslimana ili imati o njemu loše mišljenje, jer ne znamo razlog zbog kojeg je to učinio.
Pogledajmo kako se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponio prema Hatibu b. Belteu, koji je, kako bi zaštitio svoju porodicu u Meki i osigurao im sigurnost kod kurejšijskih idolopoklonika, poslao vijest o tome da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, priprema pohod na Meku. Kada su ashabi presreli i oduzeli dopis na kojem je bila ispisana vijest o planovima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poziva Hatiba b. Beltea i pita ga zašto je to učinio, a on odgovara pravdajući se da je to učinio samo kako bi zaštitio svoju porodicu, a nikako iz mržnje i neprijateljstva prema islamu i muslimanima.
Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, dozvoli da ubijem ovog licemjera!” Međutim, onaj koga je Allah, dželle šenuhu, poslao kao milost svjetovima, kaže: “Omere, šta znaš, možda je Allah, dželle šanuhu, pogledao učesnike Bedra i rekao: ‘Radite šta hoćete, Ja sam vam oprostio!’” (Buhari i Muslim)
Nema sumnje da ovo što je uradio Hatib b. Beltea, radijallahu anhu, predstavlja čin izdaje i nešto što je povrijedilo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zato je Omerova, radijallahu anhu, reakcija i razumljiva, ali lekcija koju nam daje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kroz ovaj primjer, najbolje pokazuje kako se treba odnositi prema grješniku, naći mu opravdanje i nastojati po svaku cijenu pomoći mu da prevaziđe momente svoje slabosti i krize u koju je zapao. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao bi kod svojih ashaba uvijek pronaći nešto pozitivno i dobro što bi preferirao onda kada bi učinili nešto što je loše. Ovakav način i metodologija u odgajanju su, svakako, kvalitetniji i efektivniji u dopiranju do srca onoga koji je zapao u grijehe i duhovnu krizu.
Oni koji na prvu optužuju druge, ne tražeći opravdanja nikome, neka se ugledaju na mrava Sulejmana, alejhis-selam, koji je, nakon što je Sulejman, alejhis-selam, stigao do mravlje doline, rekao: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!” (En-Neml, 18). Ovaj mali mrav traži opravdanje Sulejmanovoj, alejhis-selam, vojsci: ukoliko bi ih pregazili, to ne bi uradili svjesno i namjerno, već zato što su oni mali i sitni, pa ih vojska ne bi osjetila i primijetila.
Musliman ne smije biti poput isukane sablje koja zadire u srca ljudi, čije tajne pripadaju isključivo Uzvišenom Gospodaru. Neka širokogrudnost i traženje opravdanja budu naša sigurnost od lošeg mišljenja prema muslimanima, neopravdanog optuživanja i potvaranja, koji nam mogu samo otežati polaganje računa na Danu obračuna.